Hrvatska i BiH

STIPE MESIĆ I VLADKO MAČEK

            Vijest jest zabavna, ali ne potječe s novinskih stranica namijenjenih šalama: sredinom rujna ove godine predsjednik Mesić odlikovao je Vladka Mačeka Veleredom kralja Dmitra Zvonimira s lentom i danicom, za posebne zasluge u borbi za hrvatsku samostalnost i teritorijalnu cjelovitost.

            Kako od Mesića ne treba očekivati poznavanje ni elementarnih činjenica iz hrvatske povijesti, vjerojatno njegovim savjetnicima - a tamo se doista skupila svita besprizornih - valja pripisati zasluge za takvu hvalu Radićevu nasljedniku na čelu Hrvatske seljačke stranke. Samo oni mogu tvrditi da se Maček zalagao za hrvatsku samostalnost. Tu vrlinu, naime, nije svojatao ni sam Maček, koji svakako nije spadao u one koji su bježali od kićenja tuđim perjem. Historiografija je s tim poodavno načistu: Maček je bio Jugoslaven. Možda jugoslavenski federalist, ali svakako Jugoslaven. Djelovao je kao Jugoslaven, živio je kao Jugoslaven i umro je kao Jugoslaven. I svoje je uspomene objavio s jugoslavenskom, a ne hrvatskom zastavom. Za Jugoslaviju je bio spreman paktirati i s Hitlerom, dok je o samostalnoj Hrvatskoj unaprijed i bezuvjetno "otklonio svaku diskusiju". Za Jugoslaviju je bio spreman prihvatiti Dražu Mihailovića, Hrvatskoj nije dopuštao ni Eriha Lisaka. I radi toga on s hrvatskom samostalnošću ima veze koliko i Budimir Lončar: svakako manje čak i od Stipe Mesića.

            S tobožnjim Mačekovim zalaganjem za teritorijalnu cjelovitost Hrvatske stvar je još smješnija. Ta, upravo je Maček, sklapanjem sporazuma s "niškim Ciganinom" Dragišom Cvetkovićem i stvaranjem Banovine Hrvatske, učinio krajnji napor ne bi li se spasila Jugoslavija, makar uz cijenu da se pokuša legitimirati faktično prvi prelazak Srbije zapadno od Drine. U taj je sporazum Maček pohrlio bez ikakvih konzultacija i dogovora s bosanskim Muslimanima, čija se politička elita u to vrijeme (govorimo o 1939., a ne o 1993.!) skoro bez iznimke izjašnjavala u hrvatskome smislu. Pristanak hrvatskoga političkog vodstva na čelu s Mačekom, na cijepanje Bosne i Hercegovine, bio je kapitulantski čin, a postignuto rješenje, Banovina Hrvatska, rezultat kojega nitko u Hrvatskoj ranije nije ni želio ni zagovarao, niti je njime bio zadovoljan. Bosanski su Muslimani tada dobili jasan znak, da se ne mogu bezuvjetno nadati potpori svojih katoličkih sunarodnjaka, već da su ih ovi možda spremni pocijepati i u nemalome broju prepustiti pod velikosrpsku čizmu.

Nitko nije bio zadovoljan, osim klike koja je zasjela u beogradske fotelje, i onih njezinih prirepaka koji su pohrlili posegnuti za batinom, pohapsiti hrvatske nacionaliste i strpati ih u prve koncentracijske logore na ovim širinama. Dok je Maček najavljivao kako je došlo vrijeme da punom parom krenemo u jugoslavenstvo, njegov zagrebački namjesnik, Ivan Šubašić Vukovogorički, nositelj Ordena belog orla s mačevima, usred Hrvatske ja zatirao svaki pokušaj osamostaljenja Hrvatske. Upravo to su razlozi da je diljem Hrvatske buknulo neraspoloženje, a svi su su promatrači, potjecali oni iz redarstveno-obavještajnih ili diplomatskih krugova, suglašavali tek u tome da nezadovoljstvo u Hrvatskoj raste, a Mačekov utjecaj danomice slabi.

To Mesiću i njegovim savjetnicima očito ništa ne znači.

A zanimljivo je da se u prethodnih desetak godina Franju Tuđmana ustrajno optuživalo za podjelu BiH i politiku koja se tobože iscrpljivala u zaokruženju nekadašnje Banovine Hrvatske. Nikomu kao da nije padalo na pamet da je ta Banovina zapravo Mačekov izum. A među Tuđmanovim kritičarima nisu na posljednjem mjestu bili oni koji su istodobno na sva usta veličali - Mačeka. Sve se čini da im je imponiralo Mačekovo jugoslavenstvo; tomu za ljubav bili su mu spremni zaboraviti poništenja izbora, ograničenja prava glasa i konc-logore, i prešutjeti podjelu Bosne. Ni onda, ni devedesetih, uostalom, nije važna Bosna. Važna je Jugoslavija, zar ne...

Tomislav JONJIĆ