Hrvatska politika

NOVOSADSKI DOGOVOR I STIPAN BEZ ZEMLJE

Piše: Tomislav JONJIĆ

Kad se javnosti obrati predsjednik Republike Hrvatske, puk prepozna samo – Stipu Mesića. Kao i Stipica Prvi, i ovaj je samo vrbov klin u hrvatskom kotaču. Nu, to mu ionako ne smeta. Izabran predsjednikom Hrvatske, on je zapravo tek visoki predstavnik međunarodne zajednice u ovome dijelu "zapadnog Balkana". Tako je tražio trenutak. On je tu samo zato što je uvijek pucao na veliko i što je jasnije od svih dojučerašnjih Tuđmanovih liftboja i potrkala pokazivao mržnju prema čovjeku koji ga je lansirao u političku orbitu.  

Visoki predstavnik međunarodne zajednice za "zapadni Balkan"

Siti Tuđmanovih pobočnika koji su manipulirali svim i svačim, od nacionalnih osjećaja do banaka i javnih poduzeća, birači su izabrali onoga koji se predstavljao apsolutnom negacijom. To što iz tih usta nije dolazila nijedna suvisla politička poruka, bilo je nevažno. Jednostavno, suvišnom je postala zamorna smislenost, koju je Tuđman pridavao ili htio pridavati svemu, od sastava nogometnih momčadi preko ikonografije i rasporeda za stolom, do geopolitičkih traktata intelektualnih samozvanaca i pikzibnera.

Orahovički Che Guevara zaigrao je va banque. Nije imao izbora. U stranci, ionako autsajderskoj, nije značio ništa, u nacionalnoj politici još i manje. On koji je htio postati drugim Tuđmanom, do tog je cilja mogao doći samo raspirivanjem mržnje prema Tuđmanu. Nije oklijevao. Ni on ni njegovi mentori. I – postade predsjednikom.

Iako nakon toga može reći, da nema dužnosti koju nije obnašao, nikad nije uspio postići da ga shvaćaju ozbiljno. Ni ispod namrgođenih čekinjastih obrva on ne ostavlja dojam posve ozbiljnog čovjeka. Kraj njega se prolazi s kranjčevićevski spuštenijem trepavicama. Mesić jednostavno ne spada u one prema kojima se treba odrediti, jer banalnosti ne traže da o njima imate jasan stav. O njima se ne misli; one su neizbježne, prolazne slučajnosti. Takav je i Stipica: neobično običan.

Novi novosadski dogovor: svi su svakomu krivi ?!?

To, dakako, nije zapreka da posegne i za neobičnim postupcima. Bez obzira na posljedice. Tako je, komentirajući događaje tijekom proteklog desetljeća, prije par tjedana novosadskomu Radiju 021 i listu Vojvodina izjavio da bi se "svi svima trebali ispričati jer su svi svima krivi, a u stvari nitko nikome nije bio kriv". Ako krivca ipak ima, onda ga treba tražiti među zagovornicima ideje Velike Srbije i – Velike Hrvatske. Štoviše, Velike Hrvatske na prvom mjestu. Upravo tako. Upravo onako, kako godinama tvrde David Owen i njemu slični.  

Mesić i drugovi na Čičku (Arena, snimio B. Kragić): dostojanstvo i ozbiljnost predsjednika države

Ali, dok se Owena može držati personifikacijom jedne kratkovidne, imperijalističke i nasilničke politike, zlokobne riječi u novosadskim medijima, kao što je upozorio Slaven Letica, ne potječu od bilo koga, nego od predsjednika države "koja je bila izložena agresiji i koja je agresora tužila za genocid. Nema nikakve sumnje: njegove će se novosadske riječi pojaviti na sudu kao argument o bezrazložnosti naše tužbe".

Cinik bi dodao: nije slučajno da je Mesić ugradio važan kamen u obnovu jugoslavenske misli upravo u Novom Sadu, gradu kojeg će hrvatska povijest pamtiti ponajprije po zlokobnomu jezikoslovnom "dogovoru".

Tko je zapravo Stipe Mesić?

Momčić koji 1967. u duhu vladajuće politike napada Deklaraciju i s nepatvorenim revolucionarnim zanosom mladog boljševika, koji će se dičiti, da je kao dječarac krao sitnice iz džepova ubijenih ustaša i domobrana, poziva na razapinjanje njezinih potpisnika, a tričetiri godine kasnije (opet, dakako, u duhu vladajuće politike) brani pokret i nastojanja koja Deklaracija simbolizira, čak pod cijenu robije. Je li tamo otišao zabunom ili kao dio kvote određene za svako područje, još se ne zna. Nije se čulo, da bi mu suzatočenici spočitnuli kolaboraciju. Ali, nakon zatvora posluje sa svakim, pa i sa Službom državne sigurnosti, nikad ne rušeći sve mostove za sobom. Bonvivanima to i ne bi bilo svojstveno.

I zapravo je nejasno, zašto ga Tuđman kooptira u stranački politbiro. Jer, sve to vrijeme Stipica brižno hrani svoju njegovanu neizobraženost. Prirodno inteligentan, on zna o svačemu pomalo, a o ničemu dovoljno. On je površan do besramnosti. Čini se upotrebljivim samo tamo gdje ne treba ništa znati. Kao pravnik, iz dana u dan pokazuje da mu je strukovna terminologija posve strana. Njemu je kaznena prijava isto što i tužba, a ni pred mirovinu još ne razlikuje okrivljenika od tuženika.  

Tko će se posljednji smijati?

Uostalom, takve se distinkcije nisu ni tražile na radnim akcijama, u đilkoškim terevenkama i političkim kružocima pod birtijskim tendama, a tamo je Stipica u svom elementu. On je nepatvoreno duhovit i najbolje se izražava u vicevima, a šank je idealna pozadina njegova one man showa. Postavši predsjednikom države, vidno se trsi, pa izbjegava provincijske, bastardne kovanice tipa "špiclov". Naučili su ga, da postoje vicevi koji ne pristoje političaru, kamoli državniku. Navikava se i na složene rečenice. Nije, doduše, još svladao, da se u hrvatskom ide u posjet, a ne u "posjetu", da u hrvatskom jeziku postoje porezne, a ne "poreske" vlasti i autobusni kolodvor ili postaja, a ne "autobuska stanica". Ali, ne treba sumnjati, i dotle će Mesić jednom dogurati. Jer, mislima mu se neprekidno vrzmaju "regioni" i "resursi". Nije baš nacistu sa sadržajem tih pojmova, ali je nešto načuo, pa bi se reklo, da mu je nešto krupno na pameti. Zato, neka  nam je Bog  na pomoći...

Kritični mediji su "fašistoidni"!?!

Upravo takvog je tipusa Tuđman imenovao prvim predsjednikom hrvatske vlade. Da nije posrijedi eksces, nego briljantan izdanak katastrofalne Tuđmanove personalne politike, pokazuje činjenica da je baš Stipica poslan u Beograd za posljednjeg predsjednika Jugoslavije. Reklo bi se, da je tamo dobro obavio posao, jer zapravo i nije trebalo ništa raditi. I iz njegovih memoarskih spisa proizlazi, da su najvažnija bila podrugljiva prepucavanja s Borom Jovićem. Tu je nenadmašan. Ipak, i hrabrost mu treba priznati. Nakon beogradske epizode vratio se da bi postao formalno drugim čovjekom u državi, predsjednikom Sabora. Za sve se on držao sposobnim, ali ga je – očito – i Tuđman držao za sve sposobnim.

Bila su ratna vremena i, kad se nije bavio cementarama, Mesić je kao predsjednik Izvršnog odbora Hrvatske demokratske zajednice obilazio hrvatsko iseljeništvo. Narod kojemu je trećina države okupirana, tražio je jasne riječi i čvrsta jamstva. S istančanim njuhom za populističko dodvoravanje masama, Stipe je u maniri ortodoksnoga hadezeovca, kao vojnik stranke, prijetio Srbima. On, koji danas podilazi nastojanjima da se Hrvatska kolonizira novim solunskim dragovoljcima, tada je govorio daje prašina na opancima sve što će Srbi ponijeti u Srbiju. Danas se bez srama obraća hrvatskim iseljenicima kao predsjednik njihove "bivše domovine". (Mjereći se svojim laktom, misli valjda da i drugi mijenjaju domovine poput košulja.)

Udvarajući se iseljeništvu, ustaše je priznavao bezuvjetnim borcima za hrvatsku državu upravo isti onaj, koji je izbjegao odstajati počasnu stražu pored Tuđmanova odra, da tamo ne sretne Kaju Pereković. I isti taj Mesić, nekadašnji hvalitelj ustaštva, javno će se grliti s nekakvim Fumićem, iz tamo nekakvog Saveza tzv. antifašističkih boraca. Karikatura do karikature.

U društvu "antifašističke" karikature, dok je predstavljao duhovni živi zid pred takvim braniteljima slobode i demokracije kakvi su Jure Bilić i Rade Bulat, Mesić je lani dobio letvu. Neki danas kažu, da mu nedostaje daska. Pritom ne shvaćaju, da Mesića legitimiraju samo takvi ispadi, ne i kakav politički program. On je naučio parirati primitivnoj sili. S činjenicama mu je već teže.

I kad ga splitska Slobodna Dalmacija podsjeti na to, daje 1992. govorio jedno, a 1999. drugo, Mesić ne će moći zanijekati činjenice, jer postoje zapisnici i videozapisi. Ali, njega činjenice i ne zanimaju: on će i novinarku i novine proglasiti fašistoidnima. Po kratkom postupku i bez prava na priziv. On, "demokrat", "predsjednik-građanin". Upravo taj izljev mržnje i nekontroliranog bijesa bolje od ičega osvjetljava moralni i duhovni profil aktualnoga državnog poglavara. Da ima vlast i autoritet kakav je imao Tuđman, da vlada u prilikama u kakvima je vladao Tuđman, Mesić bi, očito, bio i autokratskiji i drskiji.

A iskre između njega i splitskog dnevnika ne mogu se usporediti, recimo, s iskrama između Helmuta Kohla i Der Spiegela. Hamburški je tjednik godinama, zapravo desetljećima bez milosti i nebiranim riječima rigao vatru po kancelaru: ni Diogen ne bi na njegovim stranicama našao pozitivan tekst o Kohlu. Kancelar je proglašavan budalom i slijepcem, proždrljivcem i manipulatorom. Ali, kancelaru nikad nije palo na pamet okomiti se na Augsteina. Nije ga nazvao ni fašistom, ni boljševikom.

Mesić je svjetlosnim godinama daleko od takve uljuđenosti i takvog poimanja demokracije. On se služi medijima onako kao što se oni služe njime, za svoje prizemne i kratkoročne račune. On dila zapisnike i fonograme, osvećujući se protunošcima kao kakva piljarica na provincijskoj tržnici. Ne objašnjava jedino, kako je uspio biti u vrhu HDZ–a u "najmračnije" doba vladavine te stranke.

U sadašnjim se prilikama pokušava sputati. Jedva, ali ipak. Ured mu funkcionira kao skupina ljudi zadužena demantirati šefove verbalne ekscese i uljepšavati njegove groteske. Štede ga, razumljivo, raznorazni odbori i nevladine udruge, koje tobože skrbe o ljudskim i građanskim pravima. Uostalom, pusu u isti rog. Tuđman nije znao naučiti nove trikove, a Mesić ih je svladao, naučivši mehanički ponavljati fraze o demokraciji, slobodi i liberalizmu. Međutim, u pozivu na linč protiv splitskog dnevnika jasno se iščitavaju razlozi zbog kojih su učitelj i učenik, gazda i šegrt bili godinama najbliži. Između "stoke sitnog zuba" i "fašistoidne" Slobodne Dalmacije nema bitnih razlika. I animalizacija neprijatelja i univerzalna primjena etikete fašistoidnosti svojstveni su boljševičkomu retoričkom repertoaru.

Predsjedniku ima tko pisati

Grlati prokazivač tuđmanovskih "crnih fondova" nikad nije položio račun o financijerima svoje predsjedničke kampanje. "Investigativnim timovima" tzv. neovisnih medija to ionako nije zanimljivo. Svoj su posao odradili, a za drugo (još) nisu plaćeni. Predsjednik, pak, s nekim tajkunima ratuje, s drugima prijateljuje.

Ipak, nigdje nije tako vješto izborio dobar glas, kao na bosanskom loncu. On, koji se 1991. oštro suprotstavio bilo kakvoj diobi Bosne i Hercegovine, založivši se za suradnju s Bošnjacima-Muslimanima, već dogodine će izjavljivati da nema ništa protiv pripajanja nekih dijelova BiH Hrvatskoj. Tijekom dvije godine krvavih hrvatsko–muslimanskih okršaja u BiH, Mesić će – kao drugi čovjek u državi – zdušno braniti državnu politiku, istu onu koju će od 1994. naovamo optuživati.

Javnost je danas uvjerena, da je s Tuđmanom raskrstio upravo radi Bosne. I neki kvaziintelektualci to na sva usta ponavljaju. Kao da ne postoje kalendari i novine. Ali, valja priznati, senor presidenteu je pošlo za rukom nešto nalik onomu što je pošlo za rukom austrijskoj propagandi: uvjeriti svijet da je Mozart Austrijanac, a Hitler Nijemac. Drugi čovjek u hrvatskoj državi uspio je uvjeriti svijet da je tijekom dvogodišnjega hrvatsko–muslimanskog sukoba on bio protiv toga. I da se oštro suprotstavljao. (Jedino se na jaslama to nije vidjelo.) Ali, to, dakako, nema veze s istinom. Manolić i Mesić se osjećaju ugroženima, jer uz predsjednika države stasaju novi ljudi. Njihov utjecaj opada, do njihova se mišljenja sve manje drži. Ipak, s Tuđmanom će raskrstiti tek u doba hrvatsko–muslimanskog mirenja, u vrijeme Washingtonskog sporazuma, kad su – krivo – računali, daje Tuđman definitivno izletio iz sedla.

Računali su, da će nova politika tražiti nove ljude i da bi upravo oni mogli i trebali biti guvernerima budućeg protektorata. Račun se izjalovio, iako su se novopečeni hadezeovski otpadnici hvastali, da im matematika dobro ide. Hrvatska zasad nije postala protektoratom, a samozvani su guverneri završili na ulici. Dojučerašnji moćnici svrstani u kastu nedodirljivih. Zar treba jači motiv za mržnju? I jači poticaj za povratak na vlast?

Mesiću se san ispunio. Sad može govoriti, da je za slobodu, ali da nema slobode za neprijatelje slobode. Tko su ti, on će odrediti. Sad može veličati Europu bez granica, istodobno podižući bedeme prema Hrvatima u BiH i hrvatskom iseljeništvu. (Srbima je Hrvatska uvijek domovina. Hrvatima može biti i bivša: na njih se ionako ne dobivaju bodovi.) Sad je u prigodi osvetiti se svima koji su mu stali na žulj. Sad može pokazati, daje on vlast. Zato se ne odriče ni onih simbola, koje je tobože najviše prezirao: predsjedničkih dvora, počasnih straža, vrhovničkih naslova, zrakoplova. Ni Brijuna, samo što ih on naziva Brionima. Valjda zato, što ih tako zovu Talijani. I drugi, koji bi najradije, da ih nije u Hrvatskoj.

I bit će da je baš zbog toga bjesomučno (i nepametno) navalio na Crkvu, kad mu se s te strane napokon spočitnulo raspirivanje mržnje i netolerancije. Nije prepoznao signal u Bozanićevoj pohvali Tuđmana kao velikoga graditelja. Iako sam taj nazivak nije uobičajen u suvremenoj kršćanskoj, napose katoličkoj terminologiji, ocjenu zagrebačkog nadbiskupa pismeniji bi političar prepoznao kao upozorenje, kao crtu preko koje se ne smije nekažnjeno prijeći. Tim više, što dolazi od crkvenog starješine, koji je spreman i na poteze krajnje nepopularne u najvećem dijelu hrvatske javnosti. Kad ga na manjak nacionalnog osjećaja upozorava hodočasnik s Oplenca, znači da se upalilo crveno svjetlo. Samouvjeren poput kakva daltonista, Mesić je to previdio. Štoviše, u svojoj je neukosti posegao za floskulom, da se Crkva bavi dušama, a ne politikom, upravo onom istom floskulom, kojom se Crkvu napadalo za komunizma.

Predsjednik Republike Hrvatske ne zna, da poslanje Crkve nisu samo pojedinci, nego i narodi, i da – makar često spora i preveć oprezna – Katolička crkva nikad nije ostavila hrvatski narod. Mesić je htio pokazati da je zgrabio vlast i daje više nikomu ne kani prepustiti. Radi toga je oštro i nesmiljeno presjekao javni istup skupine umirovljenih i djelatnih generala.

Posve je nebitno raspravljati o tome, je li Vrhovnik za to imao ili nije imao zakonsko uporište. Nebitna su i njegova objašnjenja, kojima je mjesto u antologiji bizarnosti, poput serije vijesti pariškog Le moniteura o Napoleonovu bijegu s Elbe. Prvog je dana list javljao o bijegu "čudo

višta"; drugog se dana "nakaza dovukla do Grenoblea"; sedmog dana je "Napoleon pred vratima Pariza", a osmog je dana "Njegovo Carsko Visočanstvo trijumfalno ujahalo u Pariz. Radost puka je neopisiva."

Tako je i Mesić prvog dana govorio o nedopustivosti javnoga političkog istupanja djelatnih vojnika. Drugog je dana rekao kako se "upravo radilo o tome" da se spriječi državni udar. Dva dana kasnije, po povratku iz Bugarske, opasnost od državnog udara nazivao je besmislicom. Međutim, ti su Vrhovnikovi istupi nevažni. (A što bi Ured radio, kad za predsjednikom ne bi trebalo pomesti?)

Važna je politička poruka, koja se time, pred izbore u Jugoslaviji, uoči najavljenih ustavnih promjena i sastanka predstavnika balkanskih država u Zagrebu, šalje i Hrvatskoj i svijetu.

Ne spadam u one, koji previše žale za generalima. Još manje simpatiziram s onima, koji bi ih uprezali u hadezeovska kola, jer ta kola nisu zavrijedila, da ih se vadi iz gliba. Nisu ni svi generali isti. Ima među njima zaslužnih ratnika i domoljuba; ima onih koji su osobno hrabri vozači i kamiondžije (ali to valjda nije dovoljno, da bi se postalo generalom?). Ima, međutim, i intelektualnih i moralnih skorojevića, koji su generalske zvjezdice stekli stranačkom podobnošću i osobnom servilnošću. Neki od njih su, baš kao i Stipica Mesić, i sam general, jasan primjer zašto je trebalo biti protiv Tuđmanova, hadezeovskog poimanja države.

Ipak, osuđeni su oštro i nemilosrdno, upravo generalski, iako u pismu hrvatskoj javnosti ni formalno, a kamoli stvarno, nisu nastupali stranački, nego nacionalno. Na to moraju imati pravo. Egzekutori, doduše, potežu argentinski primjer. Ovo nije Argentina i generali nemaju što tražiti u politici. Braniteljima vojnika nije na um pala Španjolska. Bilo bi to politički nekorektno. Nije im na um pala ni kemalistička Turska, s kojom bi usporedba mogla biti politički korektna. (I u kojoj su upravo početkom listopada neki generali javno upozorili na zabrinjavajuće jačanje islamističkih tendencija u državnom vrhu. A jezik, zastava, domovina i nacija nedjeljivi su i ne smiju se dovesti u pitanje.)