Hrvatska politika

EUGEN KVATERNIK TERORIST ?!?

Piše: Tomislav JONJIĆ

Tu leži Div, / Naš stid i sram, / Što bješe kriv, / Jer bješe sam... Ovaj Matošev Epitaf bez trofeja napisan je u slavu Eugenu Kvaterniku (1825.-1871.), hrvatskom povjesničaru, političaru i revolucionaru, utemeljitelju Stranke prava, koji je sav svoj život potrošio boreći se za pravo hrvatskog naroda da bude svoj na svome, da uspostavi svoju nacionalnu državu. Tragični finale zbio se u Rakovičkom ustanku, kojega smo u jugoslavjanska vremena, po crno-žutom, peštansko-bečkom uzoru nazivali “bunom”. Svega četiri dana nakon što je proglasio privremenu hrvatsku vladu i pozvao sve narodne “žive sile” da se, slobodni i jednaki pred zakonom, pridruže borbi za oslobođenje “izpod švabsko-madžarskog gospodstva”, 11. listopada 1871. ubijen je i skupa s drugovima Vjekoslavom Bachom i Antom Rakijašem kao pseto zakopan pored ceste. Zemni su im ostatci preneseni u zagrebačku prvostolnicu pedeset godina kasnije.

Eugen Kvatemik

Malo je naroda koji bi, poput Hrvata, zaboravili takvog velikana. U nas je to sastavni dio narodnog mentaliteta. U nas se, pače, događa da ga se proglasi – teroristom! U visokonakladnome zagrebačkom Jutarnjem listu, notorni je Inoslav Bešker u tekst pod naslovom Terorizam u nama i oko nas, u teroriste (a “terorizam se od oružane borbe razlikuje time što nije uperen protiv oružanih formacija, nego protiv nenaoružanih i nespremnih civila”) ubrojio i Eugena Kvaternika, “koji je sa svojim srpskim saveznicima otvorio u Rakovici sezonu terorizma koja je krivudovao vodila s jedne strane do ustaštva, a s druge do balvana (pa onda i do apologije Mire Barešića, Zvonka Bušića itd.”.
A terorizam, zaključuje Bešker, ne ćemo “zaista odbaciti dok duboko u sebi ne odbacimo svaku apologiju terora i na strani koju osjećamo svojom, pa makar to bila i obična spomen-ploča ili ulična ploča teroristu preraslome u školsku činjenicu, poput Kvaternika i njegovih nastavljača...”
Gdje je to i kada Eugen Kvaternik prakticirao nasilje koje “nije upereno protiv oružanih formacija, nego protiv nenaoružanih i nespremnih civila”, Bešker ne objašnjava (niti može objasniti). Ne objašnjava ni to, kako je u teroriste “zaboravio” uvrstiti makar jednoga od svojih partizansko-komunističkih preteča i svijetlih uzora, kojima je nasilje protiv nenaoružanih i nespremnih civila bilo ključnom odlikom. Oni nisu opasni, njih ne treba odbaciti. Na njima treba odgajati mlade naraštaje! Treba odbaciti Eugena Kvaternika, preimenovati ulice i trgove nazvane njegovim imenom. Treba odbaciti Rakovicu, jer je kult Rakovice opasan, opasna je spremnost da se i oružjem stvara i brani hrvatska država!
Nije, dakako, važno, što o Eugenu Kvaterniku misli jedan Inoslav Bešker, bivši, a i sadašnji specijalist za “kler” i vjerska pitanja u medijima ne naročito sklonima Katoličkoj crkvi, koji pola života piše po narudžbi raznoraznih komiteta i “foruma”, a drugu polovicu, u hadezeovskoj “tami” čuva svoju sinekuricu u obliku rimskog dopisništva obilježenoga kosim padežima i žurnim, detaljnim i strastvenim izvješćima o još jednom slučaju pedofilije ili homoseksualizma među katoličkim svećenicima. Sam Bešker, dakle, ne znači ništa. Važno je, međutim, to da na članak objavljen u visokonakladnom listu, kojim se na razinu Crvenih brigada i Che Guevare spušta simbol borbe za hrvatsku državnu neovisnost, nitko nije reagirao. Hrvatski. Opet Matoš: I nju i njega pokopaše krišom, krišom, dragi čitaoče, krišom...