 |
 |
 |
 |
 |
||
 |
|
|||||
|
|
LOVORIKE
PORAZA? Sredinom
1991. tadašnji je jugoslavenski ministar vanjskih poslova, Budimir Lončar,
podrijetlom inače Hrvat, izjavio kako se protivi osamostaljenju
Hrvatske, jer da bi neovisna hrvatska država bila tempiranom bombom u
srcu Europe. Hrvatsko– se političko vodstvo, srećom, nije uplašilo
te prijetnje, nego je – možda i hrabrije i odlučnije nego što je
izvorno kanilo – zgrabilo prvu prigodu za stvaranje neovisne države.
Oprezni i dalekovidni mudraci ostali su na repu događaja. Kad
je početkom 1993. krenula Maslenička akcija, iz zapadnih su medija
nagoviještene sankcije protiv Hrvatske. Neke se strane diplomatske dušobrižnike
moglo vidjeti zajapurene od bijesa, jer je podhvat izveden bez njihova
dopuštenja. U proljeće 1994. raspravljalo se o uvođenju nove
nacionalne valute. Hajku u stranim priopćivalima zdušno su podupirali
brojni domaći političari, zapjenjeno se zgražajući nad kunom i tvrdeći
kako ćemo time sami sebe izopćiti iz uljuđenog svijeta. Kuna se na
to, hvala Bogu, nije obazirala. U džepove je ne trpaju samo oni koji su
je branili, nego i oni kojima se gadila. U
doba Bljeska i Oluje opet nam se prijetilo sankcijama. Iz ministarstva
vanjskih poslova jedne europske države posve nediplomatski su pitali,
provodi li to Hrvatska Endlosung (konačno rješenje) srpskog pitanja,
hotimice koristeći riječ koja nuždno izaziva asocijacije na
holokaust. Unatoč prijetnjama, pothvat je bar u najvećoj mjeri uspješno
dovršen. Moglo se i više, da se uklapalo u planove. Ovako je prijetnja
iskorištena kao zgodan izgovor. U
svakom slučaju, zagovornici podvijanja šije opet su ostali kratkih
rukava. Ipak, iz toga nisu ništa naučili. Kad je, malo potom, predložena
promjena naziva parlamenta u Hrvatski državni sabor, opet su se na stražnje
noge propeli kooperativci, teoretičari straha: državni se sabor ne
smije nazvati Državnim saborom, jer da je tako bilo samo u neka mračna
vremena. Much ado about nothing: pa i ako nema značenje koje mu
pripada, sabor danas nosi ime koje mu pristaje. U
svemu ovom samo je jedna pouka: onaj koji je spreman kapitulirati,
uvijek će kapitulirati. Za nj druga mogućnost ne postoji, on sam
izabrao je predaju i poraz. Na činjenici poraza ništa ne mijenja ako
ga se nazove pobjedom: poraz ostaje porazom i onda kad ga se obilježava
talambasima i lovorovim grančicama. Samo onaj koji ne bježi od borbe
može uspjeti, samo on zaslužuje poštovanje i u slučaju da podlegne.
Jer, on je branio svoje dostojanstvo, znajući gdje je granica ispod
koje se ne smije ići. Možda
će budući povjesničari suditi drugačije, ali se nama-prosječno
neupućenima – danas čini kako u Hrvatskoj postoji jasna razdjelnica
između vremena pobjeda i vremena poraza. Dok smo bili u ofenzivi, dok
smo pokazivali otpor, ubirali smo plodove. Onog trenutka kad smo počeli
popuštati, kad smo pokazali kompleks manje vrijednosti, kad smo se počeli
sramiti obrane nacionalnih interesa, počinje se nizati poniženje za
poniženjem. I onda, kao povrijeđena mlada, reagiramo emotivno, prkoseći
i onomu čemu se ne treba ili ne može prkositi. I tako provociramo nove
prijetnje i nove ucjene: uvijek novi zahtjevi bivaju sve teži, a mi
uvijek sve spremnije potpisujemo sve što se na stol stavi, naivno,
reklo bi se balkanski, vjerujući da potpis ništa ne znači, da se
preuzete obveze mogu izigrati. Do kada? Tomislav JONJIĆ |
|||||
 |
 |
|
||||
|
|
|
|
|
|
|
|