Hrvatska politika

SVI SMO ODGOVORNI

U vrijeme sloma komunizma i neminovnog raspada Jugoslavije, Hrvatska je kipjela od života, optimizma, nade. Nijedna se prepreka nije činila nepremostivom, nijedan izazov preteškim. Ni u jednom trenutku rata za slobodu i državnu neovisnost nije nastupila kriza, jer je bilo jasno kako je pobjeda neupitna. Unatoč svim sumnjama, višegodišnja okupacija pod zaštitom međunarodnih snaga, koja je umnogome podsjećala na Rimske ugovore iz 1941., općenito se držala privremenom, pa su svi oblici specijalnog rata bili osuđeni na propast, jer je hrvatski narod - za razliku od stanja prije pola stoljeća – kao cjelina politički sazrio. Bljesak i Oluja bili su kruna tog procesa i ujedno veličanstvena nagrada za sva teška stradanja kroz povijest.
I kad se očekivalo da će nacionalna energija i sveobuhvatni zanos uroditi novim plodovima i novom kvalitetom, u Hrvatskoj dolazi do splašnjavanja optimizma. Množe se nezadovoljnici, a desetci tisuća mladih, onih istih koji su do jučer bili spremni žrtvovati život, odjednom počinju čeznuti za tuđim suncem. Nije se to, dakako, dogodilo bez utjecaja izvana, bez podrivačkog djelovanja stranih obavještajnih i propagadnih središta. Međutim, da u samome vrhu hrvatske države nije bilo svojevrsne pete kolone, sva bi ta djelatnost bila uzaludna.
Ta peta kolona zdušno je, uporno i sustavno čitavo vrijeme radila na kompromitaciji nacionalne misli. Na sve se strane pljačkalo i korumpiralo, drsko i obijesno uživalo u opijenosti vlašću, kako bi se kod naroda stvorio dojam, da Hrvatska postoji samo za izabrane, pa nema bitne kvalitativne razlike između nekadašnje vile admirala Mamule i današnjih dvora skorojevića, novopečenih bogataša koji svojim hinjenim domoljubljem ne šire samo kužni zadah u društvu, nego istodobno nastoje trajno osramotiti i narod i domovinu. Taj proces moralnog rastakanja, u kojem su nepodobnima proglašeni i na margine društva izgurani svi oni, koji su na vrijeme upozoravali na neminovnost tragičnih posljedica, svoj je finale doživio na trećesiječanjskim izborima.
Da je tada izbore izgubila jedna stranka – koja je to itekako zaslužila – ne bi bila nikakva nevolja. Nevolja je u tome, što je tada izbore izgubila Hrvatska: zaklinjanje u Hrvatsku tada je bio najsigurniji put u poraz. Sve što je bilo protiv Hrvatske, zvalo se građanskim, uljuđenim, europskim. Ta ubitačna medijska i psihološka hajka za cilj je imala u desperadose pretvoriti ne dojučerašnje vlastodršce, koji će se radi svojih oligarhijskih pobuda ionako opet okititi nekim novim vijencem, pretrčavši ovako ili onako u pobjednički šator, nego upravo one nekompromitirane, nepotrošene. Njih je trebalo navesti na verbalni radikalizam, pa čak i na otvorene izljeve bijesa, kako bi se konačno razorile i one posljednje jezgre, koje mogu pridonijeti obnovi.
Neki su tomu nasjeli: prijetilo se barikadama, ponekad rasipalo neukusnim uvredama. Kao da se radikalni nacionalni ciljevi ne mogu postići demokratskim sredstvima! I kao da na današnju nehrvatsku, a mjestimice i protuhrvatsku politiku aktualne vlade nije moguće dati suvisao i odmjeren odgovor! A ona svojim potezima u međunarodnim pregovorima, u pogledu razgraničenja i odnosa sa susjedima, na gospodarskom području i području socijalnih prava do neukusa pokazuje svoju nekompetentnost i svoju servilnost, da je se s pravom može smatrati slabim slugom loša gospodara...

Tomislav JONJIĆ