Hrvatska politika

PREDSJEDNIKOVA ISTINA

Piše: Tomislav JONJIĆ

Da predsjednik Republike ima vrlo neobičan odnos prema činjenicama, povodom slučaja sisačke željezare primijetili su brojni njegovi apologeti, prijatelji, privatni i politički istomišljenici. Služeći se nježnim eufemizmom (predsjednik “nije rekao istinu”), pozivali su ga čak i na to da se ispriča, jer bi na taj način demonstrirao svoje poštenje i dosljednost. No, svojom šutnjom i verbalnim eskapadama svojih pobočnika (koji se u povijest ustrajno nastoje upisati kao ništice), Mesić je doista pokazao da je dosljedan. Jer, on ne bi bio Stipe Mesić, da prizna kako je – lagao i kako je, nakon laži, one koji su ga na nju upozorili nazvao sumanutima. Nije, naime, slučaj sisačke željezare prvi put da Mesić krivotvori vlastite izjave: čitava je njegova politička karijera zapravo jedan münchhausenovski veleslalom.

Slučaj prvi: Deklaracija

                Kad su u predizbornoj kampanji 2000. neki mediji objavili podatke o njegovoj stvarnoj ili navodnoj suradnji s UDB-om (što se pokazalo kao autogol, zahvaljujući tomu što su jugoslavensko-udbaški krugovi od 1990. naovamo svjesno uništavali ili krivotvorili udbaške materijale, zamećući tako svoje tragove i onemogućujući temeljitu rekonstrukciju rada jugoslavenskoga ubilačkog stroja, kako bi on uz minimalne žrtve mogao doživjeti potpunu rehabilitaciju!), potegnuto je i pitanje Mesićeva grubog napadaja na Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika.

                Mesić je na to izjavio da mu takvo što mogu spočitnuti samo politički šarlatani i neznalice, jer je on Deklaraciju napao samo prividno, a zapravo je njezinim potpisnicima time omogućavao taktički uzmak, koji je za posljedicu imao pobjedu njezinih zahtjeva. A što je zapravo Mesić rekao o Deklaraciji?

O hajci koja se vodila protiv Deklaracije i u kojoj je, pored ostalih, sudjelovao Mesićev politički mentor Josip Manolić, zagrebački Vjesnik objavio je 31. ožujka 1967. i sljedeće redke: “Stipe Mesić rekao je na početku svog izlaganja u diskusiji da ga nije toliko iznenadilo bacanje bombi na naša predstavništva u Americi i Kanadi, bacanje bombi na naše konzulate u Zapadnoj Njemačkoj, jer se zna tko baca te bombe i tko stoji iza tih grupica, koliko ga je iznenadila ova deklaracija.

                Kada sam pročitao tu deklaraciju, rekao je, nije mi dugo trebalo da shvatim da je to politička diverzija koja je uperena protiv socijalističkog razvoja naše zemlje i koja je uperena protiv onoga što je najsvetije, što je izvojevano u našoj narodnooslobodilačkoj borbi, a to je bratstvo i jedinstvo, čega se mi ne možemo odreći i za što su pale velike žrtve, za što su pale milijunske žrtve.

                Ovi bombaši, s koje god strane dolazili, doći će sigurno pod udar ne samo našeg hrvatskog naroda, nego svih naroda naše socijalističke domovine. Bez obzira na to na koji način se postavljaju obranaški potpisnici i sugovornici tih potpisnika, na koji način oni branili sebe, da li su to potpisali u pijanom ili kakvom drugom opojnom stanju.

Mislim da je deklaracija doživjela apsolutni krah, i da je javnost osudila sve njezine sastavljače. Pridružujem se onim drugovima zastupnicima koji traže da se objelodane imena potpisnika, da se ne samo društveno i politički osude stavovi i potpisnici deklaracije, nego da i tužilaštvo pokrene krivični postupak protiv odgovornih osoba”.

                Izjava posve u stilu sadašnjeg predsjednika: kratka i nedvosmislena, začinjena duhovitom opaskom. Mesić shvaća brzo (ne treba mu dugo) i predlaže još brže, uhodano rješenje: haps, Višinski, Gulag. Ruku na srce, valja priznati da se i tada, evo, zalagao za “funkcioniranje institucija sistema”: policije, UDB-e, javnog tužiteljstva, sudstva oličenog u Iliji Ivaniću i sličnim protuhama te, napokon, starogradiško-lepoglavskih odgojno-obrazovnih ustanova. Kod čovjeka takve mentalne konstitucije nije nikakvo čudo da tri desetljeća kasnije porekne ono što je izgovorio za saborskom govornicom, što su zabilježile magnetofonske vrpce i objavile novine. Još manje je čudo da se onaj koji je predlagao kazneni progon potpisnika Deklaracije nacrta kao pokrovitelj i počasni gost obilježavanja obljetnice Hrvatskog proljeća, općenarodnog pokreta kojemu je Deklaracija bila nesumnjivo jedan od najvažnijih poticaja i ujedno dokument u kojem je uobličen jedan od ključnih zahtjeva.

  Slučaj drugi: Tuđman i BiH

                Pojavivši se u vrhu hrvatske političke elite početkom devedesetih godina niotkuda (a zapravo iz donjih pretinaca Tuđmanove partizanske nostalgije), Mesić je odmah pokazao interes za cementare i slične blagodati hrvatskoga privatizacijskog raja. No, kako se u to vrijeme glave nisu gubile zbog zamakanja ruku do lakata u državne novce, iz te je afere izišao relativno neokrnjen, iako poljuljana položaja. Dok se Mesić zabavljao svojim teškoćama, u Tuđmanovoj su hladovini propupale spore drugih anonimusa.

                Njih će krug oko Manolića i Mesića pokušati “izdiferencirati” povodom tragičnoga hrvatsko- muslimanskog sukoba. U naknadnim konfabulacijama tvrdit će se kako su se Manolić i Mesić distancirali od Tuđmana zbog tobožnje “politike podjele Bosne”, ali kad se jednom bude ozbiljno pisala povijest, slika će nesumnjivo biti bitno drugačija. 

Istini za volju, Mesić je spadao u čvršće zagovornike hrvatsko-muslimanskog saveza, ali izostanak tog saveza nije bio razlog prvog raskola u HDZ-u. Uostalom, nije Manolić samo organizator susreta Bobana i Karadžića u Grazu, nego je bio jedan od prvih iz hrvatskoga državnog vrha koji je ustvrdio kako BiH ne može opstati kao država. Pragmatičan kakav već jest, ponudio je salomonsko rješenje ne samo za utvrđivanje počinitelja zločina u hrvatsko-muslimanskom sukobu, nego i za smjerove razvitka Bosne i Hercegovine.

  Ali, kad je američko kumstvo dovelo do Washingtonskih sporazuma, Manolić, Mesić i skupina njihovih privrženika (mahom ljudi povrijeđenih taština, koji su Tuđmanovu smrt jedva dočekali da se mrtvomu poglavaru osvete) pomislili su kako je kucnuo trenutak kad se više ne trebaju boriti za mjesto uz poglavarov stol (odakle su ih istisnuli spretniji), kad bi i sami mogli postati poglavari, jer – novi će smjer tražiti nove kormilare. No, prevarili su se u računu. I upravo time, pokazavši svoju nesposobnost da preuzmu vlast, prokockali su potporu svojih zapadnih mentora. Ostalo im je samo kukati i tvrditi kako su se s Tuđmanom rastali zbog “politike podjele BiH”, iako je u proljeće 1994. bilo jasno da te politike (više) nema, i iako su se tijekom 1991.-1993. dok je nje (možda) bilo, poglavaru ulagivali na način koji nije odudarao od onoga njihovih suparnika. Jednako servilno i jednako bljutavo.

Slučaj treći: svjedočenje u Haagu

                Međunarodni sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Den Haagu ozbiljno pristupa zaštiti žrtava i svjedoka, i ne usteže se posegnuti i za visokim (zasad tek novčanim) kaznama protiv onih koji otkriju identitet zaštićenih žrtava i svjedoka. Takvim se kaznama (pa čak i zatvorom) iz nekih krugova prijetilo urednicima i uredništvima nekih hrvatskih dnevnika, koji su objavljivali tekst navodnoga Mesićeva svjedočenja u korist optužbu u postupku protiv generala Tihomira Blaškića. Te su prijetnje podosta govorile o tome je li objavljeni tekst apokrifan ili nije.

                Sam Mesić je rezolutno izjavio da nije bio u Haagu i da nije svjedočio kao svjedok optužbe u procesu protiv Blaškića, također više nego zanimljive, prije tipične, nego atipične figure iz šarolikoga hrvatskoga obavještajno-političkog rasadnika. U toj tvrdnji uglavnom ustraje i nakon što je postao predsjednik Republike, dodajući da se o tome ne smije javno govoriti. Laž se sastoji u tome što sud zaštitne mjere za žrtve i svjedoke određuje ne po vlastitu nahođenju, nego tek na zahtjev tih osoba, tj. osoba čije bi dostojanstvo moglo biti povrijeđeno, ili bi mogle biti izvrgnute opasnostima. Drugim riječima, nema nikakve zapreke da se svjedok odrekne zaštite i da nastavi svjedočiti javno (kao što je nedavno, usred iskaza, u procesu Miloševiću učinio Jovan Babić) ili odobri objavljivanje svoga ranijeg iskaza, te na taj način samomu MKSJ-u i strankama u drugim postupcima prištedi trud i vrijeme.

Ako mu je prije nekoliko godina i prijetila kakva opasnost, danas, kad je predsjednik države, Mesić je siguran i mogao bi o tom  svjedočenju kazati istinu. Ali, Mesić ne bi bio Mesić kad bi se držao načela.

Slučaj četvrti: sisačka željezara

                Ne održavši obećanje o javnom imenovanju financijera svoje predsjedničke kampanje (uz obrazloženje da to nisu učinili ni drugi kandidati, kao da su obveze neuspješnoga kandidata prema javnosti istovjetne onima izabranog predsjednika!), Mesić se na čelu države upustio u pravi veleslalom s državnim interesima, nacionalnom sigurnošću i činjenicama kao takvima. Zaljubljenici u bizarnosti pamtit će morbidne viceve i šarlatansku površnost, ali i kamere postaje Channel Four nad dokumentima koji predstavljaju državnu tajnu ili nad spektakularnim otkrićem tobožnjega “crnog (ili crvenog?) telefona” između Pantovčaka i Dedinja. Hrvatski mediji natjecali su se u mržnji prema predsjedniku kojemu su se sve donedavno klanjali do neukusa. Uostalom, od crva i ne treba očekivati ništa osim gmizanja.

                Nekompetentnost novoga gospodara Pantovčaka kulminirala je u aferi oko sisačke željezare. Kršeći zakon i pravila dobrog ponašanja favoriziranjem jedne, ruske strane (što, opet, nije slučajno), Mesić je 21. siječnja 2003., u žaru dosadnoga kokodakanja o “resursima” i “ulaganjima”, potpisao dokument od dvije stranice, kojemu na početku stoji naslov “Protokol o namjeri”. Tri od ukupno pet točaka tog dokumenta počinju rečenicom koja sadržava sintagmu o “preuzimanju obveza”, a u petoj se čak strane obvezuju potpisati ugovor u roku od jednog mjeseca. Pravnik kao što je, navodno, Mesić, mogao bi znati da je takav dokument zapravo predugovor. A predugovor je također – ugovor.

                Malo kasnije, kad se vidjelo da je stvar nešto složenija nego što je on to uspio vidjeti ispod svoga čela zakamuflirana obrvama, Mesić je izjavio: “Nisam potpisao protokol s Rusima”. Sutradan je u novinama objavljen faksimil njegova potpisa. Ali, Mesić ide dalje: dobro, jesam potpisao, ali sam previdio da je papir nazvan “protokolom”. (Time, dakako, ponovno posvjedočuje svoj pravni analfabetizam, jer pristojan student prve godine prava zna da falsa nominatio excusat, tj. da se narav i pravna uloga isprave tumači po njezinu sadržaju, a ne po nazivu.) U trećoj fazi, zagrebački tjedni Revolverblatt koji pase na istim jaslama, napravit će koncesiju: potpisan je “protokol o namjeri, a ne o prodaji”, iako u tekstu piše upravo suprotno.

U četvrtoj fazi odgovornost je prevaljena na nekakvog Mesićeva savjetnika. Taj se velikodušno posuo pepelom, preuzeo odgovornost i 11. veljače “ponudio ostavku”. Neki su pomislili da će savjetnik otperjati, radi ljepote pripovijesti. Ali, početkom ožujka Mesić je priopćio kako “ne će prihvatiti ostavku svog savjetnika za ekonomiju Dubravka Radoševića”, jer za to – “nema nikakva razloga”. Doista, čovjek nije kriv. Možda jest nekompetentan, ali, nije ni predsjednik kompetentniji, pa mogu ruku pod ruku, vojvoda i serdar. Balkanski, jer Balkanu i težimo.