Hrvatska politika

UMRO JE DR. FRANJO TUĐMAN

HRVATSKA SE MORA POSTAVITI KAO MJERILO U SVAKOM TRENUTKU!

Piše: Tomislav JONJIĆ

Načelno nesklon podizanju spomenika živim ljudima, pogotovo onima koji još mogu odlučivati o tuđim sudbinama, za života dr. Franje Tuđmana nisam objavio nijednu izravnu, osobnu pohvalu prvomu Predsjedniku Republike Hrvatske: on je bez nje mogao, a ja sam se osjećao lagodnije u ulozi onoga koji ima pravo zbog jednoga naglas koriti i onda kad zbog drugoga šutke podupire.  

Dr. Tuđman na ulazu u Vukovar

Možda zbog toga (ujedno oslobođen osobnog poznanstva i neposrednih dojmova, pred kojima zna pokleknuti i najstaloženiji razbor) mogu sada, nekoliko sati nakon njegove smrti, hladnije i racionalnije, u čast Tuđmanu, razmišljati o svom odnosu prema njemu i njegovu djelu. (Jer, i kad nam to ne pada na pamet, nekrolozi uvijek više govore o onome tko ih piše, nego o onome, u čiju su slavu napisani.) A da pokojnik nije jedna od stožernih osoba naše povijesti, razmišljanja nas, običnih smrtnika, ne bi zasluživala izlazak iz privatnosti. Znam, međutim, mnoge koji su bili u položaju sličnomu mome, pa ću – i bez njihova pristanka – možda kazati koju i u njihovo ime.

Ni oni se nisu slagali s brojnim koracima koje je dr. Tuđman poduzimao. Nikakvi pokušaji racionalizacije nisu nam mogli približiti pripovijesti o tobožnjemu zavnohovskom hrvatstvu i o potrebi da se tim Potemkinovim kulisama nagrdi ustavna preambula. Nikakve isprike ni objašnjenja nisu nas mogli uvjeriti, da Josip Broz (i kao osoba i kao personifikacija jednog pokreta) nije simbol izdaje i šumski razbojnik, čije su ruke do lakata umočene u hrvatsku krv. Nikakvi praktični razlozi nisu nam bili dovoljni da povjerujemo kako su dojučerašnji korumpirani Jugoslaveni, ortodoksni boljševici i udbaški pripuzi bolji, pouzdaniji i iskoristiviji suradnici od hrvatskih nacionalista.

Ali, tamo gdje je razum bioprotiv, osjećaji su bili za. Dr. Tuđman je toga očito bio svjestan. Ali, to ne znači da je manipulirao našim osjećajima. Suze ganuća u njegovim očima prigodom podizanja staroga hrvatskog barjaka pred zgradom Hrvatsko–ga državnog sabora, nisu bile manipulacija. S njim su tada plakale stotine tisuća. Njegovo trajno naglašavanje svijesti o potrebi sloge i zemljopisno-političkog jedinstva hrvatskog naroda i njegovih zemalja, govorile su nam da misli onako kako i mi mislimo.

Kad je govorio o hrvatskoj Bosni, izricao je naše misli. I upravo zato ništa nas nije tako boljelo (i ujedno tako vrijeđalo), kao naš poraz u toj zemlji, u magli štono Unu skriva. Ispričavajući sebe, htjeli smo svu odgovornost prebaciti na njega. Ni taj pokušaj nije posve uspio: svaki propust i svaki grijeh dokidalaje nadasve činjenica da je odlučno, bez ikakva oklijevanja, zgrabio prvu prigodu za obnovu hrvatske državne neovisnosti. Upravo to samopouzdanje, vjera u snagu nacije, i ta odlučnost da se – što je jednom davno rekao njegov kasniji oponent, osobni, a onda i politički protunožac – Hrvatska postavi kao mjerilo u svakom trenutku, bila je Arhimedova točka na kojoj je počivala sva snaga i sva karizma dr. Franje Tuđmana.

Iz nje je on gradio svoj neporecivi autoritet, autoritet kojega zasigurno nitko više nikad ne će imati. To samo po sebi ne mora biti loše. Provevši nepune tri godine u vojsci i ministarstvu unutarnjih poslova, i tri godine u diplomaciji, na vlastite sam se oči mogao uvjeriti u složenost teškoća s kojima se država u nastajanju suočava. Na vlastitoj koži trpjeti dječje bolesti, ali i radovati se prvim, makar teturavim koracima. Odatle znam, da je lakše predbacivati drugima, nego sam nešto učiniti.

Kao mali kotačić jednoga sve moćnijeg stroja, nastojao sam uočiti njegove nedostatke, lučeći pritom baštinu jugoslavenskoga komunizma od trulih plodova manjkavoga demokratskog razvoja. Apsolutno prihvaćanje spoznaje da bez demokracije nema napretka, i da sloboda nije moguća bez tolerancije i poštivanja javnosti, nije izmijenilo moje uvjerenje da tuđe dostojanstvo može čuvati samo onaj koji zna obraniti svoje. A svoje se dostojanstvo ne može braniti bez ponosa i prkosa.

Mnogi, pak, Tuđmanovi protivnici nikad nisu shvatili da se njega i njegovu političku viziju ne može nadjačati dokidanjem ponosa, jednostavno zbog toga što može biti pojedinca, ali ne može biti naroda bez ponosa. Jer, bez njega on ne bi bio narod. I zato se pozivanje Tuđmanovih protivnika na potporu tzv. međunarodne zajednice pretvara u argument ne protiv, nego za Tuđmana. Stoga oni koji žele nakon njega upravljati ovom državom i biti na čelu ovog naroda, u tom narodu, u njegovoj predaji i baštini, u njegovoj volji i njegovim interesima trebaju tražiti izvor i nadahnuće.

Pritom ne će moći zaobići ono što je veliki pokojnik – sa shvatljivom samodopadnošću – nazivao Tuđmanovom Hrvatsko–m. Od svih mogućih, samo je ona tu. Druge nema. Moglo se možda polučiti i više, ali većina bi njegovih suvremenika (da ne kažem svi) postigla manje. A ono što je on postigao: obnova hrvatske državne neovisnosti, toliko je vrijedno i toliko veliko, da mu veličinu i značenje još ne možemo sagledati. Ono će zasjeniti sve one druge propuste, ljudske nedostatke i pogrješke. I što god promatrač bude udaljeniji od vremena prvoga Predsjednika Republike, to će postignuće biti važnije i veličanstvenije. Povijest će po tome pamtiti dr. Franju Tuđmana. Po tome ga pamtimo i mi.