Hrvatska i BiH

SUDIONIŠTVO U ZLOČINU

                Je li moguće nasiljem nametnuti slobodu i demokraciju? Mogu li se ograničavanjem prava svih osigurati prava svih? Može li se nepravdom postići pravda? Nekritični apologeti Robespierrea i Saint-Justa na sva ova pitanja sigurno bi odgovorili potvrdno. Više od dva stoljeća nakon njih, poznati teoretičar i mislilac napredne, humanističke orijentacije, Stipe Mesić, založio se također za ograničavanje ljudskih prava i sloboda, jer da se samo tako može suzbiti terorizam. Sličnu argumentaciju u međuvremenu su koristili Georges Sorel i njegov duhovni posinak, Benito Mussolini, koji je nasilja nad Hrvatima smatrao potrebnima radi širenja danteovske kulture. Austronjemačko mazalo, koje se prometnulo u kancelara Trećeg Reicha, Adolf Hitler, slobodu i napredak čovječanstva vidio je samo u ograničavanju prava pripadnika “nižih rasa” ili, zašto ne, u njihovu iskorjenjivanju. Marksistički praktičari Vladimir Iljič i Josif Džugašvili, skupa sa svojim oponašateljima i sljedbenicima, od Bele Kuna i Lava Bronštajna do Pol Pota i Josipa Broza, svoje se krvave tragove također objašnjavali povijesnom nuždom na putu u opće blagostanje i slobodu.

                No, to nije samo prošlost. Ostaje nam samo nadati se da obijesno sljepilo kojim tzv. međunarodna zajednica i u ovo doba kani rješavati sudbinu Bosne i Hercegovine ne će uroditi sličnim plodovima. Za to nema nikakvih jamstava: BiH ostaje poligonom jednoga mračnog eksperimenta u kojem najviše stradavaju njezini građani.

                Međunarodni su čimbenici potpuno pasivno promatrali, a nerijetko i poticali, velikosrpsku agresiju na BiH. Jedini instrument kojeg su pritom primjenjivali jest produbljivanje postojećih razlika između Hrvata i bosanskohercegovačkih Muslimana. Krvavom ratu, stradanjima, a onda i raspadu BiH moglo se stati na vrat kratkom i odlučnom intervencijom protiv Srba. Međutim, za to nije bilo volje. Prava svrha niza planova o “kantonizaciji” BiH u to vrijeme nije bila u funkciji osiguravanja opstanka BiH, nego upravo obrnuto, u funkciji legalizacije srpske agresije i istodobno u slabljenju hrvatsko-muslimanske kohezije. Bilo je potpuno jasno, da različiti interesi tih dvaju naroda mogu, a ako se valjano potaknu, i moraju dovesti do spora i posljedičnoga sukoba.

                A kad su stvorene političke i psihološke pretpostavke za taj sukob, bilo je logično optužiti Hrvate i Hrvatsku, ne bi li se tako u islamskom svijetu pariralo animozitetu kojeg je neminovno proizvodila agresivna zapadnjačka politika na Srednjem i Bliskom istoku. Izvješćem Komisije UN za ljudska prava od 19. svibnja 1993. Hrvati su optuženi za izazivanje ratnog sukoba s Muslimanima u Srednjoj Bosni i Mostaru i teška kršenja ljudskih prava. To su izvješće u pogledu Srednje Bosne pripremila dva izaslanika te Komisije, koji su na srednjobosanskom području proveli ni manje ni više nego šest dana, nakon što su prethodno prošli poduku o povijesti BiH i prilikama u njoj. Ono što inače traži i više od jednog života, ta su dva stručnjaka svladala u svega - tjedan dana. Njihovo izvješće zapečatit će sudbinu srednjobosanskih Hrvata, iako će kasnije – pred sudom – oni priznati da tijekom šest dana boravka u Srednjoj Bosni nisu razgovarali s nijednim “običnim” Hrvatom, nego tek s nekolicinom političkih i vojnih prvaka.

                Ovih par rečenica ne aspirira na status definitivne istine o hrvatsko-muslimanskom ratu, nego tek hoće ilustrirati psihologiju zapadnjačkoga Nadčovjeka koji sa svojih keopsovskih visina ne će i ne želi vidjeti putove i rovove što ih iskopa neznani bosanskohercegovački krt. Samo jedna takva, nasilnička i nedemokratična psihologija može ignorirati raspoloženje bosanskohercegovačkih birača, izraženo na nedavnim izborima. Umjesto da iz toga izvuku pouku i nauče poštivati narodnu volju, te joj pomognu da se očituje u civiliziranu i miroljubivu obliku, međunarodni moćnici brutalno nameću svoja rješenja i svoje odluke.

                Mi, koji smo sličnu brutalnu ignoranciju trpjeli desetljećima, ne trebamo biti zbog nje začuđeni, ali nas svakako treba brinuti mogućnost da njezine posljedice još jednom proživimo u krvavu obliku. No, ipak nas od svega najviše treba brinuti činjenica da hrvatski politički čimbenici i hrvatski mediji ne pokazuju nikakva interesa za sudbinu BiH niti sudbinu Hrvata s onu stranu granice. A magla štono Unu skriva, naših je jauk turobni. Naša šutnja jednaka je sudioništvu u zločinu.

Tomislav JONJIĆ