Hrvatska politika

STRATEGIJA RASTAKANJA HRVATSKE

Piše: Tomislav JONJIĆ

Tko ima oči, bez većega će truda vidjeti krupne promjene koje su se u hrvatskome nacionalnom biću zbile posljednjih nekoliko godina. Razdoblje nacionalnog ponosa, iako je trpjelo snažne udarce kapitulantskim potezima tadašnje vlasti (“Ne dajte mu olovku!”, pisalo je na jednome zagrebačkom zidu) i sve raširenijim pojavama korupcije i kriminala, u kojima je cvjetao mentalitet balkanskih skorojevića i bjelosvjetskih snobova, zamijenilo je razdoblje mazohističkoga samoponižavanja i postupnoga političkog i psihološkog mirenja s Hrvatskom koja se, bogato urešena europskim frazama i barjacima, definitivno i skoro ponosno vraća na Balkan, gdje joj je himera tzv. međunarodne zajednice namijenila ulogu omanje gubernije, čija se ovlaštenja svode na ograničeno upravljanje slatkovodnim ribnjacima i, možda, konjogojnim učilištem.

Podijeli, pa vladaj!

Ta je preobrazba, koja svoj literarni uzor ima možda tek u Kafkinu preobražaju u golema kukca, posljedica brižno smišljene i izvrsno provedene strategije rastakanja Hrvatske. Koliko je to novca zahtijevalo, doznat ćemo tek naknadno, kad čitav projekt bude okončan, u samodopadnim memoarima kakva drugorazrednog agenta, kao što smo svojedobno u The Timesu mogli pročitati da je slovačka operacija, tj. rušenje Mečiara, stajala oko 35 milijuna USD, a nedavno smo, sa stranica The Washington Posta doznali, da je posljednja faza uklanjanja Slobodana Miloševića američke porezne obveznike koštala 41 milijun USD. Hrvatska je samo nastavak jedne te iste pripovijesti, u kojoj ideološka i nacionalna pitanja nemaju baš nikakva značenja, kao što nikakva značenja nemaju razlike između velikosrpskoga imperijalizma i obrambenoga, hrvatskog (i slovačkog!) nacionalizma.

Srbojugoslavensko slavlje u razorenom Vukovaru

Strategija discipliniranja Hrvatske izgrađena je u nekoliko jasno odredivih faza. U prvoj od njih težilo se za narušavanjem nacionalnog jedinstva po klasičnom obrascu divide et impera. Još u jeku rata započinje sotonizacija hercegovačkih Hrvata. Tom su dijelu hrvatskog naroda pripisivani najmračniji atributi pripisivi ljudskom rodu, pa nije nikakvo čudo, da je već u drugoj polovici devedesetih godina bilo ne samo moguće, nego i popularno, Hercegovce nazivati urođenim kriminalcima, balkanskim primitivcima, podljudima, izmetom, otpadom. Praktično nitko nije ustao u njihovu obranu, nikomu nije palo na pamet da bi ti ljudi s punim pravom trebali prosvjedovati na ulicama glavnoga grada svih Hrvata, označeni žutom vrpcom s Davidovom zvijezdom.

A kad je proces sotonizacije uspješno okončan, i na vlast dovedena skupina koja je bučno najavljivala kako će “očistiti Zagreb” (predizborni spot Hrvatske seljačke stranke!) te se obračunati s “rođačkim mentalitetom” i “hercegovačkim kriminalcima”, taj revolucionarni komitet šestorice uspio je pritvoriti svega jednoga jedinog hercegovačkog Hrvata (Miroslava Kutlu), u odnosu na kojega je osuđujuća osuda krajnje neizvjesna. Nu, slučaj Kutle uspješno je poslužio kao instrument razbijanja hrvatskoga nacionalnog bića, pa se danas više nitko ne pita, je li svojedobna medijska halabuka u razmjeru s kasnijim pravosudnim posljedicama.

Nakon što je u ime “europskih integracija” podignut bedem između bosanskohercegovačkih i ostalih Hrvata, trebalo je unutar obiju tih skupina oslabiti obrambeni refleks. Nadahnut Domovinskim ratom, on je početkom desetljeća ojačao i narodni je organizam žustro i odlučno reagirao na svaki pokušaj ignoriranja tradicionalnih vrijednosti. Radi toga se išlo na skidanje pozlate s Domovinskog rata: na njegovo prljanje ratnim zločinima. Najprije je težnja za stvaranjem nacionalne države opet proglašena primitivnim radikalizmom i izolacionističkom uskogrudnošću (pri čemu je sporedno da ta ista težnja stoljećima nadahnjuje sve narode!), a onda su pojedinačni nasilnički i zločinački ispadi podizani na razinu općeg pravila, intencije i plana.

Ofenziva na Domovinski rat

Istodobno se s hrvatske strane nude uporišta toj strategiji: tobože učeni pravnici iz kruga “stručnjaka” za koje novac nije imovina, istupaju s tezama da u obrani nije moguće napraviti zločin, čineći tako smiješnima i sebe i Hrvatsku pred svakim koji zna bar prvo slovo pravne abecede. Na taj se način, tobože naivnim primitivizmom, daje isprika svim opadačima. Umjesto da se ustanove i kazne pojedinačni krivci (kao što su novine iz doba NDH pune vijesti o osudama prijekog suda i smaknućima onih koji su se zloupotrijebili ovlasti i tako se ogriješili o ustašku čast), stvara se naizgled idealna slika u kojoj nema prijestupnika, ali – zanimljivo – ni junaka.

Srpsko-crnogorske granate na Dubrovnik

Svjesni da će hrvatska javnost lakše prihvatiti kriminalizaciju hrvatskih branitelja u BiH, nego u Hrvatskoj, jer su odavde pogledi na rat u BiH ionako bili raznorodni, stratezi rastakanja Hrvatske kreću u ofenzivu na pripadnike Hrvatskoga vijeća obrane. Važnu ulogu u toj ofenzivi ima ne samo izrazito politizirano haaško tužiteljstvo, nego i “obrane” nekih osumnjičenika, koje se svode na optuživanje drugih Hrvata. Na taj je način ugrožena solidarnost među njima, što ima dalekosežne refleksije na tamošnje hrvatsko pučanstvo. Zahvaljujući takvom učinku haaških procesa, danas su u kategoriju zločinaca svrstani ne samo počinitelji pojedinačnih zlodjela, nego, podsvjesno, i sav hrvatski narod u Srednjoj Bosni, a onda i u Hercegovini. Pritom je posve zaboravljeno, da je političku klimu i podlogu za hrvatsko-muslimanski sukob stvorila upravo međunarodna zajednica nizom svojih planova za ustrojavanje BiH, a pogotovo Vance-Owenovim planom koji je predstavljen u Genevi 2. siječnja 1993.

Taj plan predstavlja detonator, kojim su dotadašnje hrvatsko-muslimansko nepovjerenje i mjestimični nesporazumi pretvoreni u otvoren sukob. Iako ni na taj sukob nije moguće gledati jednostrano (jer se usporedno događaju i primjeri suradnje), niti krivce tražiti samo na jednoj strani, ključni je njegov plod da je definitivno narušena predodžba o Srbima kao agresorima i Hrvatima odnosno Bošnjacima-Muslimanima kao braniteljima. Hrvati, koji su, primjerice u Srednjoj Bosni, posve izolirani i dovedeni u podređen položaj (s omjerom snaga 1 : 8, a kasnije čak i 1 : 10), gube donekle povoljan politički i medijski status, te se – paradoksalno - pretvaraju u bestijalne agresore, čija je uloga, povrh toga, itekako upotrebljiva u stvaranju i produbljivanju političke krize u Republici Hrvatskoj. U takvoj klimi legaliziranom biva retorzija protiv bosanskohercegovačkih Hrvata, koji se pred brojnim masovnim zločinima odlučuju na napuštanje BiH, pa ih danas tamo ima manje od 400.000, jedva polovica onog broja koji je u BiH živio 1991.

Procese Hrvatima u Haagu prati sve “kooperativnije” ponašanje hrvatskih vlasti. Arivizmom obilježeni politički trgovci, koji su svoje položaje stekli servilnim udvaranjem slaboćama predsjednika Tuđmana, važna su poluga u projektu rušenja ugleda službenog Zagreba. Hrvatsko se novinstvo pretvara u teror političkog trača i kompromitirajućih dokumenata koje u svojevrsnome medijskom reketu plasiraju međusobno suprotstavljene struje unutar vladajuće stranke. Usporedno s tim produbljuje se kapitulantsko ponašanje samoga vrha države, koji će stranim obavještajnim službama početi na raspolaganje stavljati vojne i državne tajne. Taj skoro nevjerojatni, u analima suvremenog svijeta nezabilježeni primjer, da neporažena država svoje pismohrane stavlja na neograničenu upotrebu stranim obavještajcima, do paroksizma će dovesti nova, trećesiječanjska koalicija.

Sve što je stranim službama potrebno, uključujući i dokumentaciju iz Domovinskog rata, skupa s, primjerice, kompromitirajućim (nepolitičkim, a često i kaznenopravno irelevantnim) podatcima o još društveno djelatnim i poznatim osobama, danas im je na neograničenom raspolaganju. Štoviše, izdaja državnih tajni danas je mjerilo hrvatskog “europejstva”. Odatle do klasičnih ucjena, a onda i suđenja hrvatskim vojnim zapovjednicima, samo je jedan korak. On je također učinjen. Nije njegova ključna posljedica samo to, što Domovinski rat prestaje biti nadahnućem mladim naraštajima, nego i to, da u mogućemu budućem napadaju na Hrvatsku više ne će biti ljudi koji bi – znajući da ih čeka neki novi Haag - bili spremni ustati u obranu svoga doma i naroda...

Novus ordo seculorum

Kad se tomu doda razbijanje ionako krhkih veza s hrvatskim iseljeništvom, može se reći kako je skoro okončan proces amputacije Hrvatske od njezine povijesti, tradicije i interesa. Svakako, iz perspektive tvoraca novoga svjetskog poredka, taj je projekt legitiman, a pritom korišteni instrumenti također su dio uobičajenoga obavještajno-političkog arsenala. Štoviše, njihova upotreba u hrvatskome slučaju i nije bila tako suptilna, jer suptilnost u društvu koje tradicionalno ima nezanemariv sloj podatnih slugu svakoga gospodara, i nije previše potrebna.

Međutim, je li položaj u kojem se Hrvatska danas nalazi, onaj položaj o kojem je mislila i maštala većina hrvatskih birača na svibanjskom referendumu 1991.? Danas je, naime, Hrvatska klasičan primjer primjenjivosti teorije ograničenog suvereniteta. U biti nema nikakve razlike između nekadašnje istočnonjemačke podređenosti sovjetskim komesarima ili današnje hrvatske podređenosti povjerenicima Međunarodnoga monetarnog fonda. I u jednom i u drugom slučaju suverenitet se svodi na pravo korištenja vlastitog jezika i vlastite zastave, ali samo u mjeri koja komesara ne iritira. Bitna je razlika tek u postanku suvremene tiranije: u (istočno)njemačkom je slučaju ona nametnuta sovjetskim tenkovima; u hrvatskom slučaju, po običaju, “boljari pjani s mržnje klete / u svoju zemlju zovu strance, / slobodi svojoj da se svete, / slobodi svojoj kuju lance...” (Šenoa).

Nu, unatoč ozbiljnosti današnje situacije, nema razloga za fatalističko mirenje s negativnim aspektima globalizacijskog procesa. Nedavno istupanje njemačkoga predsjednika Johannesa Raua u Europskom parlamentu, kojega je odmah potom podupro službeni Rim, pokazuje da se probija svijest kako, unatoč svim pokušajima, nije moguća Država Europa, nego Europa država. U takvoj Europi suverena i demokratska Hrvatska ima svoje mjesto. Njega se može osigurati izgradnjom demokratskih institucija i pravne države, te otvorenošću prema svijetu na način koji podrazumijeva čuvanje vlastite tradicije, identiteta i suverenosti. A ni današnji novi svjetski poredak, kao toliki drugi slični planovi tijekom proteklih desetljeća i stoljeća, ne će nadjačati ni nadživjeti tako prirodan, čovjeku imanentan osjećaj narodnosne pripadnosti i potrebu slobode...