Hrvatska politika

1989.–1999.: POKUŠAJ BILANCE

Piše: Tomislav JONJIĆ

Kao ni priroda, ni povijest ne pravi skokove. Svaka društvena pojava ima svoj uzrok i svoje razloge. Stoga se unatoč slobodi ljudske volje i nezanemarivu utjecaju iracionalnih čimbenika, uvijek daju raspoznati određene povijesne zakonitosti i pravilnosti. Tako i zaokret koji se u Hrvatskoj dogodio na nedavnim parlamentarnim i predsjedničkim izborima, ima svoje razloge. Njih nije moguće spoznati bez bilance prethodnoga desetljeća, desetljeća obilježena osobom i politikom dr. Franje Tuđmana.

Zašto je potrebno svesti račune?

Nu, postoji još jedan razlog da se napravi bilanca tog razdoblja. Taj razlog je činjenica da u Hrvatskoj 1990. i kasnije nije napravljena ozbiljna i sustavna bilanca 70-godišnjega jugoslavenskog i polustoljetnoga komunističkog razdoblja. Apodiktičke, najčešće ideologizirane osude bile su mahom natopljene emocijama, koje su same po sebi argument protiv uvjerljivosti i koje je kasnije bilo lako kompromitirati.  

Izostala su egzaktna, znanstvena istraživanja katastrofalnih posljedica hrvatske jugoslavenske avanture. Pothvatom koji predstavlja možda najveću sramotu u nacionalnoj povijesti, bleiburška tragedija pretvorena je u banalan mit. Time što su duh mladih naraštaja krijepila prkosom, umorstva političkih protivnika više su značila u doba komunizma, nego u vrijeme slobode, kad sunaknadno i naizgled paradoksalno – svedena na jugoslavensku propagandnu floskulu o "obračunu emigrantskog podzemlja".

Žrtve pale za Hrvatsku Hrvatima više uglavnom ništa ne znače. Hrvatska je politička emigracija ne samo marginalizirana, nego i kompromitirana. I fenomen političkog uzništva, koji je u nekim drugim kulturama doživio zasluženo priznanje i umjetničko ovjekovječenje, u Hrvatskoj je sveden na karikaturu. Da bi bilo moguće izvesti organiziranu amneziju, robijašnice nisu pretvorene u muzeje i putokaze, a propuštena je prigoda istražiti i verificirati dimenzije ljudskoga i nacionalnog stradanja.

Upravo zbog takvog odnosa prema prošlosti, u Hrvatskoj je danas popularnije zagovarati suradnju sa Srbijom, nego naglašavati vrijednost vlastite nacionalne države. Ne ulazeći u njihovu vjerodostojnost, samim time je postalo moguće da biračko tijelo potpuno ignorira optužbe na račun jednoga predsjedničkog kandidata, da je svojedobno surađivao s jugoslavenskim obavještajnim službama. Ono što je do jučer bilo nezamislivo, danas je moguće: vre i svoj jezik zabit Horvati hote, ter drugi narod postati...

Država kao nuždna pretpostavka opstanka

Najvažniji i najvrjedniji plod hrvatske političke borbe, rezultanta svih stoljetnih nastojanja jest uspostava i obrana neovisne hrvatske države. Kao istinski izraz plebiscitarne volje hrvatskog naroda, ona je njegovo djelo. Notorno je, da je nastala u vrijeme kad su nastajale i druge države malih naroda, čak i onih čija politička vodstva nisu poduzimala posebno odlučne korake u tom smjeru. Međutim, kako je hrvatski slučaj bio specifičan, a o tome najbolje svjedoči nametnuti nam rat, ključne zasluge za uspostavu države povijest će nesumnjivo pripisati dr. Franji Tuđmanu.  

Neki od njegovih bliskih suradnika (npr. dr. Dalibor Brozović, Josip Manolić i dr.) u više su navrata, napose inozemnom tisku, izjavljivali da je Tuđman 1989./90. bio uvjeren u potrebu preobrazbe Jugoslavije u konfederaciju, držeći da njegov naraštaj više ne će postići. Međutim, njegova je povijesna veličina u tome što je – za razliku od Mačeka 1941. – bez oklijevanja zgrabio prvu prigodu za proglašenje neovisnosti. Možda se ponekad u prijelomnim trenutcima 1991. taktički i moglo postupiti drugačije, ali stratešku pogrješku Tuđman nije napravio.

Njegovo samopouzdanje, koje je povremeno prelazilo u aroganciju, u vrijeme Domovinskog rata pozitivno je djelovalo na raspoloženje i slogu nacije, a taje sloga, koju je nazivao jedinstvom, nesumnjivo bila njegovom nepatvorenom težnjom. Kao malo koji novovjeki hrvatski političar, dr. Tuđman je bio svjestan svih pogubnih posljedica hrvatske regionalne rascjepkanosti i nepovoljnosti onoga što je Filip Lukas zvao "geografijskom osnovicom" hrvatskog naroda, tj. činjenicom da su povijesne hrvatske zemlje zbog zemljopisnih razloga čvršće vezane sa susjednim, tuđim područjima, nego međusobno. Možda je baš zbog toga Tuđman nesvjesno težio prekomjernoj centralizaciji, držeći da mu dodatno opravdanje daje agresija na Hrvatsku.

Počesto više inzistirajući na simbolici nego na sadržaju, Tuđman se uvijek obraćao Hrvatima, rijetko građanima Hrvatske. Kao svaki dobar hrvatski nacionalist, "hrvatski genitiv" je poimao negacijom Hrvatske. Istodobno je ideologizirao i nepotrebnim – povijesno uostalom neutemeljenim – balastom opteretio preambulu Ustava. Nasjevši na krivotvorenu pripovijest o izgledu hrvatskoga grba, u istom je duhu za početno polje izabrao crveno. Povukao je, doduše, i niz drugih poteza, koji su u to vrijeme naišli na odobravanje većine Hrvata. Nije popustio pred kapitulantskom kuknjavom protiv naziva nacionalne valute, niti je uzmaknuo pred protivnicima zamisli da se sabor hrvatske države nazove Hrvatskim državnim saborom. Ali njegova umjetno domišljena, dosljedno nedosljedna ideologija nacionalnog pomirenja stalno je izazivala nove prijepore i otvarala nove rane, kako unutar Hrvatske, tako i na međunarodnom planu.

Forma umjesto sadržaja

Hrvatima je imponirao oštar Tuđmanov pogled i patetičan verbalni otpor pritiscima iz svijeta. Drskost kojom je svojedobno otpratio američku državnu tajnicu mnogi su tumačili kao jamstvo zaštite nacionalnih interesa. Istodobno se previđalo da je iza takvoga verbalnog ispada redovito slijedilo popuštanje, ne jednom i kapitulacija.  

Rt Oštro na Prevlaci

Tako je Hrvatska ustuknula pred oslobođenjem Banja Luke, koja bi vjerojatno značila slom Republike Srpske, a time i povratak Srbije s onu stranu Drine. "Mirna reintegracija" Podunavljazasadje samo Pirova pobjeda: pod hrvatskim se vrhovništvom još uvijek ne nalazi onih desetak tisuća hektara s istočne obale Dunava, a formalno vrhovništvo nad svojedobno okupiranim dijelovima s ovu stranu te rijeke, još uvijek ne znači povratak Hrvata, hrvatskih škola i hrvatskog duha u Vukovar ili Beli Manastir. Pitanje ratnih reparacija postavljeno je stidljivo i bez pompe, čak i bez pokušaja da se propagandno iskoristi ili poveže s obnovom porušenoga.

Na krajnjem je jugoistoku još gore: Prevlaka se i dalje pokazuje teritorijalnim, a ne samo sigurnosnim pitanjem. Unatoč svim našim junačenjima, srpsko-cmogorska vojska i danas je na Bjelotini, na puškomet od hrvatskih domova. Poraz smo doživjeli i kod Neuma, toga od mjedi trajnijeg spomenika partizanske, avnojske Hrvatske. Bježeći od problematiziram;a izlaza BiH na more u Sutorini, Hrvatska je popustila pri razgraničenju kod Neuma i Kleka, a da zauzvrat nije dobila ništa. Dok se Sloveniji kod Svete Gere i u Piranskom zaljevu još ide niz dlaku, dio hrvatskoga državnog teritorija u Kostajnici još je pod okupacijom. Zbog nepotrebnoga, isforsiranog incidenta kod Martin Broda, obrazi nam do danas bride od poniženja.

U bučnoj hajci protiv haaškog sudišta nije potegnuto pitanje revizije zakona o suradnji s njim. Štoviše, hrpimice se i hladnokrvno izručivalo i osumnjičene i neosumnjičene, bez jamstava i bez zaštite. Žrtvujući i nedužne ljude, u isti se mah priznavala odgovornost države za pojedince i skupine.

Sve te kapitulacije Tuđman je vješto i, mora se priznati, uspješno prikrivao vanjskim manifestacijama nacionalnog ponosa i prkosa. U isto to vrijeme, na svaki ozbiljniji pritisak popuštao je i u pogledu tzv. stranih ulaganja. Makar je još prerano za donošenje definitivnih sudova, čini se da su se sva ta krupna, strateška ulaganja pokazala i politički i gospodarski promašenima. Prodaja telekomunikacija i Privredne banke, istarski ipsilon i razvrgnuće pogodbe s Astaldijem samo su klasični primjeri.

Voluntarizam i negativna selekcija

Unatoč nadmoćnoj većini svoje stranke, Tuđman je presudno utjecao da Hrvatska u vrijeme stasanja nije bila stranačkom državom. Prvacima suparničkih stranaka ponuđena su visoka mjesta. Savjetnici su uglavnom bile nestranačke osobe, a i na nižim razinama vlasti ključni kriterij nije bila stranačka pripadnost. Nakon priznanja i ulaska u OUN, situacija se postupno mijenja, a stranačka pripadnost postaje sve važnijom.

Slično nastojanju HSS–a da od sredine tridesetih godina okupi čitav narod i obuhvati sav nacionalni život, makar uz cijenu da se raznomišljenici proglase otpadnicima, čak izdajicama, u Hrvatskoj se nakon 1992./93. osjeća slična tendencija. Takvo stanje odgovara karijeristima, koji ne propuštaju prigodu da svoje lončiće pristave vatri. Oboružani stranačkim iskaznicama, laktaši opet zauzimaju ključna mjesta.

Ne znajući odoljeti laskavcima, Tuđman kapitulira u personalnoj (kadrovskoj) politici. Iako ima osobni autoritet, glasački stroj u parlamentu i istodobno uživa apsolutnu potporu većine pučanstva, on ne poduzima oštre i nepopularne, ali potrebne mjere, mjere koje može provesti samo jaka vlast. Uspijeva, doduše, prvi Hrvate uvjeriti kako je hrvatska granica na Uni, i kako su Muslimani, a ne Srbi i jugoslavenska ideja, pravi protivnici hrvatskih nacionalnih težnji. Od te njegove pobjede mnogim će naraštajima trnuti zubi. Istodobno, jugoslavenske i komunističke strukture ostaje netaknute; štoviše, pruža im se prigoda za prividnu rehabilitaciju i prometnuće u monopoliste borbe za zaštitu ljudskih prava.

Nedostatak vizije, sustava i dugoročnog plana očituje se na svakom koraku. Nova podobnost u obliku odanosti osobi državnog poglavara zamjenjuje rodoljublje, čestitost i stručnost. Državna uprava postaje uhljebištem poslušnih, tromih i nesposobnih. Danas se otkriva kako su visoki dužnosnici nezakonite povlastice smatrali svojim neprijepornim pravom. Diplomatsku službu, taj skupi šport čiju nedjelotvornost sebi donekle mogu priuštiti samo bogati, popločavaju priučeni šegrti. Dugogodišnji šef saborskoga vanjskopolitičkog odbora, dr. Žarko Domljan, otkriva kako se godinama susretao sa stotinama i tisućama stranih političara i diplomata, a da ga ni predsjednik države, ni premijer, ni ministar vanjskih poslova nikad nisu pozvali da izloži ili napiše ono što bi bilo od koristi za državu. Doista, voluntarizam kojemu nema premca!

U takvom sustavu dokinuta je osobna odgovornost pred zakonom. Odgovara se pojedincu, a ne sudu. Strančarenje i nepotizam istoznačnica su za negativnu selekciju, a njom se otvaraju vrata birokratizaciji, nestručnosti i korumpiranosti nezanemariva dijela državne uprave. Neizostavno povezan s vlašću, organizirani kriminal razara državno i narodno tkivo, a svaki pokušaj obračuna s tom smrtnom bolešću priječi se kvazirodoljubnim razlozima.

Tim istim kvazirodoljubnim razlozima danas se optužuje zagrebačkog nadbiskupa zbog pobjede komunista. Doista, može se nadbiskupu Bozaniću i Kaptolu štošta argumentirano prigovoriti. Ali, u njemu tražiti ispriku za pobjedu SDP–a znači samo ekskulpirati stvarne krivce, ili – ako je komu draže, zaslužnike. Ta, nije li baš nadbiskup Bozanić na vrijeme, pravodobno upozoravao na zlo koje prijeti narodu, državi i vlasti? Da su 1997. uklonjene "grješne strukture", da se tada poseglo za lijekom, danas bismo i kao narod i kao država bili zreliji i sretniji.