Hrvatska i BiH

TURSKA

Hrvatski poraz od Turske na nedavnome Europskom nogometnom prvenstvu otvorio je niz nenogometnih pitanja. U internetskim je prepucavanjima uoči utakmice razvidan bio različit pristup naših i turskih navijača. Turci su navijali za svoje, ali se nisu mogli zamijetiti nikakvi znakovi agresivnosti i mržnje prema Hrvatskoj i Hrvatima, ili prema kršćanskoj Europi uopće. Nasuprot tome, nezanemariv je broj hrvatskih navijača dao oduška svojoj mržnji na Tursku, koristeći rječnik i slike koje su potpuno neprimjerene tradicionalnoj hrvatskoj snošljivosti i širini; rječnik i slike koje kao da su izravno nadahnute pučkim epskim pjesmama iz doba protuosmanlijskih ratova (ili, možda, srpskom protuislamskom mitomanijom koja nas zapljuskuje stoljećima i koja nas je tako uspješno mentalno pokorila?).

Ni oni koji su se u dijelu hrvatskih medija kritički očešali o neprihvatljive ispade dijela naših navijača, nisu znali podsjetiti da nas je kao narod upravo autentična hrvatska nacionalistička misao, oličena u nauku dr. Ante Starčevića, oslobodila primitivnih protuislamskih i protuturskih predrasuda, da se upravo zbog toga nauka hrvatska misao tako širila i među bosanskohercegovačkim muslimanima, i da je, na koncu, Turska i u Domovinskome ratu bila trajno i čvrsto na hrvatskoj strani, a da je turski predsjednik Sulejman Demirel bio jedini državni poglavar koji je u prosincu 1999. došao u Zagreb na sprovod predsjednika Tuđmana.

Sve smo to zaboravili, da bismo se mogli lakše poistovjetiti s Miloradom Dodikom, prvakom bosanskohercegovačkih Srba, koji nam sa stranica «Večernjeg lista» - onoga istog koji je toga velikosrpskog đilkoša proglasio najpopularnijim političarem u BiH - tepa kako navija za Hrvatsku, jer na Europskom prvenstvu nema Srbije. Dodik nam, dakle, hoće reći da mu je Hrvatska najdraža poslije Srbije, a mi mu – želimo vjerovati! Želimo mu vjerovati bez obzira na notorne činjenice. Toliko mu želimo vjerovati, da se ne ustručavamo pokazati vlastiti primitivizam i, štoviše, ponositi se njime. Želimo mu vjerovati, misleći kako na taj način zastupamo hrvatske interese pokazujući zube Bošnjacima-Muslimanima i poručujući da BiH ne može niti smije opstati.

Incidente koji su se dogodili nakon utakmice u brojnim bosanskohercegovačkim gradovima, dakako, ne smijemo ignorirati. Ne smijemo previdjeti da su Bošnjaci-Muslimani u Mostaru, Stocu, Bugojnu, Žepču, Sarajevu, Vitezu, Novom Travniku i drugdje, svojim bučnim navijanjem za Tursku i svojim burnim proslavljanjem iznenađujuće turske pobjede na nogometnom polju, demonstrirali svoj animozitet prema Hrvatskoj i, još više - možda: prije svega - prema Hrvatima u BiH. Neovisno o uzrocima, ta je činjenica koliko nepobitna, toliko dramatično zabrinjavajuća. No, ne valja smetnuti s uma da su hrvatski navijači u BiH, i prije utakmice s Turskom, naše nogometne pobjede protiv Austrije i Njemačke proslavljali na način koji su Bošnjaci-Muslimani morali doživljavati kao provociranje. Velikosrpski su stratezi mogli samo likovati, kao što su likovali prije petnaestak godina...

U svakom slučaju, odnosi između Hrvata i Bošnjaka danas su na najnižim granama od onoga nesretnog ratnog doba. Na nama je odlučiti, hoćemo li toj tužnoj i opasnoj tendenciji doskočiti kolaboriranjem s Miloradom Dodikom i politikom koju personificira taj lider «Republike Srpske» (koji svoju skrb za Hrvate pokazuje time što sve čini, da se ti Hrvati ne vrate na svoja ognjišta, ali da se zato na području Federacije BiH što snažnije konfrontiraju s osjetno brojnijim Bošnjacima-Muslimanima), kako bismo poduprli emancipaciju te tvorevine nastale genocidom, ili ćemo svoje nacionalne interese štititi osloncem na tradicionalne, prokušane miljokaze.

Da bi osigurala svoju budućnost i (ponovno) postala privlačna, hrvatska misao mora se vratiti idealima slobode, dostojanstva i napredka.

U novim prilikama ona zasigurno ne će polučiti one plodove koje bi, da su okolnosti bile sretnije, polučila na prijelazu XiX. i XX. stoljeća ili u Drugome svjetskom ratu. Ali, ona je nužna radi našeg opstanka: povijest nas uči, da uskogrudnost, mržnja, nesnošljivost i primitivizam zajamčeno nisu put, nego – stranputica. Jednako kao što je stranputica oslanjanje na Milorada Dodika, i kao osobu i kao personifikaciju jedne političke strategije...

Tomislav JONJIĆ