 |
 |
 |
 |
 |
||
 |
|
|||||
|
|
ZABORAVLJENA
BOSNA Napadaj
snaga Sjevernoatlantskog saveza na Jugoslaviju, koji posljednjih dana
zaokuplja cjelokupnu svjetsku javnost, u nekim je hrvatskim krugovima nuždno
izazvao razmišljanje o tome, kakve su stvarne i moguće reperkusije
srpske zabavljenosti tim napadajem na hrvatsku vojnu, političku i
pregovaračku poziciju u odnosima s Beogradom odnosno Podgoricom i tzv.
Republikom Srpskom. Priopćivala pod presudnim utjecajem hrvatskih
vlasti požurila su neozbiljnim i infantilnim proglasiti zahtjeve nekih
manjih hrvatskih oporbenih, mahom pravaških stranaka, da se ovi
trenutci iskoriste za razrješenje hrvatsko–srpskih teritorijalnih i
ne samo teritorijalnih sporova i nepoznanica. Fascinantnost
žurbe kojom se reagiralo na glasove koji dolaze iz danas uglavnom
objektivno marginalnih krugova i koji su, u krajnjoj liniji, izrečeni
možda samo u svrhu zahuktavajuće predizborne kampanje, pokazuje da
nije slučajna sporost i gluhoća kojom taj isti tisak zna počesto
popratiti neke od zabrinjavajućih, malne dramatičnih simptoma koji
svako malo izbijaju na vidjelo. Tako se, primjerice, mjesecima i
godinama šutjelo nad pojavama kriminala, nepotizma i korupcije koja
cvjeta u Hrvatskoj. Govoriti, pa i najdobrohotnije, o tom raku koji
razara narodno i državno tkivo, počesto je značilo izvrgnuti se
opasnostima i prijetnjama. Ima onih koji su zbog toga proglašeni i
"državnim neprijateljima". Tako
se isto elegantno odmahnulo rukom i odšutjelo na podatke koje smo
mimogredce spomen–uli u prošlom broju, a koji govore o iseljavanju
Hrvata ne samo iz Bosne, nego i iz Zapadne Hercegovine. Tako se prešutio
i raspit prema čijim bi rezultatima priličan broj mladih Hrvata
najradije napustio zemlju za koju je do jučer ta ista mladež ginula
ili bila spremna poginuti. Istina,
raspiti (ankete) vrlo često nisu pouzdani pokazatelji pravoga narodnog
raspoloženja. Razlozi tomu u znanosti su toliko puta objašnjeni da ih
ne treba ovdje ponavljati. Međutim, to ne znači da ih se smije
ignorirati. Oni bi u nama morali pobuditi oprez, kao što oprez budi
makar površna, skoro ovlaš izrečena dijagnoza zloćudne bolesti iz
usta seoskog liječnika opće prakse. Ako bismo njegovu dijagnozu uvijek
požurili provjeriti, zbog čega odbijamo pomisao da bi možda ipak
trebalo provjeriti neke opomene, neke zloslutne procjene i predviđanja?
Zato što nam je to lakše? Zato što se ne želimo osjećati
odgovornima? Predsjednik
HSLS–a, Dražen Budiša, prije nekoliko je dana u jednome dnevnom
listu izjavio kako neki raspiti pokazuju da 70-75% Hrvata u današnjoj
Republici Hrvatskoj ne pokazuje brigu, pa čak ni interes za sudbinu i
položaj Hrvata u BiH. Ne
mora to biti točno. Ne mora taj postotak odgovarati istini. Ne moraju
ništa značiti čak ni pozivi gledatelja i slušatelja u brojnim
kontaktemisijama, koji svu krivicu svaljuju na Hrvate iz Bosne i
(pogotovo) Hercegovine. Ali, zašto se taj podatak hoće prešutjeti? Zašto
na nj ne reagiraju redom vladajuća, a onda i hrvatske oporbene stranke?
Zar zato što nas kao naciju ne treba zabrinjavati? Ili ipak zato, što
ne želimo priznati da se on ne bi mogao pojaviti bez naše
odgovornosti? U
jednom je razgovoru za splitski Feral Tribune dr. Ivo Goldstein
svojedobno potvrdio činjenicu koja mi se čini općepoznatom: ako su
Hrvati uoči rata mislili o svojoj istočnoj granici (a jesu!), onda su
puno prije mislili o Drini, nego o Mostaru i Neretvi. "Podjela
Bosne po banovinskom načelu u osnovi (je) intelektualistička
koncepcija u hrvatskoj politici, koja je stvorena u vrhovima političkog
establishmenta i u njima (je) egzistirala". Narodje svakako nije doživljavao
prirodnom. I nije nam potreban dr. Goldstein da nas podsjeti kako bi
1990. bila osuđena na poraz izborna strategija, koja bi deklamirala mačekovske
fraze o "slobodnoj Hrvatskoj" u jugoslavenskoj zajednici i
crtala granice po uzoru na one iz kolovoza 1939. A
danas smo, evo, u situaciji da se stanovit, svakako ne mali dio našeg
naroda odriče svojih sunarodnjaka, svoje povijesti, bitnoga dijela
kulturne baštine i nacionalnog identiteta, a da onaj drugi dio, koji ne
će javno nastupiti tako odricateljski, jednostavno – šuti. Netko za
to mora biti odgovoran, a nitko kao da nema hrabrosti glasno upitati:
tko je taj netko? I gdje se mi to na kraju XX.
stoljeća,
svega nekoliko godina od uspostave neovisne države, nalazimo? Tomislav JONJIĆ |
|||||
 |
 |
|
||||
|
|
|
|
|
|
|
|