 |
 |
 |
 |
 |
||
 |
|
|||||
|
|
VISOKI POVJERENIK ZA HRVATSKU Jedan je zagrebački tjednik početkom studenoga donio razgovor s Erhardom Busekom, pod naslovom: "Podupirem vladu Ive Sanadera, jer provodi politiku Ivice Račana". Sam Sanader se, očito, nije osjetio uvrijeđenim, ali je zanimljivo da ni skoro eutanazirani dio hrvatske javnosti, onaj kojemu Hrvatska nije zadnja rupa na svirali, nije primijetio novu pljusku svom ponosu. Na šutnju smo, uostalom, navikli. I radi toga nas ne čudi radost kojom je i taj nacionalno orijentirani dio hrvatske javnosti popratio korake vlade dr. Ive Sanadera, visokog povjerenika za Hrvatsku, oko dviju velikosrpskih provokacija u posljednje vrijeme. Najprije je zabranjen ulazak u Hrvatsku jednomu srpskom košarkašu zbog utetoviranog lika Draže Mihailovića na mišici, a onda je zagrebački sudac za prekršaje bez velike dangube na nekoliko dana zatvora osudio provokatore koji su se pod spomenikom banu Jelačiću htjeli demonstrativno fotografirati s Dražinom slikom. Na prvi bi se pogled reklo, uprava visokog povjerenika hitro i djelotvorno reagira na četničke provokacije i štiti nacionalno dostojanstvo. No, kad se stvari malo bolje pogledaju, i iz ovih, naizgled simpatičnih gesta mogu se iščitati zabrinjavajuće tendencije. Prvo se, na posve općenitoj razini, postavlja pitanje ljudskih prava. Makar se posve slagali s ocjenom da su i beogradski košarkaš i tamošnji studenti postupali s jasnom provokatorskom nakanom, i makar ne imali nikakvih rezervi u pogledu ocjene da je Draža Mihailović personifikacija jednoga jasno protuhrvatskog pokreta (bez obzira što su mu svojedobno tepali tzv. vođe hrvatskog naroda, poput Vladka Mačeka i njegovih doglavnika Krnjevića, Šuteja i slične klape), više je nego upitno koja vrijednost treba uživati snažniju zaštitu: ljudska prava (pa i prava nekakvoga Gurovića i skupine studentskih ekshibicionista), ili shvatljiva osjetljivost Hrvata na svaku demonstraciju četništva. Kako nas povijest uči, represije i zabrane neiminovno promašuju cilj. A na svaki represivni korak vlasti uvijek je nužno pitati se: gdje su granice, dokle se smije ići? Prije zauzimanja načelnog stava o tom pitanju suvišno je ulaziti u pojedinosti, poput one može li se na isti način kvalificirati plakat i poster s jedne, ili tetovaža (koja je, dakle, postala dijelom ljudskog tijela), s druge strane. Drugo, na našoj nacionalnoj, hrvatskoj razini, valja postaviti i neka druga pitanja. Naime, posve je jasno da iz hrvatske nacionalne perspektive nema apsolutno nikakve razlike između jugoslavenskoga četničkog i jugoslavenskoga komunističkog pokreta. Oba su se nadmetala u tome tko će istrijebiti što više Hrvata, i kako će nad preostalima zavesti što okrutniju tiraniju. Upravni aparat visokog predstavnika, međutim, na svakodnevne, više nego obijesne jugoslavenske komunističke provokacije uopće ne reagira. Time jasno pokazuje, da mu nije do načelnog rješavanja stvari, nego do nečega drugog. A što je to drugo, mogli smo vidjeti u seriji servilnih Sanaderovih nastupa, od zadarskog zaleđa do kalemegdanske kaldrme. Mogli smo vidjeti i u Svetom Roku, Slunju, Slavonskom Brodu ili na maksimirskom stadionu. Ukratko, visoki će povjerenik Srbima dati sve što mu kažu da im dade. Također će željeznim stiskom ugušiti među Hrvatima sve što mu kažu da uguši. I zato nakon operetnog obračuna s par srpskih marginalaca valja očekivati novi val represije u Hrvatskoj. Sada će on, kao toliko puta, pogoditi Hrvate. Predvodili ga Dušan Dragosavac ili Ivo Sanader, jednako je: Hrvatima svejedno trnu zubi... Tomislav JONJIĆ |
|||||
 |
 |
|
||||
|
|
|
|
|
|
|
|