 |
 |
 |
 |
 |
||
 |
|
|||||
|
|
PROVOKATORI Navikli
na oprez, razumniji su ljudi svojedobno zazirali od grlatih tipova,
kojih se politička i društvena aktivnost svodila na isticanje barjaka,
pjevanje pjesama i "hrabro" pozivanje na poduzimanje
"radikalnih" rješenja. Znalo se da je riječ o ljudima koje
zbog njihove notorne ograničenosti ne treba uzimati previše ozbiljno,
o podsmijeha vrijednim kavanskim mudrijašima koji u svakom trenutku
imaju rješenja za sva pitanja koja tište čovječanstvo ili, pak, o tuđim
plaćenicima. Potonje je bilo češće posrijedi. Od
1990. kao da se i tu puno toga promijenilo. Prestanak opasnosti od
političkih procesa doveo je do smanjenja opreza. Postupno smo postajali
sve spremniji očevidnu provokaciju prihvatiti kao nešto drago, kao
rodoljuban čin ili, u najmanju raku, čin građanske hrabrosti. 1
najfantastičnije laži prihvaćali smo ako su bile umotane u prikladnu,
trobojnu ambalažu. Nije
nam padalo na pamet, da kuće pred očima europskih promatrača ne ruše
frustrirani prognanici i ogorčeni ratnici, nego netko dragi. Nismo uočavali
da veličanstvene pobjede zločinima i pljačkama ne kaljaju samo
kriminalci, nego i oni koji su poslani to učiniti sa svrhom podkapanja
našega ponosa, dostojanstva i ugleda. U
malobrojnim crnim košuljama, odorama i barjacima vidjeli smo tek
zasukane pojedince, koji samo zbog manjka izobrazbe ne znaju da crna košulja
i crni barjak s hrvatsko–m tradicijom, hrvatskim težnjama i hrvatskim
interesima nemaju ništa zajedničko. U pojedinačnim izljevima
antijudaizma, u nehrvatskoj, pače protuhrvatskoj ikonografiji kukastoga
križa po zidovima, u bučnom ustaševanju onih koji nisu bili ustašama
kad je to trebalo biti, kad se branila domovina; u protusrpskim
filipikama i u egzaltiranim pozivima čak na kršenje hrvatskog Ustava i
zakona ("u interesu Hrvatske"), nismo vidjeli ono što je
trebalo vidjeti: provokaciju. Upravo
zbog te naivnosti dopustili smo da nas okrenu unatrag isti oni krugovi
koji nam kao kost među ogladnjele pse dobace kakvu istrošenu temu, da
bi oni – dok se Hrvati strasno bave tom oglodanom kosti – mogli
duhovno i tvarno okupirati Hrvatsku, jeftino kupiti naše blago i tako
doći u položaj iz kojeg će nas pretvoriti u robove. I to robove, koji
nisu svjesni svoga ropskog položaja, robove koji misle da uživaju
blagodati slobode. U
tome paklenskom planu provokatori obavljaju prljav, ali nezaobilazan
posao. Oni će tvrditi ono što je naivnomu hrvatsko–m uhu milo čuti,
upravo po uzorana biblijsku pripovijest o Adamu i jabuci. Oni će
nekritički glorificirati ne samo naše pokušaje da se osovimo na
vlastite noge, nego i naša posrtanja u tim pokušajima. Nas će
proglasiti svecima i sve zlo pripisati dragima, znajući da ništa ne
dokazuje onaj koji previše dokazuje. Oni će objavljivanje Hitlerove
Moje borbe (ne slučajno u nakladi dojučerašnjega jugoslavenskoga
komunističkog aparatčikal) pretvoriti u sudbinsku temu nacionalnog
opstanka. Oni će veličati Hitlera, iako to – nesumnjivo s razlogom
– ne čini ni jedan razuman Nijemac. Oni će, štoviše, za slab urod
krumpira optužiti "svjetsku židovsku urotu". Ne će
oklijevati ("u ime Hrvatske") navijestiti rat "svjetskom
židovstvu". (Kad za to već ne mogu naći Hrvata od ugleda, takvim
će proizvesti nekoga od svojih poslušnika.) Okićeni hrvatskim
simbolima, oni će sve učiniti da proizvedu što više neprijatelja
Hrvatske, i da tim neprijateljima daju što više povoda da nas
sputavaju. A najveća nevolja još nije u tome, što takvih korisnih
budala ima dosta. Veća je nevolja u tome što ih kao takve ne znamo
prepoznati, niti ih imamo hrabrosti prokazati... □ Tomislav JONJIĆ |
|||||
 |
 |
|
||||
|
|
|
|
|
|
|
|