 |
 |
 |
 |
 |
||
 |
|
|||||
|
|
BOSNA, DA ‘PROSTIŠ... “Bosna, da ‘prostiš, jedna zemlja imade: i hladna i gladna, i posna i bosa i k tomu još, da ‘prostiš, prkosna od sna”, pjevao je ne tako davno jedan hrvatski pjesnik. Bosna je s Hercegovinom tada za Hrvate bila neprijeporno hrvatska zemlja, zemlja tužne i teške prošlosti, ali – činilo se – posve jasne budućnosti. Zagrljena maticom Hrvatskom, nije imalo kamo drugo, nego vratiti se izvorima. Od tada se puno izmijenilo. Hrvatska je postala državom, a njezin nekadašnji dio, Bosna i Hercegovina, možda nikad nije bila dalje od nje. U isto vrijeme dok su na ratištima u Republici Hrvatskoj slavljene veličanstvene pobjede, u Bosni smo doživljavali tragične poraze. Posljedice su bjelodane: Hrvati napuštaju Bosnu. Hrvatski problem Bosne danas je ne samo besmisleno svoditi na razgovor samo o tome, tko je za današnju situaciju kriv (ili tko je manje nedužan). Jer, taj razgovor će se najčešće svesti na traženje izgovora za pasivnost, za ignoriranje realnosti ili za raskapanje nezacijeljenih rana. Pitanje odgovornosti može se i morat će se postaviti u historiografskim raspravama. Danas je, međutim, potrebno spasiti što se spasiti dade: spasiti ostatke ostataka hrvatstva Bosne. No, u nas se to ne čini. U nas se diže hajka kad se, makar iz kalkulantskih razloga, iz proračuna glavnoga grada dodijele sirotinjska sredstva za obnovu par kuća u srpskom entitetu daytonske BiH. Predsjednik države opušta se u razgovoru s vlasnicima luna-parkova, dok tisuće i tisuće bosanskohercegovačkih Hrvata strahuje u tuđim domovima, znajući da se u vlastite ne mogu vratiti. Predsjednik sa zanimanjem razgleda dalekoistočne znamenitosti (kad ga već nisu pozvali na ženidbeno slavlje u Nizozemskoj, zemljici u kojoj je naciji osvjetlao obraz!), osjećajući im se bliže nego Hrvatima u Srednjoj Bosni. Vlada iz, doduše shvatljivih razloga, odvaja znatna sredstva za obnovu mostarskoga Starog mosta, ali se istodobno krate sredstva za hrvatsku komponentu vojske Federacije, ne bi li se Hrvati osjetili posve razoružanima, kad njihovi sunarodnjaci napuste vojsku i krenu, trbuhom za kruhom, u Novi Zeland ili Australiju. Svi šute o najtežem nacionalnom problemu. Šuti i tzv. hrvatska javnost. Intelektualci se ne oglašavaju. Šute i oni koji su tako zabrinuti zbog australskih Aboridžina i Bušmana iz Kalaharija (da ne govorimo o nasukanim kitovima i izgladnjelim dupinima!). Nema “foruma”, nema “inicijativa”, nema “pokreta”: bosanskohercegovački su Hrvati prepušteni sami sebi i možda se nigdje nemaju razloga osjećati tako nedobrodošlima kao u Hrvatskoj, zemlji koju su uvijek bezrezervno smatrali svojom i za koju su uvijek, u svakom ratu, pa i ovome posljednjem, dali obilnu žrtvu... Bosna, da ‘prostiš? A kad se jednom priberemo, pitat ćemo hrvatsku Bosnu da nam oprosti. Samo, čini se da tada tamo ne će biti nikoga da nam otpusti grijehe... Tomislav JONJIĆ |
|||||
 |
 |
|
||||
|
|
|
|
|
|
|
|