Hrvatska i BiH

 

O BRKOVIMA, POVODOM BOSNE

                Nedavna izjava Zdravka Tomca na simpoziju povodom obljetnice smrti prvoga hrvatskog predsjednika, da se o Tuđmanovoj politici prema Bosni i Hercegovini ne mogu izricati jednoznačni (negativni) sudovi, izazvala je lavinu kritika u medijima pod račanovsko-mesićevskim nadzorom, ali i Vesnu Pusić, predsjednicu Hrvatske narodne stranke, da zatraži Tomčevu smjenu s mjesta predsjednika saborskog Odbora za vanjsku politiku. Nakon stanovitog vremena, Tomac se javnosti i Vesni Pusić obratio otvorenim pismom. I umjesto zanimljive polemike koja se mogla očekivati i koja bi dokinula nagađanja da je Tomčev potez tek puki izraz esdepeovske predizborne taktike, sve se svelo na Pusićkin, opsegom podjednak, ali zato neusporedivo nesnošljiviji odgovor Tomcu.

                Iako bi bilo lako dokazati da se potpisnik ovih redaka, makar potpuni autsajder, s pravom smatra jednim od prvih i dosljednijih javnih kritičara hrvatske politike u BiH, dakako s pozicija drugačijih od onih koje zastupaju bivši teoretičari samoupravnog socijalizma, danas se, s više iskustva i puno boljim poznavanjem činjenica, u tako bespoštednu kritiku ne bi (o)lako upustio. Ne bi, naravno, dovodio u pitanje bjelodane činjenice, poput onih da je broj Hrvata u BiH prepolovljen, da se i takav smanjuje, da je hrvatsko-muslimanski sukob izazvao duboke rane u oba naroda, i da se čak i tako desetkovani Hrvati, kako je povodom konjičke tragedije istaknuo kardinal Puljić, u BiH općenito i neodgovorno sotoniziraju.

                Ako se, dakle, politika mjeri po uspjesima, i to onima trajnije naravi, hrvatska su politika i hrvatski narod u BiH doživjeli katastrofu. Politika koja je dovela do poraza ne može biti ispravna. To vrijedi i za Tuđmanove poteze prema BiH. No, samo oni koji ne znaju činjenice ili ih zbog svojih računica i ideološke zaslijepljenosti svjesno previđaju, ne će postaviti pitanje, je li Tuđman objektivno mogao voditi drugačiju politiku, u kojoj je mjeri i do kojih granica to mogao i bi li ona, da je i bila do te mjere drugačija, dovela do povoljnijih posljedica. Ima li se na umu silina velikosrpske agresije, složene spletke međunarodnih političkih i obavještajnih krugova i politička strategija muslimanskoga političkog vodstva koje je uživalo plebiscitarnu potporu muslimansko-bošnjačkog pučanstva, odgovor na to pitanje bio bi nesumnjivo reljefniji i kompleksniji od onoga kojega nudi HNS-ovska najava “alternativne deklaracije o Domovinskom ratu”.

                No, rasprava između Zdravka Tomca i Vesne Pusić ne nameće samo razmišljanje o tome, kojim se motivima vode zagovornici nacionalnog mazohizma, koji više nego prijeporne teme iz povijesti ne prepuštaju povjesnicima, nego ih – uglavnom se slabo oslanjajući na dokumente i autentična svjedočenja - koriste kao okosnicu svoje političke taktike, ne obazirući se na reperkusije koje to ima kako za Hrvatsku kao državu, tako i za Hrvate kao narod, osobito za naše sunarodnjake u BiH. To istodobno nameće pitanje (ne)poštivanja odluka najvišega predstavničkog i zakonodavnog tijela, kao i nepoznavanje elementarnih činjenica.

                Promicati, naime, tezu da su “hadezeovske vlade” vodile agresivnu politiku prema BiH znači optuživati ne samo tada vladajuću stranku, nego i čitav državu odnosno narod koji ju je na izborima birao. Istodobno to znači ignorirati silnu humanitarnu i oružanu pomoć koju je tadašnja Hrvatska pružila Bosni i Hercegovini (a Fikret Muslimović, bivši visoki dužnosnik KOS-a će kasnije, u svojstvu Izetbegovićeva vojnog savjetnika, priznati da bi bez HVO-a čitava BiH postala srpskim plijenom!). To znači ignorirati i niz deklaracija i zaključaka Zastupničkog doma Sabora iz tragične 1993. godine, kojima se traži prestanak rata u BiH i pozivaju Hrvati i Muslimani da otvorena pitanja rješavaju za stolom, a ne na bojnom polju. Ako su njihove pravne posljedice ograničene, ti dokumenti politički obvezuju. Oni pokazuju da kasnija Deklaracija o Domovinskom ratu nije nastala u zrakopraznu prostoru i da joj nikakva alternativa nije ni potrebna ni umjesna.

                Ali, to nesumnjivo ne će zadovoljiti Vesnu Pusić, koja slavodobitno ocjenjuje da se nikakav domovinski rat “ne može voditi izvan domovine”. Oni kojima je jezik sporiji od pameti to nikad ne bi kazali, a da se ne upitaju, jesu li američki tenkovi na Siciliji, u Normandiji, Arnhemu, pa čak i na Elbi bili u funkciji okupacije. A nema sumnje da su bili izvan domovine. No, sve to nije važno, jer se ovdje radi o nečemu drugom. Tragično je da većina Hrvata to nije vidjela; tek je Ivan Zvonimir Čičak upozorio na to da Pusićkin zahtjev za Tomčevom smjenom (zbog drugačijeg mišljenja!) otkriva za kakav se tip “demokracije” gospođa zalaže. O brkovima je, dakle, riječ…

Tomislav JONJIĆ