Hrvatska politika

PRILOG POVIJESTI LJUDSKE GLUPOSTI

            "Povijest ljudske gluposti" Paula Taborija spada u one knjige koje je neuljudno ne pročitati. Posljednju misao iz te knjige, s druge strane, uvijek valja imati na umu. Ona, naime, glasi: "Tako smo došli do kraja ove knjige, ali ne brini, dragi čitatelju, ljudskoj gluposti nema kraja."

            Da je doista tako, pokazuje nam i najnovija epizoda "afere Marko Perković Thompson". Thompson je pjevač i lakoglazbeni skladatelj koji nema formalne glazbene izobrazbe. Unatoč tomu, skladao je nekoliko uspješnica koje su prihvaćene i od publike sasvim drugačijih glazbenih afiniteta, zahvaljujući tome što imaju snažnu rodoljubnu crtu ("Lijepa li si") ili su kongenijalna obrada pučkih pjesama ("Moj Ivane"). No, da ne bi sirovih protuhrvatskih verbalnih eskapada i ditiramba anacionalnom duhu u doba Račanove vlade, ne bi ni Thompson pobrao lovorike koje su mu pripale. I umjesto da vrhunac popularnosti iskoristi za ne samo glazbeno izobražavanje i sazrijevanje s jedne, a širenje zdravoga rodoljubnog osjećaja među mladima s druge strane, Thompson se pokazao nedoraslim ulozi koju mu je slučaj namijenio.

Poput tolikih Hrvata nesklonih učenju svake vrste, on je širio nerazumno uvjerenje da se rodoljubni zanos na koncertu ne da izraziti bez crne majice. Nije mu padalo na pamet da crnokošuljaštvo s hrvatstvom i Hrvatskom nema ništa zajedničkog, pa da je čak i crna odora nekih hrvatskih postrojbi u Drugome svjetskom ratu puka slučajnost, prije posljedica hrvatske neimaštine, nego izraz političke volje ili ideološkoga usmjerenja. A kad se tomu doda desnica uzdignuta u tzv. rimski pozdrav, onda nije samo riječ o nehrvatskome, nego objektivno čak i o protuhrvatskome činu. U Thompsonovu slučaju očito nije posrijedi manjak rodoljublja, nego višak gluposti. Jer, jedino glupošću se može nazvati pubertetsko provociranje javnosti.

Tomu u prilog govore i nezrele Thompsonove izjave nakon zabrane njegova koncerta u Nizozemskoj. Dovoditi djelatnost židovskih udruga u svezu s razapinjanjem Krista znači ne imati elementarne predodžbe o središnjim biblijskim temama i učenju ne samo Katoličke, nego kršćanskih crkava uopće. Manjak izobrazbe i višak gluposti kulminirao je, ipak, izvođenjem monstruoznih stihova u kojima se "Jasenovac i Gradiška Stara" slave kao "kuća Maksovih mesara", a rijeka Neretva časti zato što je "mnogo Srba odni(je)la".

Ako se ponosimo time što su se Hrvati i 1941. pokušali osoviti na vlastite noge, ako bezuvjetno branimo dramatično nastojanje naših predaka da nas se kao narod ne tretira poput roblja, onda se jednako tako bezuvjetno moramo sramiti mračnih epizoda tog pokušaja. A da su "Maksovi mesari" - kao metafora - personifikacija tih mračnih epizoda koje i danas onemogućuju da se u pravome svjetlu spozna i ocijeni idealizam najvećeg dijela tog naraštaja, priznao je napokon i sam nesretni Maks Luburić. Tragedija tog naraštaja bila bi uzaludna i besmislena, ako iz nje kao narod i kao pojedinci ne bismo izvukli trajnu pouku.

Nikakav alibi ne pružaju nam podjednake gluposti moralnih i intelektualnih ništica poput Ivana Fumića. Ni to što hrvatski mediji i hrvatska javnost ne reagiraju istom oštricom na Fumićeve boljševičke reminiscencije o "povampirenom klerofašizmu" za nas ne smije značiti ništa. S vlastitom glupošću i vlastitim zločinima obračunavamo se radi nas samih, ne radi Fumića i sličnih mizerija...

Tomislav JONJIĆ