Hrvatska i BiH

Opomena s Plehana

Mnogi će se sjetiti kako se tijekom svojedobnoga hrvatsko–muslimanskoga sukoba ne jednom čula ocjena da se sa Srbima, za razliku od Muslimana, "ipak može", jer su Srbi, eto, "kršćani", dok su Muslimani "Turci", "azijati" i što li sve ne. Danas na političkoj razini raspravljati o etnogenezi bosanskohercegovačkih muslimana uglavnom je deplasirano, iako bi valjalo očekivati da hrvatska znanost, a posebno prosvjeta, ne će radi dnevnopolitičkih prosudbi revidirati bezbrojna istraživanja, dokumente i zaključke, koji o tom pitanju desetljećima stvarahu predočbe, što su nedvojbeno utjecale na političko stasanje hrvatske nacije. Time što se od znanosti očekuje da ne posluži kratkoročnim političkim interesima, ne misli se, dakako, nikad i ni na koji način zadirati u pravo pojedinca i skupine, da svoj identitet i državnopravni položaj određuje samostalno, ne vrijeđajući identitet i položaj drugoga, niti se kane poricati činjenice, koje su danas bjelodane.

Razmišljanje o ovoj temi ima neposredan povod. Niz događaja posljednjih tjedana očevidno je pokazao kako ni izbliza u pravu nisu bili zagovornici "suradnje sa Srbima". Nasuprot onima, koji su – protivno skoro dvostoljetnomu povijestnom izkustvu – tvrdili kako se "bar u BiH" može naći zajednički jezik između Srba i Hrvata, izkapanje stotina nedužnih hrvatskih (i ne samo hrvatskih, uostalom) žrtava u Vukovaru, kao i incident u Drvaru, posvjedočili su da su hrvatski i srpski interesi svagdje različiti, a baš u BiH posve oprečni. Nije sve stalo na tome. Kad je "lokalno srpsko pučanstvo" 23. travnja onemogućilo kardinala Vinka Puljića i šestdesetak hrvatskih katoličkih vjernika da održe misu u ostatcima derventske crkve, te ih zasulo kamenjem i držalo zatočene kao taoce, priobćivala iz dijela Republike Srbske pod nadzorom "kooperativne" Biljane Plavšić i "sasvim prihvatljivoga" Milorada Dodika, podgrijala su javnost napisima, prema kojima je kardinal Puljić "u srpskom narodu ovog kraja nazvan 'kardinal krvavih ruku" ("Glas srpski"), a "događanje naroda" opravdano je tvrdnjom da su "na taj dan prije šest godina ustaške postrojbe izvršile pokolj nad Srbima iz derventskog naselja Čardak", pa je "pokušaj održavanja mise zapravo 'pljuvanje po mrtvim Srbima'".

Službena Hrvatska veoma mlako je reagirala na to obtuživanje kardinala Puljića, nesumnjivo stoga što kardinal nije persona grata u nekim utjecajnim krugovima (a bit će da to više služi na čast kardinalu, nego njegovim protunožcima). Naprotiv, šutke je odgledala (i na prvim stranicama novina donijela vijest!) kako u isto vrijeme Biljana Plavšić polaže vijenac u podnožje jasenovačkoga spomenika, deklarirajući se tako kao "antifašist" i istodobno, baš u vrijeme kad se Hrvatsku, u povodu "slučaja Šakić", opet bezrazložno razapinje zbog "fašizma", prijeteći kako se ustaški zločin ne smije zaboraviti. Nu, ako je kardinal Puljić u današnjoj srbskoj promičbi ustaša, i ako je on okrvavio ruke, jasno je što zapravo Srbi misle o nama, koji smo nesumnjivo grješniji od kardinala. Ni kad su "lokalni Srbi" (srbski su ekstremisti uvijek, i u hrvatskome tisku, "lokalni") 25. travnja onemogućili stotinjak hrvatskih katoličkih vjernika da pohode ostatke ostataka nekad blistavoga, te umjetninama, muzealijama i knjigama bogatoga plehanskog samostana, Hrvatska se nije uznemirivala. Nijedna strjelica nije odapeta prema Srbima. Svi su prosvjedi kanalizirani protu Stabilizacijskim snagama (SFOR) i tzv. međunarodnoj zajednici.

Nije mi ni na kraj pameti pravdati te međunarodne policajce, koji su šutke promatrali desetkovanje Hrvata i Muslimana tijekom rata, pa i sad nejednako vrjednuju hrvatsko i srbsko ponašanje: hrvatski propusti njima su uvijek sustav, srbski su samo eksces. Stoga je moguće, da nam u isto vrijeme dok pokapamo naše mrtve, oni propisuju kako ih smijemo slaviti i kako im se smijemo klanjati. Ne želim previdjeti, kako se u svjetskim medijima drvarski slučaj napuhuje, a derventski odnosno plehanski minorizira i prešućuje, što zasigurno nije posljedica samo hrvatskoga nedostatka dara za diplomaciju i promičbu, koja bi svoje stavove znala učiniti "erotičnima" i privlačnima. Međutim, time što ne kanimo ekskulpirati farizejsko ponašanje "međunarodne zajednice", ne znači da smijemo previdjeti kako i mi – previše sustavno, da bi bilo slučajno – štedimo velikosrbski zločin. Vjerojatno zato da bismo, radi nekih mogućih kombinacija, mogli poštedjeti zločince, zaboravljajući da se na zločinu ništa trajno ne gradi, niti se sa zločincem može postići sporazum... Zagreb, 2. svibnja 1998.

Tomislav JONJIĆ