 |
 |
 |
 |
 |
||
 |
|
|||||
|
|
1971.–1990.
– 2000.: USTAV NADE ILI USTAV ZEBNJE? Zanimljivo
je oduševljenje, koje glavnina hrvatskih medija pokazuje nakon najave
da će u sklopu predstojećih ustavnih promjena Republika Hrvatska
izgubiti definiciju "nacionalne države hrvatskoga naroda i države
pripadnika inih naroda i manjina, koji su njezini državljani". Već
je potrebitost ustavne preambule "Tuđmanova ustava" iz 1990.
bila krajnje upitnom, dok je niz njezinih kvazipovijesnih odrednica
doista zasluživao kritike, jer nije imao ni povijesnoga ni političkog
opravdanja. Međutim, novim vlastodršcima i njihovim medijskim zaštitnicima
nijedna od tih odrednica ne smeta, osim one, da je hrvatska država
prije svega nacionalna država hrvatskoga naroda. Treba
li reći, da se talambasi kojima se prati pretvaranje Hrvatske kao države
Hrvata u državu njezinih građana, kite tobožnjim europskim nadahnućima? Njemački
je narod u ovome stoljeću opterećen hipotekama neusporedivo težim od
hrvatskih. Unatoč tomu, njemački je parlament 1949. donio ustav
(Grundgesetz, Temeljni zakon), u preambuli kojega se kaže kako ga, na
temelju svoje ustavotvorne vlasti, donosi njemački narod, svjestan
svoje odgovornosti pred Bogom i ljudima, te ispunjen željom da kao
ravnopravan član ujedinjene Europe služi miru u svijetu. Taj ustav
donose Nijemci u njemačkim saveznim zemljama, koji su temeljem
slobodnog samoodređenja ostvarili slobodu i jedinstvo Njemačke, pa on
vrijedi za čitav njemački narod. U
normativnom dijelu ustava posebno se spominju samo Nijemci: Svi Nijemci
imaju pravo mirno i bez oružja okupljati se bez prethodne najave ili
dopuštenja (čl. 8.); svi Nijemci imaju pravo osnivati udruge i društva
(čl. 9. st. 1.); svi Nijemci uživaju slobodu kretanja na čitavom
području savezne države (čl. 11. st. 1.); svi Nijemci imaju pravo
slobodno birati zanimanje, radno mjesto, te mjesto stjecanja izobrazbe (čl.
12. st. 1.); nijedan Nijemac ne smije biti izručen drugoj državi (čl.
16. st. 2.); svaki Nijemac ima u svakoj zemlji (Lanđ) jednaka državljanska
prava i dužnosti (čl. 33. st. 1.); svaki Nijemac ima, ovisno o svojim
sklonostima, profesionalnoj osposobljenosti i uspjesimau struci, jednak
pristup svakoj službi (čl. 33. st. 2.)... Jednoj
drugoj europskoj saveznoj državi, tijekom sedam stoljeća svog
postojanja neizbrisivo obilježenoj multietničnošću,
multikonfesionalnošću i multilingvalnošću, Švicarskoj
Konfederaciji, ni na kraj pameti nije dirati nacionalnu odrednicu
ustava. A Bundesverfassung, Savezni ustav, u uvodnoj rečenici naglašava
kako je Konfederacija ustav donijela u ime Svemogućega Boga, te u
nakani održanja i jačanja jedinstva, snage i časti švicarske nacije
(die Einheit, Kraft undEhre der schweizerischenNation zu erhalten und
zuforderri). Pred
zakonom su jednaki svi Švicarci (čl. 4.); svaki Švicarac ima pravo
nastaniti se na švicarskom području (čl. 45. st. 1.); Nacionalno vijeće
tvori 200 predstavnika švicarskog naroda (čl. 72.); na saveznim
glasovanjima i izborima Švicarci i Švicarke imaju jednaka politička
prava i dužnosti (čl. 74. st. 1.); pravo birati i biti birani na
takvim izborima imaju svi Švicarci i Švicarke, koji su navršili 20.
godinu života, a koji prema saveznim propisima ili propisima kantona u
kojemu imaju prebivalište, nisu isključeni od aktivnih građanskih
prava (čl. 74. st. 2.)... Tako,
dakle, narodi koji znaju što je nacionalna država, što je sloboda, što
je demokracija, što je tolerancija i što je Europa. Narodi koji znaju
kako se u njihovoj nacionalnoj državi ostvaruje i jamči sloboda i
jednakost svih građana, bez obzira na rasu, narodnosnu pripadnost ili
vjeroispovijed. Narodi koji poštuju svoju povijest, svoju tradiciju i
svoje predke, narodi koji vode računa o svojim potomcima. A balkanski
bi se primitivci, patološki opterećeni kompleksom manje vrijednosti,
svega preko noći odrekli, očekujući pritom pljesak ponižene
nacije... Tomislav JONJIĆ |
|||||
 |
 |
|
||||
|
|
|
|
|
|
|
|