 |
 |
 |
 |
 |
||
 |
|
|||||
|
|
NACIONALNI
MAZOHIZAM Ne
treba dirati u idole: njihova nam pozlata ostaje na rukama, zapisao j e
jedan veliki francuski romanopisac. Te sam se misli sjetio, čitajući
podsjećanje kako je jedan hrvatski književnik istkao zlokobnu crnu
legendu o zdjeli očiju na radnome stolu poglavara onodobne hrvatske države.
Dok drugi narodi svoje grijehe i zločine nastoje umanjiti i prikriti,
Hrvati kao da uživaju ne samo razgolititi se pred čitavim svijetom,
nego na svoja pleća natovariti i zločine koje nisu počinili. Uvijek
kod nas ima jedan sloj koji uživa u puzanju, koji strasno želi da nas
ponižavaju i ucjenjuju. Upravo to i jest svrha takvoga nacionalnog
mazohizma: ne priznanje grijeha radi kajanja i ispravljanja pogrješaka,
nego priznanje grijeha radi političke ucjene, radi golih tuđih
interesa. Romantični
zanos, nacionalna patetika, cmo-bijelo slikanje vlastite prošlosti i
izgradnja budućnosti na mitovima, doista se mogu pokazati opasnima.
Mogu izrasti u megalomaniju i imperijalizam. Međutim, protiv te
opasnosti mi ne ratujemo kritično, ne suprotstavljamo joj se istinom,
nego preziranjem vlastite prošlosti. Dok je svijet slavio književnike
koje danas nitko ne pamti, sami su Hrvati – radi protuhrvatskih
ciljeva – pisali o hrvatskoj književnoj laži, hoteći u prah satrti
nacionalni ponos i nacionalnu svijest. Stranca
se u nas uvijek oponašalo. Što je veće smeće donosio, to je naš
kompleks manje vrijednosti bio izraženiji, a naše servilno divljenje
bučnije. Kad
je propala prva ovostoljetna hrvatska država, upravo su njezini
hrvatski neprijatelji stvarali i širili monstruozne tvrdnje o stotinama
tisuća smaknutih. Otrovna gljiva velikosrpskoga kvazihistoriografskog
pamfletizma narasla je i nabujala upravo na hrvatskoj truleži. Tu trulež,
koja danas hoće da je vlastiti narod izdala u njegovu interesu, pola su
stoljeća na lancu držali najljući neprijatelji hrvatske državnosti,
dostojanstva i slobode. S druge su strane, zapravo u isto vrijeme, u
emigraciji kojaje mogla bar slobodno misliti i pisati, najogavnije
pripovijesti o državnom poglavaru i njegovim suradnicima dolazile iz
usta onih koji su do jučer na svaki način htjeli dokazati svoje ustaštvo.
Opet je progovorila nečista krv nastaštva. Sad im se, samo, prohtjelo
svu krivicu svaliti na drugoga i takozvanom svijetu pokazati da su se
oslobodili ustaštva, štoviše, da nikad nisu bili ustaše. Jedan
je književnik htio ostaviti dojam pripoviješću o zdjeli ljudskih očiju.
Jedan je raspop širio priče o časnim sestrama koje su potrovale
djecu. Jedan je redarstveni dužnosnik, sjedeći dobro uhljebljen na kovčezima
hrvatskoga državnog zlata, hrvatskoj emigrantskoj sirotinji tvrdio kako
je državni poglavar vlastitim rukama davio dojučerašnje prijatelje.
Drugi, za koga je talijansko poslanstvo u Zagrebu sredinom 1942. tvrdilo
kako je od svega što u Hrvatskoj nešto znači jedini doista odan
savezničkom Rimu, publicistički neobično vješto izgradio famu o
Pavelićevoj izdaji Hrvatske Italiji. Taj pamflet, bez nuždnih je kritičkih
napomena s talambasima objavljen i u neovisnoj državi, a sav mu se
tisak pohrlio pokloniti, i onaj državotvorni i onaj nedržavotvorni. Raspni
ga, raspni\, dolazilo je iz istih onih usta iz kojih je jučer izlazilo:
Hosanal Jedan će promatrač tih fizionomija zaključiti: ''Drukčije
odzvanja pun želudac, a drukčije prazan". I
da se samo o prošlosti radi, ne bi se time vrijedilo ovdje baviti. Međutim,
ta ista nit se proteže do danas. I danas prvoga predsjednika obnovljene
hrvatske države (kojega potpisani, radi jasnoće budi kazano, nikad
nije obožavao) po blatu vuku oni koje je on u političkom smislu
stvorio. 1 opet to nije osobni obračun, čak ni onda kad tako izgleda.
Ne predstavlja li kakvu ideju, pokojnik je redovito bezopasan, kazao bi
cinik. Ako se ozbiljno u obzir uzme u teoriji često branjena teza, da
je prosječan čovjek sklon personifikaciji pojmova i predodžaba, onda
se može reći da je riječ o obračunu s Tuđmanovim postignućem. Množe
li se, međutim, znaci, da se ne teži samo raskidu s Tuđmanovim
modelom Hrvatske, nego i raskidu s hrvatskom državom kao takvom? Tomislav JONJIĆ |
|||||
 |
 |
|
||||
|
|
|
|
|
|
|
|