Hrvatska politika

DRŽAVA I SLOBODA

Najpodmuklija klopka koja se Hrvatima posljednjih godina podmeće, jest sustavno stvaranje uvjerenja, da je ideja nacionalne države suprotstavljena ideji slobode. U civiliziranom svijetu taj je problem davno riješen i na teorijskoj i na praktičnoj razini: nacionalna država nije negacija, nego afirmacija ideje slobode i načela pravde.

U nas, međutim, gdje je potrebno diskreditirati i obezvrijediti nacionalnu državu kako bi se postigli neki drugi, nadnacionalni ili anacionalni ciljevi, ta se jeftina manipulacija iz dana u dan ponavlja i tako nalazi uvijek nove pristaše. To možda i ne treba začuditi u narodu, u kojem se ridikuli pretvaraju u političare, a političari u cirkuske zabavljače, koji sve većim banalnostima zadobivaju sve veću potporu, samo ako ih umiju izreći na bombastičan način. Nema nijedne laži kojoj masa ne će povjerovati, samo ako je dovoljno fantastična.

Jedna od tih fantastičnih laži jest ona, da je pojedinac sve, a narod ništa i da je pojedinac iskon i svrha demokracije, dok narod sa svojim polaganjem prava na nacionalnu državu nužno pristaje na ograničenje demokracije, jer da je to prva žrtva koja se u temelje države mora ugraditi. A svi mi vrlo dobro znamo, da nema slobode pojedinca bez slobode naroda, i da se sloboda naroda ne može ozbiljiti bez postojanja nacionalne države, kao instrumenta za osiguranje najrazličitijih interesa pojedinaca i skupina. Samo slobodan narod može posredstvom vlastite države slobodno pristati na ograničenje svojih prava ili ustupanje dijela suvereniteta sklapanjem različitih međunarodnih ugovora. Time on prividno suzuje prostor samostalnoga, suverenog odlučivanja, ali se zapravo, u biti, potvrđuje kao slobodan, samostalan i suveren.

Rob se ne odriče niti se može odreći svoje slobode, jer o njoj ni na koji način ne odlučuje. On je objekt, stvar, predmet trgovine. Slobodan čovjek, baš kao i slobodan narod, manifestira svoju slobodu ne samo onda kad nije sputan vanjskim ogradama, nego i onda kad se dragovoljno, suvereno odlučuje pristati na ograničenje svoje slobode.

Ovaj poučak, primijenjen na sadašnji hrvatski trenutak, treba značiti da Hrvatska ne će osigurati svoju slobodu i neovisnost pasivnim prepuštanjem vladajućim trendovima u suvremenom svijetu, nego upravo obrnuto, u svakom pogledu treba jačati svoj međunarodnopravni, politički, gospodarski, kulturni, pa i vojnički subjektivitet, da bi se u određenom trenutku, ako to na zakonit način odluči većina njezinih građana, slobodno, bez prisile i nužde, možebitno i odrekla dijela suvereniteta u korist kakvoga srednjoeuropskog ili sličnog saveza, uvijek na način koji nije neopoziv i koji budućim naraštajima ne će predstavljati trajan i tegoban teret.

U posljednja dva stoljeća Europa i svijet vidjeli su mnoštvo raznolikih projekata tzv. novoga svjetskog poredka. No, danas više nema ni kamena na kamenu od napoleonskih imperija, Svetih alijansi, sveslavenskog carstva, žabokrečine Društva naroda, komunističkog nazovi raja, Mussolinijeva Rimskog carstva, a još manje od Hitlerova novoga europskog poredka. Svi su se ti, nekad privlačniji, a nekad manje privlačni, nekad moralni, nekad posve amoralni, ali uvijek ambiciozni projekti, istopili poput lanjskog snijega, a nacionalne su države i dalje itekako žive i životno sposobne. A zašto bi onda Hrvatska morala odumrijeti? Samo radi toga, što su tzv. klasici marksizma tako učili?

Tomislav JONJIĆ