Hrvatska politika

PASIVNOST KAO NAJGORA OBRANA

Za razliku od velike većine inozemnih medija, prema kojima su suđenje Dinku Šakiću i najstroža kazna izrečena ovom upravitelju jasenovačkog logora, pokazali da se Hrvatska hoće i zna suočiti sa svojom nedavnom prošlošću, usuđujem se kazati da su upravo ovi događaji pokazali da se Hrvatska s tom prošlošću ne zna suočiti, niti se posve snalazi u ulozi suverene države.

Time se nipošto ne kani dovesti u pitanje autonomija sudstva. Također se ne želi, niti može, sa strane suditi o osobnoj ili zapovjednoj odgovornosti samoga okrivljenika. Ne kani se ni preispitivati makar još nepravomoćna sudska odluka, čak ni koncepcija obrane, koja je i pravosudno i politički bila osuđena na posvemašnji debakl, na poraz bez probitaka. Hoće se tek raščlaniti dojam koji je samo suđenje izazvalo, a pogotovo naše postavljanje prema tom dojmu, prema toj slici našega naroda, domovine i države.

Desetci i stotine inozemnih priopćivala, ideološki posve različito obojenih, s posve raznorodnim preduvjerenjima i stajalištima, posljednjih su dana i tjedana opet pisali o stotinama tisuća jasenovačkih žrtava. Nikoga tko drži do sebe nije začudilo, da se kojekakvi "antifašisti", samozvani noćobdije građanskog digniteta, "odbori za ljudska prava", tobožnji proeuropski komiteti i "savjesti" našega društva, nisu digli protiv te ogavne laži, nisu ni pokušali opovrgnuti bjesomučno ponavljanje stravičnih crnih legendi, koje su desetljećima kompromitirale našu težnju prema državnoj neovisnosti, slobodi i demokraciji. Takvo je njihovo ponašanje posve očekivano. Ta, nisu li upravo oni većinom bili dijelovi onoga istog ubilačkog stroja, koji je te crne legende proizvodio i širio?! A suvremena njihova preobrazba jeftina je opsjena, koju rado prihvaćaju samo oni, po čijem se nalogu ili za čiju se korist ona zbiva.

Međutim, ono što nas mora začuditi i nad čim se moramo zabrinuti, jest inertnost državnih vlasti, servilnost visokih državnih službenika. Mazohističko trpljenje da se po Hrvatskoj udara ne samo za ono za što jest kriva, nego i za ono za što nije, za Što ne može biti kriva, doista je fascinantno.

Ta puzavost nedvoumno potvrđuje kako ne postoji politička volja, da se stane na kraj samoponižavanju. Jer, da je drugačije, pokazali bismo da nam je dogorjelo do nokata. Koristili bismo se dragocjenom činjenicom da više nismo stvar, predmet, objekt, nego – hvala žrtvama tisuća i tisuća najboljih – netko i nešto, subjekt. Onda ne bi svaka bjelosvjetska protuha u svakom trenutku mogla iskaljivati svoje frustracije na Hrvatima. Onda bi strana javnost čula i naš glas. Onda bi hrvatski ministri služili svom, a ne tuđem narodu. Onda bi hrvatski veleposlanici dobili nalog posjetiti novinska uredništva i zatražiti prijam kod vlasti zemlje primateljice i kazati: Hrvati su htjeli svoju državu, i na to su, kao i svaki drugi narod, imali i imaju pravo. Oni to nisu htjeli radi toga da bi mogli druge progoniti, nego radi toga da se sami uklone vješalima, kundaku, progonu i haraču. I kad im u toj naravnoj, moralno neprijepornoj i demokratskoj težnji potporu nisu pružili oni, kojima su usta bila i ostala pune pravde, slobode i demokracije, morali su se osvrnuti na drugu stranu.

Hrvatska je, reče jednom August Košutić, izgubila slobodu u grčevima Europe, a u novim je grčevima te iste Europe slobodu opet stekla. U težnji daje sačuvamo, nismo se svi pokazali doraslima. Nismo svi bili jednako mudri, jednako hrabri i jednako moralni. Nismo svi ni zaslužili slobodu i neovisnost. Počinili smo i zločine, kao što su nad nama činili zločine. Ucvilili smo mnoge, ali ipak ne tolike kao što bi hramski trgovci htjeli: puno smo krivi, ali puno su i nama krivi.

Ali, mi nismo ni gori ni bolji od ostalih. I mi imamo ista prava i iste dužnosti. Stoga ćemo kazniti svoje krivce i slaviti svoje zaslužnike. Ne radi drugih, nego radi nas samih. Učit ćemo i iz vlastitih i iz tuđih pogrješaka. Sami ćemo graditi svoje spomenike i sami okajavati svoje grijehe. Od drugih ćemo tražiti samo ono što smo i sami drugima spremni dati. Od drugih tražimo toleranciju, razumijevanje i suradnju, njima nudimo to isto: ne tražimo ničiju dušu, niti je naša na prodaju, još manje na dar. I europskoj zajednici naroda žrtvovat ćemo samo ono što su i drugi spremni žrtvovati, ljubomorno štiteći svoj identitet i svoje dostojanstvo.

Ali, takva politika iziskuje napor, traži nešto više od glupavog smješkanja pred kamerama i blebetanja ispraznih, "diplomatskih" fraza. Ona traži hrabrost, samoprijegor i viziju. Stoga nije praktična. Praktičnijeg kleknuti pred gospodara, poslušno, udvornički mahati repićem i čekati – mrvice s gospodareva stola.

Tomislav JONJIĆ