Hrvatska politika

SCILE I HARIBDE NACIONALNOG POMIRENJA

Piše: Tomislav JONJIĆ

Činjenica da se i danas nerijetko ističe potreba nacionalnog pomirenja najbolje potvrđuje da ni žrtve koje su za slobodu Hrvatske posljednjih godina prinijeli i sinovi ustaša i sinovi partizana, nisu zatrpale jaz koji postoji više od pola stoljeća. S obzirom da je mukotrpniji i zahtjevniji put prema pomirenju nemoguće i zamisliti, čovjek se ponekad mora zapitati je li zapravo sve prepušteno vremenu, biološkim zakonima i smrti. A opet, je li fizička smrt dovoljan razlog da prestanu razlike koje nas nužno prate? Je li bjesomučno slavlje pobjednika trajalo predugo da bi ga povijest tako lako prekrila prašinom? Napokon, jesu li hrvatske žrtve posljednjih godina - makar su svojom važnošću i aktualnošću u drugi plan potisle sva druga pitanja - u biti posljedicom nekih ne tako davnih izdaja? Znači li to da se zločin perpetuira? Ili govoriti o nacionalnom pomirenju zapravo znači graditi iluziju koju svatko želi, a svi je se boje?

Nije lako govoriti o procesima koji su proglašeni gotovom činjenicom, ni o dvojbama koje se hoće smatrati aksiomom. Preispitivanje činjenica lako je proglasiti diverzijom. Problem, međutim, postoji i onda kad se rasprava o njemu ne dopušta. (A najdjelotvornije su ne formalne zabrane, nego one koje se pozivaju na više razloge, nacionalni interes ili, pak, povijesnu i političku odgovornost onih koji bi htjeli pitati.) Na prvi pogled rješenje se čini jednostavnim, ali nije tako jer za društvene i nacionalne probleme ne postoji jednostavno rješenje. Nije ga našao ni perzijski kralj Kserkso, sretno preživjevši oluju u kojoj se mogao spasiti samo ako njegovi vojnici poslušaju savjet kormilara i - za život kralja - skokom u valove žrtvuju svoje živote. Vojnici su prihvatili žrtvu, pa je kormilar uspio kralja dovesti sretno na obale domovine. Kserkso ga je odlikovao lovorovim vijencem (jer je spasio kralja), a odmah potom dao pogubiti (jer je skrivio smrt mnogih Perzijanaca).

Hladnokrvni cinizam kojim je perzijski kralj razriješio dvojbu može li jedan pozitivan čin na dobrobit domovine posve anulirati krivicu zbog djela na njezinu štetu, Julije Cezar nije slijedio. Postupak legendarnog vojskovođe koji je, došavši na vlast, pomilovao političke protivnike, pučkoškolski je primjer kako politička širokogrudnost i tolerancija mogu pridonijeti procvatu države. Cezar je, međutim - a to treba uočiti - pomilovao osobne i političke opo-nente, a ne izdajnike države. Stoga je povijesni poučak njegova čina neprimjenjiv na Hrvatsku. Ovdje se ne radi o pomirenju različitih političkih škola ili svjetonazora, međusobno suprotstavljenih političkih stranaka ili pokreta koji su se - makar brutalno - obračunavali u borbi za dobrobit hrvatskog naroda, uspostavu i obranu hrvatske države. Ovdje je riječ o onima koji su branili državu i onima koji su ustali protiv nje. Simboli koje su pritom stavljali na svoje zastave, od periferne su važnosti.

Smije li se uopće - u situaciji koja zahtijeva koncentraciju svih nacionalnih snaga - htjeti raspravljati o tome?

Pitanja koja bilo tko može nazvati napadajem na temelj države i nacionalno jedinstvo nisu popularna, čak ni onda kad se zna da nacionalnog jedinstva nema. Nema ga, jer ono nije moguće, osim u tiranijama (a i tamo prividno). Masa ima previše glava, da bi mogla imati jednu misao (V.Hugo). Ona se može okupiti oko jedne u biti jednostavne ideje, ideje čija je utemeljenost i opravdanost bjelodana (obrana života i stvaranje države), ali će svaki složeniji pothvat (a izgradnja države najsloženiji je od svih poslova) dovesti do razlika i sporova. Pritom prošlost ima silnu snagu. Sufflay reče da snaga ideje budućnosti nikad ne može doseći snagu ideje prošlosti. Razlog tomu možda počiva u činjenici da je prošlost već u nama, a budućnost tek predstoji. Prošlost uvijek i svi iznova proživljavamo prije svega emocionalno, dok je promišljanje budućnosti isključivo razumska operacija u koju se upuštaju samo malobrojni. Svatko zna naći (makar krivi) odgovor na svaku nepoznanicu prošlosti, ali se malo tko želi suočiti s nepoznanicama budućnosti. I baš naši različiti pogledi na prošlost pokazuju da je istost naših pogleda na budućnost samo privid. Oni koji polaze s različitih polazišta i idu različitim putevima, rijetko teže istom cilju.

Za razliku od jedinstva, pomirenje je možda moguće. Ali, njega se ne može mehanički nametnuti, niti se smije očekivati da će to pitanje - prigušeno prečim i egzistencijalnim zadaćama poput rata za opstanak i afirmaciju nacionalnog subjektiviteta - biti riješeno samo time što je njegovo rješenje stavljeno na barjak nacionalnog preporoda. Jednako tako, samo vrijeme neće zaliječiti sve rane.

Poput svega što se dade svesti na parolu, nacionalno pomirenje najčešće predstavlja sredstvo manipulacije, a ona je djelotvorna samo u trenucima nacionalnog zanosa. Kao sredstvo duhovne i političke mobilizacije, ona ne mora biti nužno opasna. Opasna je samo kad se hoće pretvoriti u sustav, kad želi sama sebi postati svrhom. Tome se protivi i "zvjezdano nebo nad nama i moralni zakon u nama". Hladni razum instinktivno želi lučiti zlo od dobra, zločinca od žrtve. On nužno traži izvršenje pravde, ma što to značilo u određenom društvenom i političkom okružju. Jedino što ne prihvaća jest poistovjećenje onog koji trpi i onog koji uzrokuje to trpljenje. Razum nema sluha za pjesmu koja bi se htjela nametnuti istodobno kao oda žrtvi i ditiramb krvniku. Krvnik i njegova žrtva nisu jedno (S. Radić). Ne smiju biti jedno. Uočavanje te razlike ne znači poziv na osvetu, ali isključuje duhovni defetizam, dokida svako pravo na zločin i svaku ispriku izdaje.

Kad su se vlasti Banovine Hrvatske u svom jugoslavenskom zanosu u siječnju 1941. odlučile na uvođenje komesarijata u Matici hrvatskoj (dajući tako svijetli primjer Jakovu Blaževiću i njegovim batinašima), toj je najstarijoj i najuglednijoj hrvatskoj kulturnoj i nacionalnoj instituciji spočitnuto i to da je u Odbor izabrala i "ljude, koji u našem kulturnom životu ne znače ništa". Predsjednik je Matice Filip Lukas znao da se radi o nečem drugom.

Znao je da se Matici prigovara što je prigrlila one koji su zbog ideala hrvatske države trpjeli jugoslavenski teror, ali nisu bespogovorno prihvaćali autoritet političkog vodstva koje se proglašavalo hrvatskim, ali je istodobno pokazivalo spremnost na kompromise koji su značili novi korak prema napuštanju hrvatskih ideala. Političko je vodstvo radije gledalo na jugoslavenstvom kompromitirane "veličine". Njih se moglo držati u šaci, ti su slavosrbi predstavljali soj poslušnika na koje se taj donekle hrvatski režim htio osloniti, kao što su se na nj oslanjali i otvoreno protuhrvatski režimi. Ta je "pasmina" već po definiciji sklona puzanju, ona odobrava svaki postupak vlasti jer ga ne može uspoređivati s idealima, budući da ideala - osim punih trbuha - nema. Istodobno, ona svojim postojanjem omogućuju vlasti da nastupa s moralno nadmoćnih pozicija. Daje joj prigodu praštanja i demonstriranja tobožnje demokratske širine. Vlast to voli istom onom strašću kojom mrzi revolucionare. I ta se obostrano sebična pogodba prikazuje kao dokaz da je vlast "narodna", da je "demokratska", da je protiv "svakog revanšizma" i protiv "svakog ekstremizma".

Lukas je znao što znači "deržanstvo", što znači povijesna i nacionalna odgovornost. Znao je da Matica nije mogla "primati ljude, koji su u ono doba radili protiv hrvatskih nacionalnih interesa, a poglavito protiv same Matice i ljudi u njoj. (...) Činjenica je, da su neki pisci u danima pogibelji za narod njega napustili i da su se time ogriešili o najprimitivniji zakon etike, jer kao sinovi svoga naroda oni su se morali za njegov opstanak boriti i uz najveće žrtve. Kad to nisu radili, etika nalaže, da snose za to i odgovornost, jer inače ne bi bilo razlike između dobra i zla, poštenja i nepoštenja. Ne radi se ovdje ni o mržnji ni o osveti, jer i vječna pravda kažnjavanje opakih ne radi iz osvete, već upravo iz pravde, da svakom daje ono što zaslužuje. Pojedinac može i mora oprostiti uvredu, jer mu to religija nalaže, ali narod ne može i ne smije opraštati onima, koji su u danima pogibelji radili na njegovu propast. Predpostavivši naime, da bi i svi drugi narodni sinovi to isto učinili, hrvatskoga naroda danas ne bi bilo, već bi ostala samo gomila ljudi kao tijesto za oblikovanje drugih naroda. Uostalom, kakovo jamstvo oni pružaju, da se neće opet prema već dokazanom djelovanju iznevjeriti svome narodu i da ga neće opet u najodsudnijim trenucima života ostaviti."

"U tome - nastavlja Lukas - ne može biti kompromisa, jer bi njime protunarodni ljudi dobili dvostruku nagradu za isto djelovanje; prvi put od protunarodnih režima za ono, što su kao njihovo sredstvo protiv vlastitoga naroda radili, a drugi put, jer su tobože hrvatski književnici. Isto tako narodni ljudi bi bili dvostruko kažnjeni; prvi put, jer su za narod patnje izdržali, a drugi put, što ih se izjednačuje u časti s onima, koji su hrvatsku čast blatili. Tako bi se vršila selekcija nagore."

Jedini naizgled logičan argument u prilog ovoj "selekciji nagore" glasi: ako se izdajniku posve ne oprosti ili ako mu se bar ne ponudi potpuni oprost, sili ga se da ostane na pozicijama izdaje, jer tad više nema izbora. Međutim, praksa koja izdajniku unaprijed i bezuvjetno nudi oprost ima posve drugačije učinke: ona potiče buduću izdaju. Zločin koji se ne kažnjava prestaje biti zločinom. Navikavanje na izdaju u biti je gore od same izdaje.

Stoga nema bezuvjetnog oprosta. Međutim, pozivanje krivaca na odgovornost ne smije značiti poziv na linč, nego poziv na polaganje računa. Ono mora poslužiti kao pouka sadašnjim i budućim naraštajima da se Hrvatska "mora postaviti kao mjerilo u svakom trenutku" (V. Gotovac) i da nitko nije vlastan zbog svojih partikularnih interesa oprostiti izdaju univerzalnog dobra, trgovinu domovinom. Ne može se pozivanjem na interese Hrvatske zaboraviti krivica zločinaca protiv Hrvatske. Budući da svaka osuda uključuje moralni prijekor, ona mora biti izrečena na moralno besprijekoran način, jer će u protivnom stvoriti nove nepravde.

Ne važi isprika da je hrvatski narod mali narod i da zbog toga mora oprostiti svim svojim izdajnicima. Naprotiv, baš zato što je mali on ne smije dopustiti da u njegovu organizmu ostane sakriveno leglo zaraze. Hrvatska je dovoljno jaka da ne mora nagrađivati svoje izdajnike. Dovoljno je velika da ih neće kažnjavati, ali ono što od njih ima pravo tražiti, jest priznanje zločina i kajanje zbog njega. Bog, koji je po definiciji savršena dobrota, također traži ispovijed grijeha. Ne da bi ih on, Sveznajući, saznao, nego da bi ih grješnik spoznao. Bez te spoznaje nema kajanja ni pokore. Još manje raja.

Dok se zločinca nagrađuje, on se nema razloga kajati. Takav sustav vrednota, međutim, ne pogoduje moralnom i rodoljubnom odgoju novih naraštaja. Ako su oni koji su zbog Hrvatske trpjeli, spremni zbog svog rodoljublja podnijeti i tu najveću žrtvu i najteže poniženje -hvalospjeve svojim mučiteljima u hrvatskoj, baš hrvatskoj državi - to ne znači da se u sebi mire s takvim stanjem. Ako šute, uvjereni da je to ovdje i sada u interesu Hrvatske, ne znači da je nacionalno pomirenje postignuto. To prigušeno nezadovoljstvo jednom će izići na vidjelo i puknuti kao čir.

Izdajnici, naravno, ne bi šutjeli u interesu Hrvatske. Oni ne pristaju na oprost uz uvjet da priznaju svoje zablude. Oni nisu spremni ni na kakvu žrtvu i zbog toga im se dopušta da jednom poražene uvijek tretiraju kao poražene. Oni se bez srama i danas diče svojom "pobjedom" koja je istodobno bila poraz Hrvatske. Njihova nespremnost na žrtvu se, paradoksalno, uvijek iznova nagrađuje. Ne samo jaslama, nego i povlasticom da žrtve, one koji su branili državu, uz pljesak svjetine proglašavaju zločincima, fašistima, nacistima... Sve u ime tobožnjih "hrvatskih interesa" i "nacionalnog pomirenja"! Kao da je na tom temelju moguće postići nacionalno pomirenje! Tako shvaćeno "nacionalno pomirenje" predstavljalo bi trajnu pobjedu izdaje i trajni poraz ideala pravde i rodoljublja.