Hrvatska politika

PROVOKATORI

Navikli na oprez, razumniji su ljudi svojedobno zazirali od grlatih tipova, kojih se politička i društvena aktivnost svodila na isticanje barjaka, pjevanje pjesama i "hrabro" pozivanje na poduzimanje "radikalnih" rješenja. Znalo se da je riječ o ljudima koje zbog njihove notorne ograničenosti ne treba uzimati previše ozbiljno, o podsmijeha vrijednim kavanskim mudrijašima koji u svakom trenutku imaju rješenja za sva pitanja koja tište čovječanstvo ili, pak, o tuđim plaćenicima. Potonje je bilo češće posrijedi.

Od 1990. kao da se i tu puno toga promijenilo. Prestanak opasnosti od političkih procesa doveo je do smanjenja opreza. Postupno smo postajali sve spremniji očevidnu provokaciju prihvatiti kao nešto drago, kao rodoljuban čin ili, u najmanju raku, čin građanske hrabrosti. 1 najfantastičnije laži prihvaćali smo ako su bile umotane u prikladnu, trobojnu ambalažu.

Nije nam padalo na pamet, da kuće pred očima europskih promatrača ne ruše frustrirani prognanici i ogorčeni ratnici, nego netko dragi. Nismo uočavali da veličanstvene pobjede zločinima i pljačkama ne kaljaju samo kriminalci, nego i oni koji su poslani to učiniti sa svrhom podkapanja našega ponosa, dostojanstva i ugleda.

U malobrojnim crnim košuljama, odorama i barjacima vidjeli smo tek zasukane pojedince, koji samo zbog manjka izobrazbe ne znaju da crna košulja i crni barjak s hrvatsko–m tradicijom, hrvatskim težnjama i hrvatskim interesima nemaju ništa zajedničko. U pojedinačnim izljevima antijudaizma, u nehrvatskoj, pače protuhrvatskoj ikonografiji kukastoga križa po zidovima, u bučnom ustaševanju onih koji nisu bili ustašama kad je to trebalo biti, kad se branila domovina; u protusrpskim filipikama i u egzaltiranim pozivima čak na kršenje hrvatskog Ustava i zakona ("u interesu Hrvatske"), nismo vidjeli ono što je trebalo vidjeti: provokaciju.

Upravo zbog te naivnosti dopustili smo da nas okrenu unatrag isti oni krugovi koji nam kao kost među ogladnjele pse dobace kakvu istrošenu temu, da bi oni – dok se Hrvati strasno bave tom oglodanom kosti – mogli duhovno i tvarno okupirati Hrvatsku, jeftino kupiti naše blago i tako doći u položaj iz kojeg će nas pretvoriti u robove. I to robove, koji nisu svjesni svoga ropskog položaja, robove koji misle da uživaju blagodati slobode.

U tome paklenskom planu provokatori obavljaju prljav, ali nezaobilazan posao. Oni će tvrditi ono što je naivnomu hrvatsko–m uhu milo čuti, upravo po uzorana biblijsku pripovijest o Adamu i jabuci. Oni će nekritički glorificirati ne samo naše pokušaje da se osovimo na vlastite noge, nego i naša posrtanja u tim pokušajima. Nas će proglasiti svecima i sve zlo pripisati dragima, znajući da ništa ne dokazuje onaj koji previše dokazuje. Oni će objavljivanje Hitlerove Moje borbe (ne slučajno u nakladi dojučerašnjega jugoslavenskoga komunističkog aparatčikal) pretvoriti u sudbinsku temu nacionalnog opstanka. Oni će veličati Hitlera, iako to – nesumnjivo s razlogom – ne čini ni jedan razuman Nijemac. Oni će, štoviše, za slab urod krumpira optužiti "svjetsku židovsku urotu". Ne će oklijevati ("u ime Hrvatske") navijestiti rat "svjetskom židovstvu". (Kad za to već ne mogu naći Hrvata od ugleda, takvim će proizvesti nekoga od svojih poslušnika.) Okićeni hrvatskim simbolima, oni će sve učiniti da proizvedu što više neprijatelja Hrvatske, i da tim neprijateljima daju što više povoda da nas sputavaju. A najveća nevolja još nije u tome, što takvih korisnih budala ima dosta. Veća je nevolja u tome što ih kao takve ne znamo prepoznati, niti ih imamo hrabrosti prokazati... □

Tomislav JONJIĆ