Hrvatska i BiH

HRVATSTVO I BOŠNJAŠTVO

Hici i granate opet padaju na zapadni dio Mostara, napadnute su katoličke crkve u Donjem Vakufu i Sarajevu, Hrvati se na područjima pod muslimanskim nadzorom tuže na diskriminaciju. U Mostaru krvavi okršaj. Mrtvi i ranjeni. Međunarodna zajednica jednostrano optužuje hrvatsku stranu za izazivanje nereda, a u Hrvatskoj se slabo uočava kako su hrvatsko-muslimanski odnosi dovedeni na rub eksplozije baš u jeku pritisaka za prihvaćanje SECI-ja, uoči izbora i reintegracije Podunavlja, dakle, u trenutku kad Hrvatima komplikacije u Bosni i Hercegovini nipošto nisu potrebne. U isto vrijeme SRJ i Republika Srpska protuustavno i protivno Daytonu, uspostavljaju tješnje odnose, nakon čega neki iznenađeno (!) bilježe kako se Srbija nije odrekla pretenzija na BiH.

Na drugoj, pak, strani, sredinom veljače, "ultrabošnjački" sarajevski tjednik "Ljiljan" jadikuje nad činjenicom da se, navodno, "u posljednjih godinu i pol dana više od dvadeset tisuća Bošnjaka, nastanjenih na području Unsko-sanskoga kantona, odreklo vlastite nacionalosti i bh. državljanstva, te prihvatilo hrvatsku nacionalnost i hrvatsko državljanstvo!"

I kao da se nitko od nas ne pita, jesu li "Ljiljanove" tvrdnje točne. Nitko se ne pita kako su u istoj zemlji moguća dva naoko suprotstavljena procesa u međusobnim hrvatsko-muslimanskim odnosima. Nitko ne pokušava iz eventualno točnih "Ljiljanovih" obavijesti izvući dalekosežnije zaključke. Kao da je najpopularnije biti političkim jastrebom na krivome mjestu i u krivo vrijeme! Kao da se ne primjećuje kako se bosanskohercegovački uteg može pretvoriti u prijetnju Hrvatskoj. Zahtjevi Međunarodnog suda za ratne zločine, upravljeni hrvatskim dužnosnicima, bez obzira na to što su očito licemjerni i što zaobilaze prave poticatelje i uzročnike lanca krvoprolića, koji su se dogodili posljednjih godina, jasno su u funkciji pritiska na Hrvatsku. Nije, uostalom, slučajno istaknuti njemački diplomat izjavio kako se BiH može držati u šaci, ako se u šaci ima Hrvatsku i Srbiju.

Unatoč tome nas neki kvaziteoretičari potiho uvjeravaju kako su Srbi privremeni, a Muslimani trajni hrvatski neprijatelj. U tome, nažalost, imaju potporu nekih medijskih stratega koji su u hrvatskoj javnosti potpirivali protumuslimansku vatru do razmjera koji su uvelike nadmašivali psihološko-promičbeni obračun s militantnim svetosavljem. Zašto se sve to događa i zašto neki mediji na sva zvona stavljaju pismo potpore koju mostarskim Hrvatima upućuju – Srbi?!?

Na ulicama poprskanim krvlju nije lako propovijedati mir. To je okružje idealno za tobožnje maksimaliste, kakvih, nažalost, ima i na hrvatskoj i na muslimansko-bošnjačkoj strani. Ne treba isključiti mogućnost da buduća pokoljenja te hrvatske radikale nazovu minimalistima i kapitulantima. Ta, oni su svojim držanjem doprinijeli, ne samo slomu idealiziranih predodžbi o Muslimanima kao sastavnom dijelu hrvatskoga nacionalnoga korpusa, nego i ugrožavanju samog opstanka hrvatstva u Bosni.

Hrvati su osuđeni ili na iseljavanje ili na postupno odnarođenje. Intransigentna bi hrvatska politika samo potpomogla taj proces odnarođenja, jer će moguća vještija promičba Hrvatskoj nesklonih bošnjačko-muslimanskih krugova, uz pomoć međunarodnih medija, hrvatstvo u Bosni učiniti "nepopularnim". Makar su analogije uvijek "šepave" i makar se smatraju najslabijim dokazom, valja imati na umu povijesnu pouku koju daje primjer germanskih Švicaraca. Kako mi je jednom rekao jedan švicarski novinar, posljednju mogućnost da se germanski Švicarci osjete bliski Nijemcima, definitivno je i neopozivo skršio naizgled najfanatičniji promicatelj nijemstva, Adolf Hitler. Ponajviše zbog njega je, naime, u XX. stoljeću "vrlo nepopularno biti Nijemcem".

Tako i ideolozima "bošnjaštva" svaki hrvatsko-muslimanski sukob ide na ruku. Smijemo li zatvoriti oči pred zasad, doduše, pojedinačnim, slučajevima da istaknuti hrvatski nacionalni borci (čak i neki višegodišnji hrvatski politički uznici) odjednom postaju Bošnjacima, i to ne u regionalnom ili zemljopisnom, nego i u nacionalnom smislu. Stoga valja na vrijeme uočiti kako neokallavevsko bošnjaštvo postaje ozbiljnom prijetnjom hrvatskomu nacionalnom osjećaju, neusporedivo ozbiljnijom negoli nacionalno muslimanstvo koje je reducirano na konfesionalni element i koje je baš zbog konfesionalne odrednice neusporedivo krhkije.

Nemoguće je i nerazumno nijekati komu pravo da se naziva Bošnjakom. Ne može se ni službenom Sarajevu osporiti težnja da dekretom proglasi "bošnjački narod" i preko noći na bošnjaštvo prevede bosanske Muslimane. Valja uočiti, međutim, da se tim preimenovanjem stvaraju pretpostavke za pobošnjačenje bosanskih Hrvata, pa i Srba. U toj je funkciji i sustavno sarajevsko razlikovanje "ustaša" i Hrvata, "četnika" i Srba.

Smiju li Hrvati nerazumnom politikom potpomoći nacionalno i ideološko stasanje subjekta koji bi bio upravljen protiv Hrvatske? Protu hrvatskoj se strategiji može parirati samo demokratskim metodama, dugoročnom tolerantnom politikom koja će osigurati suptilniju zaštitu bosanskohercegovačkih Hrvata, ujedno ostavljajući Muslimanima dovoljno prostora za demokratsko sazrijevanje. Glasovi i službene i neslužbene Hrvatske uvijek moraju voditi računa o povijesnim okolnostima i uzrocima sadašnjeg stanja. Samo na taj se način može izbjeći rušenje svih mostova iza sebe. Svaka bi drugačija politika bila kratkovidna i neodgovorna.

Tomislav JONJIĆ