Hrvatska i BiH

HRVATI U BiH U SVJETLU PRISTUPA HRVATSKE EUROPSKOJ UNIJI

Piše: Tomislav JONJIĆ

Članak iz mostarskog "Danasa" od 27. siječnja 2005.

             Dvije su bitne značajke razmatranja hrvatskog pristupa Europskoj uniji. Prva od njih jest nemogućnost ozbiljne rasprave: i kad se tzv. euroskepticizam na verbalnoj razini naziva legitimnim svjetonazorom, u stvarnosti su euroskeptici izloženi ostracizmu. Izraze opreza, a kamoli rezerve prema pristupu Hrvatske Uniji nemoguće je sustavno izložiti kako na nacionalnim elektroničkim medijima, tako i u tzv. velikim novinama. U tim je sredstvima javnog priopćivanja euroskepticizam (što je samo po sebi nesretno izabran naziv, naziv koji sadržava psihološku klopku) dopušten tek kao predmet poruge i diskvalifikacije: oni koji ne žele bezuvjetan i brz pristup Uniji proglašavani su primitivcima, mračnjacima i malne zagovornicima izolacionizma po sjevernokorejskom uzoru.

Nedostatak tolerancije i spremnosti  na dijalog

Pritom ništa ne pomaže što većinu euroskeptika istodobno čine zagovornici krajnje demokratskih rješenja, koji se sustavno i uporno zalažu za jačanje pravne države i europskih standarda, i koji najčešće primjer Švicarske potežu kao dokaz da je moguće ostati izvan Europske unije, a istodobno sačuvati demokratski poredak, osigurati zaštitu ljudskih prava i posvemašnji društveni, gospodarski i kulturni napredak. Drugim riječima, većina euroskeptika nipošto nije opterećena eurofobijom, a još manje zagovara nedemokratska i natražna stajališta. I dok na strani onih koji pristup Europskoj uniji smatraju nužnošću, odnosno putem bez alternative (pri čemu je karakteristično da je većina njih unovačena među onima koji su ne tako davno zagovarali "nesvrstanu", zapravo afroazijsku orijentaciju), među euroskepticima je zapravo teško pronaći pristaše izolacionističkih ili autarkičnih rješenja.

Unatoč verbalnim kulisama i demagoškim frazama, isključivost, manjak tolerancije i spremnosti na dijalog svojstven je pristašama brzoga i bezuvjetnog ulaska u EU, a ne euroskepticima.

Stajalište potonjih neusporedivo je pragmatičnije: Hrvatska treba ući u EU ako se to isplati njezinim građanima. Nevolja je u tome što kod nas nije moguće - kao u Švicarskoj - angažirati stručnjake koji će taj kompleks pitanja savjesno i sustavno ispitati, a potom cjelovite rezultate predočiti građanima kako bi ovi odluku o sudbini naroda i države mogli donijeti na najdemokratskiji način, na referendumu. Nasuprot tome, u Hrvatskoj se potežu isprazne fraze i jeftine krilatice, a sva se racionalna argumentacija iscrpljuje u naizgled rječitu zaključku: nijedna država članica EU nije zatražila izlazak iz Unije. To je točno. Međutim, istodobno se zaboravlja da u nijednoj demokratskoj državi u kojoj su građani odbili pristup Uniji (npr. Švicarska, Norveška), nije došlo do pada standarda, rasta nezaposlenosti i ugrožavanja demokracije. Također se uporno zaboravlja da u članicama Unije raste broj protivnika europskog ujedinjenja.

A što je najgore, zaboravlja se da Unija već danas nije zajednica ravnopravnih naroda i država. Ona je već danas zajednica jednakih i jednakijih, i to s naglašenom tendencijom da moćni postanu još povlaštenijima. U slučaju brzog ulaska u Uniju, tj. ulaska s manjkavim demokratskim tradicijama i neizgrađenim pravnim poredkom, u gospodarski katastrofalno teškom stanju, Hrvatska objektivno nema izgleda izboriti ravnopravan status. Radi toga preispitivanje samodopadne odlučnosti političkog establishmenta da Hrvatska već u ovom desetljeću postane članicom EU nije pitanje iracionalnih strasti ili možda krivo shvaćenoga nacionalnog ponosa, nego je, baš naprotiv, pitanje sasvim prozaičnoga, golog interesa. I budući da je tako, uporno se izbjegava rasprava o tome.

Je li osjećaj ugroženosti Hrvata u BiH iracionalan?

            Drugo pitanje o kojemu do danas nije bilo slova u raspravama o hrvatskoj europskoj politici, jest pitanje položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini u trenutku kad granica između dviju država postane «šengenska». To je posebno znakovito u svjetlu odredbe čl. 10. Ustava Republike Hrvatske, koji glasi: «Republika Hrvatska štiti prava i interese svojih državljana koji žive ili borave u inozemstvu i promiče njihove veze s domovinom. Dijelovima hrvatskog naroda u drugim državama jamči se osobita skrb i zaštita Republike Hrvatske.”

            Nema nijednog dokumenta iz kojega bi proizlazilo da se Vlada Republike Hrvatske u raspravama o pristupu Europskoj uniji obazirala na ove odredbe, a kamoli da je se pridržavala.

            Možda vlada smatra kako Hrvatima u BiH posebna zaštita i nije potrebna? Imajući na umu da se hrvatstvo u BiH danas, na žalost, svelo na katolištvo, svatko nepristran će konstatirati kako položaj srednjobosanskih Hrvata obilježava krajnja neizvjesnost i snažna napetost u odnosima s Bošnjacima-Muslimanima. S druge strane, Hrvati u Sarajevu, Tuzli ili Bihaću svedeni su na folklor, a iz dijelova BiH koji danas pripadaju Republici Srpskoj praktično su istrijebljeni, s malim izgledima na povratak. Napokon, na prvi se pogled, istini za volju, može kazati da bar Hrvati u zapadnoj Hercegovini danas participiraju u vlasti kao možda ni u jednome ranijem mirnodopskom razdoblju. Dakle, reklo bi se da bar u odnosu na njih osjećaj ugroženosti nije opravdan, pa ga valja tumačiti samo iracionalnim razlozima. No, upućenijima ne će promaknuti da ni Hrvati u Hercegovini svoj položaj ne smatraju osiguranim. Sav je njihov društveni, politički, kulturni, pa i gospodarski život jedan provizorij. Ni na tom području na kojem žive kao apsolutna većina oni se ne mogu osloniti na vlastitu političku volju. Apstrahiramo li pačanje stranih komesara u izborne rezultate, to se jasno vidi iz najbanalnijih primjera. Recimo, hoće li njihova djeca za pet godina u osnovnim školama u Posušju ili na Širokome Brijegu učiti hrvatski jezik ili amalgam koji se danas naziva bosanskim jezikom, ne ovisi o Hrvatima, nego o političkoj mudrosti tadašnjega guvernera BiH i općim međunacionalnim odnosima u Federaciji, pa čak i u čitavoj BiH.

            Nejednak položaj u različitim dijelovima BiH dovodi u prvom redu u pitanje mogućnost zajedničkoga složnog nastupa Hrvata u političkom životu BiH, budući da nužno uvjetuje različite, regionalizirane poglede na rješavanje aktualnih društvenih pitanja. Povrh toga, taj nejednak položaj izaziva napuštanje onih dijelova BiH u kojima su Hrvati faktično svedeni na nacionalnu manjinu, bilo na način da sele u Hrvatsku ili europske odnosno prekomorske zemlje, bilo da svoj položaj pokušavaju popraviti unutarnjim migracijama odnosno koncentracijom hrvatskog življa u zapadnoj Hercegovini. U svakoj inačici Hrvati polako, ali neopozivo gube Bosnu.

Proturječan položaj Hrvata u BiH

            Kako na to gleda službena Hrvatska? Postoji li itko tko je kadar kazati, kakva je politika Hrvatske prema Bosni i Hercegovini, državi u kojoj je hrvatski narod konstitutivan i, bar formalno, jednakopravan?

            Hrvatska žuri u Europsku uniju, nadajući se da će se bitnih obilježja svoga suvereniteta moći odreći još u ovom desetljeću, možda već 2007. godine. Nasuprot tomu, ne očekuje se da bi BiH u Uniju mogla ući prije 2020. Da je Vlada toga svjesna, pokazuje činjenica da se užurbano planira izgradnja mosta kopno-Pelješac (kojemu bismo, s razlogom, dali Titovo ime, da buduće naraštaje uvijek podsjeća na plodove partizanske «pobjede» i «oslobođenja» Hrvatske). Još većom brzinom grade se grandiozni, zapravo zastrašujući granični prijelazi prema BiH. Time Hrvati u BiH postaju danomice sve svjesniji, da će ih od Republike Hrvatske u bliskoj budućnosti dijeliti sve nepropusnija granica.

            Kakvu je reakciju s njihove strane moguće očekivati? Činjenica da BiH i dalje ne funkcionira kao država koja je u stanju osigurati jednakopravnost svih naroda i državljana, kao i činjenica da političke elite svih naroda, unatoč cerberskim očima stranih komesara, prilično otvoreno promiču partikularne interese vlastitog naroda, te opisani osjećaj ugroženosti, Hrvate kao najmalobrojniji narod u BiH potiče na simpatiziranje s idejom stvaranja trećeg entiteta, onoga s hrvatskom prevagom. Zdušna potpora ne tako davnoj ideji «hrvatske samouprave», koja se doduše pokazala samoubilačkom, više nego rječito govori o stvarnom raspoloženju naroda. Ignorirati to raspoloženje ne bi smio nijedan ozbiljan političar, nijedan intelektualac koji drži do svog dostojanstva. Realnosti nas sile na preispitivanje vlastitih želja i predodžbi koje su toliko puta stavljene na kušnju. Koliko god to bilo teško, mora se postaviti pitanje, žele li Hrvati opstanak BiH uopće, kad je već jasno da ne žele (kao, uostalom, ni Bošnjaci-Muslimani) ovakvu BiH. Revizija Daytona, donedavno tabu-tema, danas je uobičajeni predmet političkih rasprava. No, više je nego dvojbeno, bi li ta revizija značila stvaranje trećeg entiteta. Krajnje je upitno, je li stvaranje trećeg entiteta i načelno moguće, a mogućnost njegove stvarne provedbe bez rata kojega nitko razuman ne može željeti, čini se nemogućim.

            Usporedno sa shvatljivom težnjom za dodatnim fragmentiranjem BiH po nacionalnome ključu, može se očekivati kako će bosanskohercegovački Hrvati u svjetlu pristupa Republike Hrvatske Europskoj uniji prihvatljivijim nego ranije smatrati i potpuno oprečan model. Njihova prirodna želja da budu što tješnje naslonjeni na hrvatsku državu – pa makar u ovoj na vlasti bile snage koje ih potpuno ignoriraju - silit će ih da se i oni zalažu za što skoriji ulazak BiH u Europsku uniju. A izvjesno je da ovakva BiH u Europsku uniju ne će moći ući. Prijetnje međunarodnih predstavnika da će u slučaju izostanka suradnje s Haagom ukinuti Republiku Srpsku više su pokušaj testiranja reakcije Srba na moguće dokidanje njihove paradržave u BiH, negoli izraz stvarnog interesa da se pravdi privedu prononsirani ratni zločinci poput Karadžića i Mladića.

«Mrtve duše» kao smišljena provokacija?

            Dakle, Hrvati u BiH ne biraju između dobroga i lošeg; oni biraju između dva zla. U narodu koji ima razloga priželjkivati stvaranje trećeg entiteta i istodobno ga se plašiti, nije lako uobličiti prikladan politički program i izabrati pravi put. Takva situacije ide naruku onima koji žele slabljenje veza tamošnjih Hrvata s hrvatskom državom, procjenjujući da će to dovesti do dodatne marginalizacije i iseljavanja Hrvata, u kojem bi se slučaju kvadratura bosanskohercegovačkoga kruga puno lakše riješila neposrednom srpsko-muslimanskom pogodbom. Sličnih je prijedloga, uostalom, bilo i ranije.

            Predstavnici hrvatske države zatvaraju oči pred tim činjenicama. Traži se tek način na koji bi Hrvatska mogla Hrvate u susjednoj državi proglasiti balastom. U tom se svjetlu i epizoda s hercegbosanskim «mrtvim dušama» na nedavnim predsjedničkim izborima može ukazivati kao smišljena provokacija. Zadivljuje, naime, upornost kojom su neki hrvatski mediji krenuli u dokazivanje izbornih manipulacija s onu stranu granice. U prvi mah bi se reklo da će aktualna oporba za to optužiti Hrvatsku demokratsku zajednicu, ali se to ipak nije dogodilo. Zašto? Zar samo zato što je svakomu jasno da je Sanader izbornu utakmicu predao prije početka, pa nije imao ni razloga ni potrebe da se upušta u bilo kakve igre s biračkim popisima? Ili ipak zato što i aktualnomu stranačkom i državnom vodstvu paše diskreditacija Hrvata u BiH, kako bi se stvorila legitimacija za ograničavanje njihova izbornog prava?

Ne govori o tome samo Mesić sa svojim trabantima. Uostalom, zar nije veliki mag sanaderovske koncepcije hrvatske poslušnosti, Vladimir Šeks, nedavno na HTV-u izjavio kako valja preispitati sadašnje rješenje, koje biračko pravo veže samo uz činjenicu državljanstva, jer se u protivnome može dogoditi da bude ugrožen skori referendum o pristupu Hrvatske Europskoj uniji!? A Jutarnji list, koji je svoje novinare poslao dokazati da je kršenje izbornoga zakonodavstva moguće (a ovi zauzvrat bili pošteđeni kaznenog progona na način koji dovodi u pitanje smisao načela zakonitosti!), u broju 2398/VIII od 24. siječnja 2005. krupnim je slovima naslovio članak: «EU zabrinut zbog mnogo hrvatskih državljana u BiH i Srbiji i Crnoj Gori». Pozivajući se na «dobro obaviještene izvore», ovaj zagrebački dnevnik tvrdi kako će Unija zbog velikog broja hrvatskih državljana u zemljama koje će godinama ostati izvan EU, Hrvatskoj nametnuti dodatna ograničenja odnosno «prijelazne zaštitne mjere».

I sve to nakon što je OESS, prvi put, odlučio na hrvatske izbore ne slati svoje promatrače; s njima, naime, «mrtve duše» ne bi bile tako moguće i tako uvjerljive...