Hrvatska i BiH

SEOBE

Prije nekoliko mjeseci, u jednome je visokonakladnome hrvatskom tjedniku objavljen članak u kojem se, pozivom na crkvene izvore, tvrdi da je obćinu Livno od početka rata napustilo 12.000 Hrvata. Nisam uočio, da je tko opovrgao spomenuti podatak. Jednako tako, nije se dalo primijetiti, da bi hrvatske državne vlasti upozorile javnost na taj problem. Kao da će činjenice prešućivanjem prestati biti činjenicama. Moglo bi se, doduše, kazati, da hrvatska država o tome šuti, ali da sve čini za ostanak Hrvata u BiH, o čemu svjedoči specifičan porezno-carinski aranžman s Herceg–Bosnom odnosno Federacijom BiH, koji je omogućio procvat hercegbosanske trgovine. Naravno je da bi taj odgovor slabo primili i posve priglupi: porezno-carinska oaza u Herceg–Bosni ne pridonosi obogaćenju tamošnjega puka, nego obogaćenju šačice ljudi, koji su se "spretno" domogli takva položaja. Običan je puk svakim danom siromašniji. Povrh toga, i protiv njega (a ne samo protiv novopečenih bogataša) stvara se animozitet u južnohrvatskim obćinama, u kojima je trgovina uslijed nelojalne utakmice posve paralizirana, a svaka proizvodnja učinjena neracionalnom.

Pogodovanje šačice hercegovačkih moćnika zapravo predstavlja osiromašenje i dugoročno slabljenje hrvatskog puka u BiH i južnoj Hrvatskoj, dok istodobno potiče politički, a neki bi htjeli, i kulturoložki razcjep među ljudima, koji su do jučer imali uglavnom iste ideale. Stoga se seobe (nije slučajno izabrana imenica, koja asocira na Miloša Crnjanskog) nastavljaju. Tiho i neumoljivo.

U južnohrvatskim se obćinama dade danomice čuti, kako desetci i desetci hercegovačkih Hrvata, koji se bave poljodjelstvom, kupuju kuće i građevinska zemljišta u okolnim područjima s ovu stranu granice, koju stvoriše Osmanlije, a utvrdiše naši "antifašisti". Nove se žile puštaju u Imotskome, Makarskoj, Sinju, Metkoviću...

Oni, koji nisu egzistencijalno vezani uza zemlju, kupuju stanove u Zagrebu, ponetko u Osijeku, Splitu, Rijeci. Drugi, mahom mlađi i školovaniji, obaziru se za Australijom, Novim Zelandom, Kanadom, zapravo bilo kojom zemljom zapadnoga kruga, koja bi ih htjela primiti. Hrvati, dakle, napuštaju prostore koje su više stoljeća branili golim životima i vrelom krvlju, kako ono reče pomoćni biskup vrhbosanski, msgr. dr. Pero Sudar, u razgovoru, koji smo nedavno dijelom prenijeli.

A kad se ugroženima i nesretnima, te prisiljenima na izseljavanje osjećaju Hrvati u Hercegovini, koji su kompaktni i nerazkidivo vezani s Republikom Hrvatskom, kako nagovoriti onoga iz Maglaja, Zenice ili Vareša, da se vrati u svoje selo ili grad i tamo sačuva hrvatski nacionalni osjećaj, da očuva Bosnu za Hrvatsku?

Stvori li se (možda je preciznije reći: kad se stvori) čvrsta granica između Hrvatske i BiH, može se očekivati ubrzanje procesa izseljavanja: umjesto mogućega hrvatsko-muslimanskog suveza, posijana je mržnja, koja iz dana u dan žanje nove živote, a slabi su napori, da se uzpostave trgovački odnosi, normalizira promet ljudi, roba i novca. Na pragu smo još jednog paradoksa. Dok banjalučko područje postaje tržištem hrvatskoga gospodarstva, hercegovački su Hrvati odsječeni od sarajevskoga odnosno srednjobosanskoga tržišta, a "izvoz" u Republiku Hrvatsku uskoro bi mogao biti otežan.

Nu, u tom slučaju, osim izseljavanja Hrvata iz BiH, valja se pribojavati i otezanja položaja Hrvata u dubrovačkome području, koje će neumskim jezičcem ostati odcijepljeno od ostatka Hrvatske. Tako će Neum, taj od mjedi trajniji spomenik protuhrvatstva tzv. "hrvatskih antifašista", i u budućnosti rađati otrovnim plodovima. Može se neumska dionica jadranske autoceste zvati dionicom Andrije Hebranga ili Vladimira Bakarića, Milovana Đilasa ili Tode Kurtovića, ona je svejednako jedan od najtežih mlinskih kamenova o hrvatskome vratu.

0  njoj ne ovisi samo položaj luke Ploče, nego i odnosi između Zagreba i Sarajeva (ovog današnjeg, ali i svakoga budućeg, dok bude Bosne i Hercegovine). Zapravo, uobće je pitanje, bi li došlo do hrvatsko-muslimanskoga konflikta, da ne postoji taj nesretni neumski jezičac...

Drugi bosanskohercegovački izlaz na more, onaj u Sutorini, koji su, jednako kao i Neum, stari Dubrovčani prodali Osmanlijama, kako ne bi graničili s Mletcima (zanimljiva je uzporedba kršćanskih Mletaka, s kršćanskim Srbima, te islamskih Osmanlija i Bošnjaka-Muslimana), naši su "antifašisti" bez negodovanja pripojili Crnoj Gori, darovavši joj tako Boku Kotorsku i stvorivši ono što se danas naziva "pitanjem Prevlake". Jer, da se u Sutorini postupilo po neumskome modelu, Hrvatska i Crna Gora ne bi imale kopnenu granicu...

1  zato, dok nadomak Neuma podižemo spomenik komunističko-partizanskim urotnicima protu Hrvatskoj, ne pitajmo, komu zvono zvoni. Nama zvoni!

Tomislav JONJIĆ