Hrvatska i BiH

VELIKA BRITANIJA I RAZBIJANJE BOSNE i HERCEGOVINE

(Uz knjigu Brendana Simmsa: Unfinest Hour: Britain and Destruction of Bosnia)

Piše: Tomislav JONJIĆ

“Ovo je knjiga o tome kako je britanska politička elita puzala pred srbijanskim diktatorom-ubojicom, Slobodanom Miloševićem. (...) U njoj je optužba protiv britanske države tako potpuna i neumoljiva da sam, čitajući je, poželio baciti svoju 'britansku' putovnicu na najbližu hrpu smeća”. Ove su riječi otisnute na koricama knjige britanskog povjesničara Brendana Simmsa, koja se nedavno pod naslovom Najsramniji trenutak: Britanija i uništavanje Bosne (Buybook – Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji – The Bosnian Institute, Sarajevo-Beograd, 2003., 371 str.) pojavila u bosanskom prijevodu. Ime priređivača knjige, koji će se upustiti u par podrubnih bilježaka, nije navedeno, a prijevod potpisuje Vladimir Pavlinić. (Kako, pak, mimogredce rečeno, Pavlinić ne spada u lošije znalce hrvatskog jezika, reklo bi se da je prijevod naknadno pobosančen, pa u njemu nalazimo ne samo “januar” i “februar”, nego i “posjetu” i “vođstvo”).

Citirane rečenice s početka ovog prikaza u svom je osvrtu na Simmsovu knjigu u renomiranom Independentu zabilježio Marcus Tanner, pisac donekle kontroverzne knjige Croatia: A Nation Forged in War (Hrvatska: Nacija skovana u ratu). One prilično rječito govore o sadržaju knjige, kojoj je pisac dao naslov (Unfinest Hour: Britain and Destruction of Bosnia) parafrazirajući naslov drugog dijela Churchillovih uspomena nagrađenih 1953. Nobelovom nagradom za književnost (Their Finest Hour). Knjiga je podijeljena u osam poglavlja u kojima se, uglavnom kronološkim redom, bilježe nastojanja službenog Londona da se zatvore oči pred srpskom agresijom na BiH. Važno je pritom naglasiti da je uglavnom napisana na temelju službenih i javno dostupnih britanskih dokumenata, parlamentarnih rasprava i novinskih članaka, te većeg broja razgovora s istaknutim osobama koje je vodio kako sam auktor, tako i drugi. Radi toga se može tek naslućivati što će jednom otkriti zasad nedostupni britanski tajni dokumenti, ali se čini kako je skoro sa sigurnošću već sada moguće kazati da oni u bitnome ne će izmijeniti osnovnu poruku Simmsove knjige: službena politika Velike Britanije jedan je od ključnih negativnih čimbenika rata u BiH.

Paranoidni germanofobi i kasarnski povjesničari

Za Simmsa nema nikakve dvojbe: rat u BiH započeo je srpskom agresijom, a srpski su “radikalni nacionalisti” izvorni začetnici i počinitelji najvećeg dijela zločina. No, te zločine oni ne bi mogli počiniti bez asistencije Zapada, osobito službene Britanije, pa “najnovija tvrdnja Miloševićevih branitelja u Haagu, da su mu lordovi Hurd, Carrington i Owen dali ’zeleno svjetlo’, uopće ne iznenađuje”. Službeni je London vrlo rano bio svjestan pravih ciljeva srpske politike, tj. etnički čiste Velike Srbije, i sredstava za njezino postignuće (konclogora, zvjerstava, masovnih silovanja), svakako puno prije nego što je to postalo jasno svjetskoj javnosti. Možda najtragičnija od svega jest činjenica da su se Britanci protivili bilo kakvoj intervenciji protiv Srba ne uslijed korupcije (iako neki slučajevi ukazuju i na takve pojave), nego jednostavno zato što su bili uvjereni u ispravnost svog stajališta.

A. Izetbegović i odori Armije BiH

U korijenu toga bio je, s jedne strane, strah od širenja njemačkog utjecaja na jugoistok Europe, a s druge strane tradicija englesko-srpskog prijateljstva koje je u nemaloj mjeri također odraz britanske politike kontinentalnog ravnovjesja i nastojanja da se blokira Njemačka. Englesko-srpsko prijateljstvo posebno intenzivno se promiče iz doba balkanskih ratova i Prvoga svjetskog rata (R. W. Seton-Watson i Serbian Society), a kasnije je doživjelo prividnu preobrazbu u britansko idealiziranje jugoslavenstva (najslikovitiji su primjeri Rebecca West s putopisom Crno janje i sivi sokol i, recimo, Sir Fitzroy Maclean sa svojim kvaziučenim pripovijestima o junačkom jugoslavenstvu). No, i oni koji su idealizirali jugoslavenstvo bili su, baš kao i oni koji su mu se protivili, potpuno svjesni toga da je Jugoslavija primarno srpski interes i da može opstati samo kao nasilna, nametnuta tvorevina.

Radi toga je službena Britanija – poput američkoga državnog tajnika Jamesa Bakera - najprije slala jasne i nedvosmislene poruke da se zalaže za jedinstvenu Jugoslaviju, oštro se protiveći osamostaljenju Slovenije, Hrvatske, BiH i Makedonije, a onda, kad se Jugoslavija raspala, sabotirala je i priječila svaki pokušaj da se Srbima stane na kraj vojnom intervencijom ili sankcijama. Jedan je novinar tu strategiju definirao sljedećom rečenicom: “Ministri to ne će javno reći, ali ostaje temeljno britansko uvjerenje da u konačnici samo jaka Srbija može jamčiti sigurnost na Balkanu”.

Uspomene Lorda Owena

Britanski eksponent, lord Peter Carrington, izravno je optuživao Njemačku za forsiranje priznanja Hrvatske i Slovenije. Čitava plejada britanskih analitičara tvrdit će poslije kako je priznanje izazvalo rat, i kako je Britanija na priznanje pristala samo zato da bi bila pošteđena nekih točaka sporazuma iz Maastrichta. No, po njihovoj procjeni, ta trgovina nije se pokazala uspješnom. Hurd je Hrvatskoj nudio neovisnost tek uz cijenu teritorijalnih gubitaka, a Foreign Office je u lipnju 1993. brutalno ocjenjivao kako je priznanju BiH svakako trebao prethoditi “program humane razmjene stanovništva”, tj. projekt za kojeg se danas u Haagu sudi, a u BiH razapinje.

Da bi mogao braniti nojevsku politiku u BiH, London je pribjegavao izjednačavanju sukobljenih strana. Za Carringtona su svi bili isti: on tvrdi kako je bio prisiljen surađivati s nemogućim ljudima od kojih je “sve jedan gori od drugoga, s jedinom razlikom što Srba ima više”. Čak je za rat u Hrvatskoj optužio Tuđmana, jer da je proglasio neovisnost ne dajući Srbima potrebna jamstva u pogledu manjinskih prava (što je teza koju, očito ne slučajno, slijedi strategija nekih današnjih političkih snaga u Hrvatskoj). Zahvaljujući činjenici da je u drugoj polovici 1992. predsjedala Europskom unijom, Velika je Britanija svjesno upravljala Londonskom konferencijom na način koji je pogodovao Srbima, a John Major će se u jednom trenutku otvoreno pohvaliti da je “otupio pokušaje Nizozemaca da proceduralnom strategijom izdvoje Beograd kao krivca”.

Kad je postalo jasno da problem ne će biti riješen dogovorom, ali i da Srbi ne će tako lako polučiti vojnu pobjedu, Britanci su svaki pokušaj vojne intervencije zapriječili aktivnim angažmanom u UNPROFOR-u, kojemu je zadaća doprema humanitarne pomoći. Vojnici međunarodnih snaga tako su se pretvorili u humanitarne agente koji su istodobno bili štit vojno nadmoćnim srpskim snagama. Usporedno s tim, Britanci su promovirali niz planova o podjeli BiH. Douglas Hurd je 1992. stalno upozoravao Izetbegovića da se uzalud nada vojnoj pomoći Zapada: umjesto toga trebaju prionuti pregovorima, što je drugim riječima značilo “sudjelovati u podjeli zemlje kakvu predlažu međunarodni pregovarači i prestati s pokušajima da ratovanjem promijene situaciju”. U nastojanju da Muslimane (i Hrvate) privole na to, britanski su službeni čimbenici znali zaprijetiti i obustavom slanja humanitarne pomoći.

Objektivna ograničenja hrvatske politike

Rat u BiH ostavit će duboke i trajne posljedice u hrvatskom narodu. Objektivno, hrvatska je narodna i državna misao u BiH doživjela strahovit poraz. Krvavi sukob Hrvata i Muslimana okončao je proces sazrijevanja muslimansko-bošnjačke nacije. Uz rijetke iznimke, hrvatstvo je u BiH definitivno svedeno na katolištvo, a ratne strahote i poratne migracije prijete nestankom naših sunarodnjaka. Politika koja je dovela do takvog stanja nesumnjivo se ne može ocijeniti uspješnom.

No, kod njezina ocjenjivanja svakako treba imati na umu neke povijesne usporedbe i sile na koje je službeni Zagreb mogao malo ili nimalo utjecati. Jedna od tih sila je i politika Zapada, oličena u britanskoj perfidiji. Drugi je element činjenica da je upravo tzv. međunarodna zajednica inaugurirala i zagovarala ono što se kolokvijalno i često neprecizno naziva “podjelom Bosne”. Treba također imati na umu da hrvatski politički establishment na bošnjačko-muslimanskoj strani zapravo nije mogao birati partnera. A na prvim demokratskim izborima u BiH, ogromnu većinu muslimanskih glasova dobila je Stranka demokratske akcije (SDA), kojoj je na čelu bio Alija Izetbegović. Programska deklaracija SDA teži za preuređenjem Jugoslavije, a suverenima se u njoj – što nije nezanimljivo - proglašavaju ne samo republike, nego i narodi. U njoj se izričito navodi: “Zalažemo se za održanje Jugoslavije kao slobodne zajednice suverenih naroda i republika sa sadašnjim federalnim granicama. (...) Pripadnici naroda u nematičnim federalnim jedinicama imaju sva prava kao i narod u matičnoj jedinici i nikakva ograničenja u tom pogledu ne smatramo legitimnim”. U Programskoj se deklaraciji izrijekom traži kulturno-prosvjetna autonomija za muslimansko stanovništvo Sandžaka, te se naglašava interes SDA za Kosovo. Takav program nije mogao ostavljati dvojbe.

               Ali, to nije bio samo javni program, nego i stvarna orijentacija stranačkog vodstva. Izetbegović je kasnije, pet godina nakon raspada Jugoslavije, potvrdio: “Ja sam htio, odnosno grupa ljudi koja se bila okupila oko mene, da pomoću Stranke pokušamo izvršiti rekonstrukciju Jugoslavije. Smatrali smo da Muslimanima odgovara Jugoslavija, ali ne onakva, jednopartijska, i ne sa ugrađenom srpskom hegemonijom. Stalo nam je bilo do Jugoslavije u kojoj bi republike imale više samostalnosti i u kojoj bi bilo više ravnopravnosti svih naroda. (...) Prvobitno sam se nosio mišlju da obnovim rad Spahine Jugoslovenske (!) muslimanske organizacije. Međutim, u razgovoru sa Zulfikarpašićem ta je ideja otpala. Kao što znate, i on je bio jedan od osnivača Stranke. (...) Mi smo željeli jednu demokratsku, rekonstruiranu Jugoslaviju. Neke stranke to izbjegavaju reći, ali mi se ne stidimo da to kažemo.” Izetbegović naglašava da je pritom morao voditi računa o Muslimanima u Crnoj Gori, Sandžaku, Srbiji, Kosovu, Makedoniji, pa i Hrvatskoj. Njegov nasljednik, bošnjačko-muslimanski član u Predsjedništvu BiH Sulejman Tihić, svjedočeći pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u Haagu u procesu tzv. šamačkoj skupini, izjavio je 2001. kako je HDZ BiH želio izlazak iz Jugoslavije, dok SDA to nije htjela.

A osim velikog broja neobjavljenih dokumenata, o tome kako je vodstvo SDA zamišljalo “jedinstvenu Bosnu” govore objavljena svjedočenja Sefera Halilovića. On, koji je na čelu Armije BiH trebao biti samo primus inter pares, potvrđuje da je uloga Srbina Jovana Divjaka i Hrvata Stjepana Šibera bila samo kozmetičke naravi, “za obsjeniti prostotu”.

                Da Halilovićevo svjedočenje nije izraz samo njegova naknadnoga osobnog obračuna s Izetbegovićem i SDA, pokazuju brojni danas već dostupni dokumenti. Još prije početka rata, u sarajevskom je Domu milicije 10. lipnja 1991. održan skup na kojem je sudjelovalo oko 380 Muslimana s područja čitave tadašnje Jugoslavije. Tada je osnovano Vijeće nacionalne obrane muslimanskog naroda, te je istodobno formirano njegovo vojno krilo, nazvano Patriotska liga. Bilo je to – posvjedočit će kasnije Izetbegović - izravno pod patronatom SDA. Stranka je time naglašavala svoju nacionalno-vjersku orijentaciju. Na vojnom savjetovanju Patriotske lige, održanom u Mehurićima kod Travnika 7. i 8. veljače 1992. zaključeno je kako Liga ima na raspolaganju između 60 i 70 tisuća naoružanih članova, isključivo Muslimana. Krajem veljače usvojena je “Direktiva za odbranu suvereniteta”, iz koje se vidi kako Patriotska liga razbijačkim snagama drži SDS s Jugoslavenskom armijom, ali i “ekstremno krilo HDZ-a”. No, u općinama s muslimansko-hrvatskom većinom, tzv. “legalni organi vlasti” pomagali su i naoružavali samo – Muslimane, pa se faktično pojam “ekstremno krilo HDZ-a” protegao na sve Hrvate. To vrijedi i za HOS BiH koji se često neupućeno smatra zajedničkom i beskonfliktnom (k tomu hrvatskom) oružanom snagom.

Produbljivanje nepovjerenja u interesu Srba

S druge strane, hrvatske su političke snage također primarno pomagale i naoružavale Hrvate, iako ima mnoštvo primjera da se nastojalo privući i naoružati i Muslimane. I nakon grube smjene s čela HDZ BiH, prvi predsjednik te stranke, dr. Davor Perinović, ne će moći prešutjeti kako mu je Tuđman prigodom prvog susreta u Zagrebu rekao, “da bosansku politiku mogu voditi samo Bosanci, i drugo, nema Bosne i bosanske politike bez Muslimana. Stoga je on jako inzistirao da u rukovodećim tijelima (HDZ BiH, op. T. J.) bude što više Muslimana, i mislim da smo mi u tome uspjeli”. Da se Muslimane privlačilo i naoružavalo, u pogledu Srednje Bosne posvjedočit će neki svjedoci optužbe u postupku protiv Darija Kordića, a slično će glede Hercegovine potvrditi mostarski zapovjednik ABiH Midhat Hujdur Hujka.

Javnosti su već dobrim dijelom poznati podatci o podjeli oružja zaplijenjenog u vojarni Slimena kod Travnika i brojnim pošiljkama oružja i strjeljiva, koje je Hrvatska dostavljala Armiji BiH još u ožujku i travnju 1993. Nekoliko je brigada Armije BiH organizirano, naoružano i izobraženo u Hrvatskoj, što nesumnjivo ne bi bilo moguće bez suglasnosti hrvatskih vlasti. Također, Hrvatska je i prije sporazuma u Washingtonu skoro bez iznimke preuzimala obvezu diplomatsko-konzularnog zastupanja BiH i zaštite njezinih državljana tamo gdje nisu bila otvorena bosanskohercegovačka diplomatsko-konzularna predstavništva. Činjenica da je Hrvatska čak i u trenutcima najžešćega hrvatsko-muslimanskog sukoba zbrinjavala više stotina tisuća muslimanskih izbjeglica potkopava uvjerljivost teze da je taj sukob projektiran iz Zagreba. Baš naprotiv, zbrinjavanje izbjeglica rasteretilo je političku vlast u Sarajevu i Armiju BiH, te im je omogućilo da s manje kalkuliranja uđu u ratne okršaje. Pred MKSJ u Haagu izveden je velik broja dokaza na okolnost da su hrvatske ratne bolnice (one na teritoriju Republike Hrvatske, ali i one pod nadzorom HVO-a!) tijekom sukoba potpuno ravnopravno liječile ranjene pripadnike Armije BiH, a znatnu pomoć u njihovu spašavanju pružalo je Hrvatsko ratno zrakoplovstvo, dakle, dio Hrvatske vojske.

Izvorno, 1991./92. Hrvatima je nesumnjivo odgovaralo ojačati frontu protiv srpske agresije, pa je logično da se u prvo vrijeme računalo na hrvatsko-muslimansko savezništvo. No, njega ostvariti nije bilo ni lako ni jednostavno. Bivši visoki dužnosnik JNA i kasniji Izetbegovićev vojni savjetnik (“savjetnik za vojna pitanja u Predsjedništvu RBiH”), Fikret Muslimović, priznat će kasnije: “Svi dobro znamo da su Bošnjaci voljeli Jugoslaviju i bili su za bratstvo i jedinstvo”. Da je odmah nakon višestranačkih izbora došlo do agresije na BiH, kaže on, Bošnjaci (Muslimani) bi bili potpuno dezorijentirani: jedni bi bili uz JNA, drugi protiv nje, a treći bi se ponašali neutralno. Ukratko, višedesetljetna je jugoslavenska, protuhrvatska propaganda ubirala obilne plodove.

Danas se još ne može sa sigurnošću govoriti o uzrocima eskalacije nepovjerenja između Hrvata i Bošnjaka-Muslimana, ali se sa sigurnošću može tvrditi da je odgovornost za slabljenje kohezije podijeljena. Politiku razdora nesumnjivo su poticale strane obavještajne službe (pri čemu Britanci, proizlazi iz Simmsove raščlambe, nisu bili na posljednjem mjestu), a Biljana Plavšić potvrđuje da su Srbi putem svojih pouzdanika izravno kumovali hrvatsko-muslimanskim sukobima. Buduća će istraživanja pokazati kakvu su ulogu imali časnici JNA koji su presedlali u Hrvatsku vojsku, HVO i Armiju BiH. S hrvatske se strane redovito optuživalo veći broj časnika ABiH za službu KOS-u i sudjelovanje u razaranju hrvatskih gradova (pri čemu je već klasična optužba protiv Halilovića), ali ni muslimanska strana nije ostala dužna: haški optuženik, nedavno umrli general Mehmed Alagić u svojim je memoarima naveo kako postoje dokazi da je zapovjednik Operativne zone Srednja Bosna, tadašnji pukovnik Tihomir Blaškić, u vrijeme zaoštravanja odnosa u Srednjoj Bosni bio “na vezi” pukovniku Bošku Peuliću, visokom zapovjedniku vojske bosanskih Srba.

Ako bi se takve pojedinosti i dokazale, one ipak ne bi mogle objasniti cjelinu hrvatsko-muslimanskih odnosa.

Sefer Halilović, zapovjednik ABiH

Svakako su veću težinu imali politički planovi i vizije odgovornih političkih čimbenika. Iako ih valja tumačiti u svjetlu njegova objektivnog položaja, Izetbegovićevi postupci često nisu ulijevali povjerenje. U jednome dramatičnom trenutku, kad se u siječnju 1991. pripremao otvoreni vojni udar protiv Hrvatske, u sklopu čega je prikazan znameniti “film o Špegelju”, Izetbegović i Milošević su nakon beogradskog sastanka 22. siječnja 1991. priopćili kako među njima postoji “puna suglasnost da se sačuva Jugoslavija kao zajednička država ravnopravnih jugoslavenskih naroda”. Ipak, na predsjednika Tuđmana je, čini se, najdublji dojam ostavio plan Izetbegović-Gligorov objavljen 4. lipnja 1991. Taj je plan on mogao prihvatiti kao dio taktike i pokušaj dobivanja vremena, ali mu je kao strateška orijentacija bio neprihvatljiv, jednostavno zato što je išao za očuvanjem Jugoslavije. Ako su pouzdani sačuvani pisani podatci o razgovoru, koji se o tom planu vodio u četiri oka između Tuđmana i Izetbegovića na margini “sastanaka šest predsjednika”, Izetbegovićevo jasno i nedvosmisleno izjašnjavanje za Jugoslaviju (drugačiju, ali ipak Jugoslaviju) označilo je prekretnicu u hrvatsko-muslimanskim odnosima. Stoga je samo naizgled paradoksalna njegova tvrdnja, da je “opredjeljenje za nezavisnost Bosne i Hercegovine donekle bilo iznuđeno. Iznuđeno time što mi jesmo željeli nešto veću samostalnost BiH u okviru Jugoslavije, ali nezavisnost naše države, onakva kakva je kasnije tražena, bila je rezultat otcjepljenja Hrvatske i Slovenije”.

Izvorno vjerojatno uvjeren da je konfederacija najviše što se dade postići, Tuđman je, naime, uočio prigodu za osamostaljenje Hrvatske. Izetebegović je, pak, pomislio kako hrvatski put prema neovisnosti može zakočiti Bosnom, a da bi bosanski uteg bio dovoljno težak, predsjednik SDA je kalkulirao s JNA i Srbima. Računao je na to da službeni Zagreb ne će ići za osamostaljenjem, ako bi to značilo ostanak BiH i tamošnjih Hrvata u Jugoslaviji. Na takvu ucjenu Tuđman ne će pristati. On je htio izići iz Jugoslavije s BiH odnosno sa Srbijom zaustavljenom na Drini, i znao je da to nije moguće bez Muslimana. Ali, ako Muslimani ne žele raspad Jugoslavije, Hrvati se svog cilja ne mogu odreći. Utoliko je, u tim prilikama, zaokret u politici prema službenom Sarajevu bio konzekvenca odluke da se pokuša iskoristiti prigoda za ostvarenje hrvatske državne neovisnosti.

Fama o dogovoru Tuđman-Milošević

Ima li u tom kontekstu mjesta dogovoru Tuđman-Milošević? Prvu vijest o stvarnim ili navodnim razgovorima o podjeli BiH, koje su Tuđman i Milošević vodili u Karađorđevu, Izetbegović je, tvrdi, dobio od makedonskog predsjednika Gligorova, dan prije početka predsjedničkih razgovora u Sarajevu. To bi značilo da mu je Gligorov o tome pripovijedao 5. lipnja 1991., budući da je sutradan, 6. lipnja, održan šesti, sarajevski susret šestorice predsjednika republika. Nekoliko tjedana ranije (25. ožujka) u Tikvešu su se sastali Tuđman i Milošević, a “susret eksperata” u tom je baranjskom lovištu održan 11. travnja 1991., dan prije susreta šestorice predsjednika u Brdu kod Kranja.

Dakle, kronološki, Izetbegovićevo bi svjedočenje moglo biti moguće. Uvjerljivost mu, doduše, potkopava činjenica da ga on smješta upravo u kontekst objavljivanja zajedničkog plana s Gligorovim, čime se tomu (posve utopijskom) planu hoće dati potrebna motivacija i opravdanje. No, važnija od toga je činjenica da do danas nije objavljen ni jedan dokaz da su Tuđman i Milošević razgovarali o podjeli BiH. Nije ga objavilo ni tužiteljstvo MKSJ-a u Haagu koje je priopćilo da raspolaže s više od 2,3 milijuna dokumenata o ratnim događajima na području bivše SFRJ. Nisu ga objavili ni Miloševićevi protivnici nakon njegova svrgnuća s vlasti, a ni zagrebačka trećesiječanjska klika koja s tim nesumnjivo ne bi oklijevala. Objavljena je, nasuprot tomu, 17. srpnja 1993. Tuđmanova i Miloševićeva zajednička službena izjava kojom opovrgavaju bilo kakav razgovor o podjeli BiH. Načelno, ta izjava svakako može imati “uobičajenu ulogu službenih demantija – da više potvrđuju nego opovrgavaju”.         

Općenito govoreći, objašnjavati sukobe među narodima neskladom naravi političkih prvaka, njihovim prehrambenim navikama, ljubavnim sklonostima ili zaplotnjačkim sastancima u četiri oka, zgodno je u Homerovim stihovima i srednjovjekovnim viteškim romanima, no u današnje je doba moguće samo u ideologijama zatrovanoj Hrvatskoj, gdje se pod svaku cijenu, činjenicama nasuprot, hoće naći opravdanje za neprijateljsku agresiju. Ako to nije baš moguće, onda bar Hrvatskoj treba oduzeti nevinost, treba je proglasiti podmuklim agresorom na susjednu državu: u svakom slučaju, treba ju razapeti. Samo neka ne živi.

Nema, dakle, nijednog dokumenta ni svjedočenja koji bi podkrijepio tezu o tome “povijesnom dogovoru”. Još manje će biti dokaza da je on presudno utjecao ili mogao utjecati na daljnji tijek događaja. Slično vrijedi i za opetovanu izjavu generala Jacquesa Paula Kleina iz veljače 2002., kako je Izetbegović nudio Tuđmanu, da Hercegovinu pripoji Hrvatskoj, držeći da će tako lakše riješiti druge probleme, ali je Tuđman to odbio, očito se ne zadovoljavajući ponuđenim. Doslovno shvaćati Kleinovu denuncijaciju nije moguće čak ni onda kad se zna da su se u studenom 1993. na sjednici krnjeg predsjedništva BiH Haris Silajdžić i Izetbegović suglasili kako je krajnje vrijeme da muslimanski mladići prestanu ginuti za cjelovitu BiH, umjesto da ginu za njezina pretežno Muslimanima napučena područja.

I u jednome i u drugom slučaju riječ je o iznuđenoj poziciji: nije ništa neobično da u određenom trenutku i hrvatsko i muslimansko političko vodstvo pokazuju spremnost napustiti koncepciju očuvanja cjelovitosti BiH, jer su na to prisiljeni velikosrpskom agresijom i prijetvornom politikom Zapada koji ustrajno nagrađuje agresora.

U stvarnosti, i Muslimani i Hrvati svoje pričuvne položaje pripremaju i prije rata, ne pokazujući pritom previše strpljenja, takta i suptilnosti. Bi li se njima poslužili, da službeni Zapad nije svoje pravo lice pokazao prigodom srpske agresije na Hrvatsku, drugo je pitanje. Ovako su, poučeni potporom koju je Beograd u vrijeme agresije na Hrvatsku uživao i na Zapadu i u Moskvi, zarana pomislili kako je politika svršenog čina puno djelotvornija od moraliziranja i rasprava o međunarodnom pravu. Bosanskohercegovački Srbi slijede već okušani obrazac. Po receptu primijenjenom u Hrvatskoj, oni tijekom 1991. nastavljaju izigravati žrtvu i u takvoj atmosferi osnivaju svoje “autonomne oblasti”. Na temelju referenduma održanog 9. i 10. listopada, 24. listopada 1991. osnivaju Skupštinu srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Ona je verificirala proglašene srpske autonomne oblasti. Odluka o formiranju Republike Srpske Bosne i Hercegovine donesena je 21. prosinca 1991., a do njezina proglašenja došlo je već 9. siječnja 1992.

Danas se uglavnom zaboravlja da su Muslimani skoro pola godine prije utemeljenja Hrvatske zajednice Herceg-Bosne započeli s pripremama za osnivanje “muslimanskih oblasti”. Prve formalne odluke u tom smjeru donesene su tijekom lipnja 1991. U Haagu prikupljena dokumentacija pokazuje kako je SDA težila zbijanju i koncentriranju Muslimana na područjima gdje nisu imali potrebnu većinu. Tako se poduzimaju koraci za koncentraciju raspršenih istočnohercegovačkih Musli- mana u par općina, ne bi li se time dobila kompaktna teritorijalna cjelina, pri čemu se stranka obvezuje nadoknaditi napuštenu i izgubljenu imovinu. Propaganda u tom smjeru odvija se tajno.

 Hrvati, pak, koji posve naravno teže zajedničkoj sudbini, dakle i zajedničkoj državi s Hrvatima iz Republike Hrvatske, na slične se korake, bar što se javnosti tiče, odlučuju posljednji: u Grudama je 18. studenoga 1991. osnovana Hrvatska zajednica Herceg-Bosna. Trenutak nije bio najsretniji, a očito ni način na koji je to izvedeno. Na drugom kraju Domovine upravo zapo- činje srpski pokolj civila u Vukovaru, pa grudski čin nužno miriše po minimalizmu, ako ne i kapitulantstvu. Čini se da je posve jasno kako je, u svjetlu pasivnosti službenog Zapada, postignut hrvatsko-srpski sporazum o promjeni granica. Na štetu Muslimana, ali ne manje na štetu Hrvata, hrvatske narodne i državne misli. Politički i medijski odgovor s hrvatske strane na taj oblik specijalnog rata je mlak: Hrvati su u tom procesu homogenizacije i vojnopolitičkog organiziranja u BiH bili posljednji, a i tada i danas se iz hrvatskih medija stječe dojam da su bili prvi pa, samim time, najodgovorniji za sve što je uslijedilo...

Hrvati stjerani u tjesnac

Različitost političkih koncepcija i ciljeva hrvatskoga i muslimanskog političkog vodstva u prijelomnim godinama raspada Jugoslavije zorno ilustriraju brojni dokumenti koji javnosti još nisu dostupni. Tu je različitost potencirala velikosrpska agresija i činjenica da su Srbi u relativno kratkom roku zauzeli više od polovice BiH. Bivši visoki dužnosnik JNA i kasniji Izetbegovićev vojni savjetnik Fikret Muslimović zabilježit će da je hrvatski narod presudno pridonio obrani BiH: da se Hrvati nisu suprotstavili agresiji, “koncept velike Srbije bi bio dobrim dijelom već ostvaren, a nesrpski narodi na tom prostoru bi bili porobljeni”.

Hrvatsko vijeće obrane (HVO) stvoreno je u trenutcima skoro posvemašnjeg raspada državnog sustava BiH. Obilna dostupna dokumentacija pokazuje kako su se muslimanski politički predstavnici u Hercegovini (Mostar), srednjoj Bosni i Posavini tijekom proljeća i ljeta 1992. suglašavali da se obrambena borba vodi pod zapovjedništvom HVO-a. Budući da je HVO tijekom većeg dijela 1992. vojnički superioran Teritorijalnoj obrani i raznim oružanim skupinama pod nadzorom SDA (poput Patriotske lige, Zelenih beretki i dr.) iz kojih će nastati Armija BiH (iako će u jednoj radijskoj raspravi sa Slobodanom Praljkom, 1999. Sefer Halilović ustvrditi da je Patriotska liga 1992. bila i bolje organizirana od HVO-a!), neobično je važno istaknuti da u tom razdoblju nema rata između HVO-a i Armije BiH. Ta činjenica jasnije od bilo čega govori o ozbiljnosti teza o “povijesnom sporazumu” Tuđman – Milošević 1991. u Karađorđevu.

Tijekom 1991./92. Hrvati ne poduzimaju nijedan korak kako bi umanjili obrambenu spremnost Armije BiH, nego, naprotiv, podupiru i obilno pomažu njezine obrambene pripreme. No, istodobno, dok u svim pregovorima u to vrijeme ustraje na cjelovitosti BiH, hrvatska strana zahtijeva definiranje političkih ciljeva odnosno određivanje budućega ustroja BiH, nakon što bude slomljena velikosrpska agresija. Za nju nema dvojbe da nikakva Jugoslavija više ne dolazi u obzir i to je očito minimum oko kojega je nužna suglasnost s vodstvom SDA. Radi toga se HZ HB tretira kao privremena tvorevina koja je u funkciji obrane BiH dotle dok je BiH izvan svake Jugoslavije. Hrvatski politički predstavnici, a s njima je nesumnjivo jednodušan čitav hrvatski korpus u BiH, u svim tim pregovorima žele osigurati konstitutivnost i jednakopravnost Hrvata u BiH. Oklijevanje kruga oko Alije Izetbegovića da se službeno očituje o budućem ustroju BiH produbljuje nepovjerenje i objektivno jača centrifugalne sile. Time HZ HB, jedna privremena tvorevina u funkciji zaštite slobodnoga, neokupiranog dijela BiH, u svijesti naroda stječe legitimitet i polako se od sredstva pretvara u primarni cilj. Tu će okolnost zapadni stratezi kasnije iskoristiti za pravdanje velikosrpske agresije i vlastite pasivnosti.

U stvarnosti, koncepcija teritorijalnog omeđenja tzv. hrvatskih prostora u BiH koja se ograničava na dio tog teritorija, nije imala uporišta u hrvatskoj tradiciji i povijesti, izuzme li se nesretni sporazum Cvetković – Maček iz 1939. Kao i tada, ona je i u novim prilikama – shvatljivo - iritirala Muslimane, koji su u njoj gledali pokušaj cijepanja i sakaćenja BiH. No, s hrvatske se strane pravdala različitim razlozima. Prvi je bio tajno organiziranje muslimanskih oružanih snaga, tj snaga organiziranih na političkoj platformi SDA. Muslimansko je vojnopolitičko vodstvo jasno pokazivalo da na umu ima primarno interese Muslimana i da se ti interesi ne podudaraju s interesima Hrvata, nego se obaziru na većinu prostora bivše Jugoslavije. Drugi je, nesumnjivo važniji razlog, bila apsolutno narušena demografska ravnoteža i skoro nezaustavljiva rijeka muslimanskih izbjeglica iz istočne Bosne i Bosanske Krajine. Hrvati i Muslimani su u takvim prilikama različito percipirali mogućnost opstanka i način unutarnje organizacije Bosne i Hercegovine. I pritom su jedni bili u pravu, drugi nisu bili u krivu. No, do rata između njih ne bi došlo bez politike Zapada koju je predvodila Velika Britanija.

Prije tog rata, tijekom njega, a i poslije njega hrvatska strana u svim pregovorima inzistira na tome da se HVO tretira kao sastavnica zakonite oružane sile BiH, ravnopravna Armiji BiH. To inzistiranje na legalnosti vidljivo je i u ključnim  dokumentima HZ HB, iako bi se njezinim zakonotvorcima još uvijek puno toga moglo predbaciti. No, za razliku od nekih hrvatskih spletkara, koji u hrvatskoj državi vide istočni grijeh, i koji zdušno i apriorno hrvatsku politiku ne optužuju zbog njezina neuspjeha da osigura položaj Hrvata u očuvanoj BiH te potakne demokratski razvoj i suradnju Hrvata i Muslimana, nego joj herostratski predbacuju “agresiju” na BiH, za Simmsa nema dvojbe ni o uzrocima hrvatsko-muslimanskog sukoba, ni o vremenu u kojem  je do njega došlo: “Kad je jednom postalo jasno da ne će doći ni do kakve zapadne vojne intervencije, bosanski Hrvati osjetili su se ohrabrenima da porade na vlastitom separatističkom projektu. Zapravo, bili su gotovo prisiljeni na to kad su se muslimanske žrtve neobuzdane srpske agresije u sjeverozapadnoj i istočnoj Bosni stale slijevati u mješovite predjele srednje Bosne i zapadne Hercegovine. Ne samo da se agresija očito isplatila, već bi i nezustavljeno raspadanje bosanske države ostavilo Hrvate da dijele ostatke ostataka s rastućom i sve radikalnijom muslimanskom većinom. Tinjajuću napetost između Hrvata i sarajevske vlade napokon je potpalio Vance-Owenov plan...”

Svi sukobi između Hrvata i Muslimana do siječnja 1993. bili su sitne čarke, izdvojeni incidenti i ekscesi kojima se u svakom trenutku lako moglo stati na kraj. No, kad je 2. siječnja 1993. predstavljen ženevski mirovni plan Cyrusa Vancea i lorda Davida Owena, postalo je jasno da “međunarodna zajednica” ide prema cijepanju BiH po narodnosnom načelu. U mirnodopskom bi razdoblju projekt deset kantona s nacionalnom većinom možda imao nekakvu budućnost. Ali, u krvavoj ratnoj situaciji mogao je imati samo jednu posljedicu: dokinuti podlogu saveza Hrvata i Muslimana. To je bilo matematički jasno i to je bilo ono što se na Zapadu jedva čekalo. Hrvatima je ponuđeno toliko da su ponudu teško mogli odbiti. S pravom s računalo na hrvatsku naivnost, pa se sada – nakon izbijanja sukoba Hrvata i Muslimana - s više argumenata moglo tvrditi kako su “svi isti” i kako ključni problem nije u srpskoj agresiji, nego u hrvatsko-muslimanskom sukobu. Douglas Hogg je mogao slavodobitno izjaviti da glavna prepreka humanitarnim konvojima nisu Srbi, nego sukob Hrvata i Muslimana u srednjoj Bosni. To jest bila laž, ali laž koja se donekle mogla braniti. U svakom slučaju, dobivena je nova izlika za pasivnost.

Uz nju je funkcionirao (uglavnom šupalj) izgovor o ruskom protivljenju intervenciji protiv Srba i o tobožnjoj nesklonosti zapadne javnosti da se nešto poduzme, osobito da se ukine embargo na uvoz oružja. Iako je službena Britanija predvodila protivnike ukidanja embarga, London je u pravilu prstom upirao u Moskvu. No, Jeljcinova Rusija uopće nije bila ključni srpski skrbnik, kao što se obično misli. Važan razlog tomu Simms vidi u činjenici da je Milošević opteretio rusko-srpske odnose svojom potporom protujeljcinovskim urotnicima iz kolovoza 1991.

Britanski srpski pouzdanici

Dakle, prevaljivanjem odgovornosti na Rusiju, Britanija je dobila alibi: “Da Rusije nema, Britanija i Francuska morale bi je izmisliti kao izliku za vlastiti kukavičluk i neodgovornost”. Povoljnost britanskog položaja posebice se ogledala u činjenici da London nije nastupao samostalno. On se prividno nalazio unutar sustava kojeg je izgradila međunarodna zajednica. No, na kasnije pitanje, nije li Velika Britanija ipak utjecala na ključnoga mirovnog posrednika, lorda Owena, on sam je odgovorio: “Pa, naravno, to je neizbježno... Oni su mi davali obavještajne podatke... Dobivao sam iste informacije kao i ministri. Ali ne mislim da je ikada itko pravio na mene (...) pritisak da usvojim britansku liniju”.

Uz Owena, fasciniranog Miloševićem i uvjerenog da srpski lider nije dio problema, nego dio njegova rješenja, Bosnom i Hercegovinom defilirala je čitava plejada opskurnih tipova i vojnih časnika koji su listom bili “vrlo prosrpski orijentirani” i istodobno imali “snažne protumuslimanske i protukatoličke predrasude”. Parlamentarni zastupnik sir Peter Tapsell 1995. je izjavio: “Zapad Srbe ustrajno podcjenjuje. Oni su jedna od najvatrenijih, najhrabrijih i najrodoljubivijih rasa na svijetu, i uvijek su to bili... Velika Srbija jest san koji nikada ne će umrijeti, ma koliko Srba trebalo umrijeti u borbi za njegovo ostvarenje. Isto će vam reći svatko tko je čitao srpsku povijest”. Paddy Ashdown se 1993. protivio zračnim udarima na Srbe, a u travnju te godine kazao je kako “ima vrlo jakih dokaza da su u BiH agresiju započeli Muslimani jednako kao i Srbi”. General Michael Rose, zapovjednik UNPROFOR-a, nije odmaknuo od otvorenih prosrpskih simpatija svoga kanadskoga kolege MacKenziea. Rose se nije ustezao ni od rasističkih izjava ili od nazivanja Muslimana divljacima. Britanski veleposlanik u Beogradu i kasniji Owenov savjetnik, sir Peter Hall, kao prvi naputak premijeru Majoru izgovorio je: “Prvo što treba da znate o tim ljudima jest da vole ići okolo i odsijecati glave jedni drugima”. Časnik za vezu Mike Stanley alias Miloš Stanković iščahurio se u srpskog agenta, dopukovnik Jonathan Riley divio se “časnoj i rodoljubnoj” srpskoj vojsci u istočnoj Bosni, a notorni pukovnik Bob Stewart, brigadir Andrew Cumming i slični tipovi sve su činili da raspale hrvatsko-muslimanske prijepore i tako ekskulpiraju Srbe. Odmah po dolasku u BiH, Rose se suglasio s Viktorom Andrejevim da treba “iskonstruirati situaciju u kojoj bi mogao legitimno upotrijebiti NATO-ve zračne udare da demonstrira energičniji pristup UN-a zadaći održavanja mira”. No, cilj nisu trebali biti Srbi, nego – Hrvati. Srećom, kaže Simms, “od strane Hrvata nije bilo prikladne provokacije, a možda su bili i upozoreni što im se sprema”!

Suočeni s agresijom na Hrvatsku, u Londonu su bili široko opsjednuti “hrvatskim fašizmom, psom koji u Zagrebu nikako da zalaje”. (Dakako, prokazivanje tobožnje eksplozije hrvatskog fašizma u devedesetima danas je opće mjesto u trećejanuarskoj Hrvatskoj.) Tobožnji ekspert za Balkan, Misha Glenny, za kojeg Simms kaže kako je “gajio visoku svijest o svojoj ulozi mudraca sveznadara”, svojom je opsesivnom mržnjom na Njemačku i Katoličku crkvu ozbiljno pridonosio prosrpskoj plimi, makar bi – kako se izrazila povjesničarka Catherine Simpson, “veliki dio toga što Glenny piše u nekom drugom kontekstu bilo označeno kao rasističko”. Iako u svojim memoarima ne krije previše svoj antijudaizam, general Rose se u svome grčevitom prosrpskom nastojanju nije libio pred zapovjednikom južnoga sektora NATO-a admiralom Leightonom Smithom poslužiti se diskreditiranjem Muslimana kao tobožnjih simpatizera nacističke Njemačke, a generala Johna Wesleya Clarka doveo je pred noge Mladiću i naveo ga da se njih dvojica fotografiraju sa zamijenjenim kapama. Poruka je mogla biti samo jedna, i oni kojima je bila namijenjena, pravilno su je shvatili. Službena Britanija se diči svojom uhlogom u BiH, a što je najvažnije, naglašava Simms, “britanska politika prema Bosni nije praktički izazvala nikakvih neslaganja u Foreign Officeu”.

“Yellowstoneska teorija”

Radi provedbe svojih interesa u jugoistočnoj Europi, službeni je London bio spreman riskirati zatezanje odnosa s Washingtonom. Neki su istaknuti dužnosnici procjenjivali da su zbog BiH američko-britanski odnosi došli na najnižu točku od doba sueske krize. No, nije službena Amerika bila nedužna: ona je, napose u prvo vrijeme, s Velikom Britanijom dijelila “ključne političke ciljeve, osobito potrebu da se Jugoslavija što dulje održi čitavom. Kao i London, i američki State Department ispočetka je pokušavao otupjeti zahtjeve za intervencijom, gušeći izvještaje o srpskim logorima i zvjerstvima što iziđoše na vidjelo potkraj ljeta 1992.; iz istog su se razloga ignorirale ili prerađivale stručne vojne procjene o izvedivosti zračnih napada na snage bosanskih Srba koje su držale Sarajevo pod opsadom. (...) Stoga se za prvih šest mjeseci bosanskog rata američka politika – slično britanskoj – zasnivala na ’yellowstoneskoj teoriji’, po kojoj požare niskog raslinja valja pustiti da izgore do kraja i tako se sami ugase”. Ključni faktori u tome bili su američki pouzdanici za prostor bivše Jugoslavije, poput Lawrencea Eagleburgera i Warrena Zimmermana.

Kasnije je razlika među saveznicima postajala sve veća. Simms napominje kako je ona bila bjelodana i kod osnivanja međunarodnoga suda za ratne zločine: za razliku od američkih, “gotovo u svakoj fazi rađanja tribunala za ratne zločine u Ujedinjenim nacijama, britanski diplomati i pravnici činili su sve da ga udave u porodu.” Amerikanci su se skandalizirali nad pokušajem lorda Owena da mirovni sporazum koji bi opet nagradio Srbe mijenja za ustanovljenje tribunala: Owen je “u osnovi zagovarao imunitet za Miloševića i Karadžića”.

Novu kvalitetu i novo pogoršanje u tim odnosima donijet će nova, Clintonova administracija. Clinton i Warren Christopher upozoravali su na to da pasivnost u BiH podgriza vjerodostojnost NATO-a u kritičnom trenutku, upravo u vrijeme kad se govori o njegovu širenju, za što u Washingtonu ipak nije postojalo jednodušno mišljenje. Ipak, prevagnut će uvjerenje da NATO izvrsno može poslužiti kao instrument američke ekspanzije. Rat u BiH zaprijetio je uništenjem te skupe i potencijalno dragocjene igračke.

Logika je bila jednostavna i izrazio ju je američki veleposlanik pri NATO-u Robert Hunter: “NATO postoji radi sigurnosti u Europi. U Europi imamo rat. Taj rat NATO nije zaustavio. NATO nije odgovorio svom zadatku”. Nepovjerenje prema NATO-u reflektiralo se na važnim točkama: “Oklijevanje Ukrajine da se odrekne nuklearnog oružja nije bilo bez veze sa strahovanjima od zapadne pasivnosti bosanskog tipa za slučaj ruske invazije ili unutarnje subverzije”. I Madžarska je NATO-u počela pokazivati zube, a Budimpešta je počela najavljivati normalizaciju odnosa s Beogradom. To slabljenje NATO-a zdušno je podupirala Francuska, nastavljajući svoju tradicionalnu politiku i želeći zabiti klin između SAD i Britanije. Ne samo radi filosrpskoga taloga, nego i radi toga je Pariz u bosanskom pitanju bio stalno na strani Londona. Ulje na vatru dolijevale su i epizode koje s BiH nisu imale praktično nikakve veze. Clinton će tako razbjesniti vladu Johna Majora simboličnom potporom IRA-i: početkom 1994. SAD su izdale ulaznu vizu Gerryu Adamsu, vođi Sinn Feina.

                Službeni Washington je odvagnuo ciljeve i umjesto “posebnog odnosa” s Londonom, izabrao je opciju koja je značila vraćanje povjerenja u NATO. To je ključni razlog pojačanoga američkog angažmana. Amerikanci su odlučili ujedno dati lekciju Europi. Kad je predočen Cutilierov plan preuređenja BiH u zajednicu triju republika, Amerikanci su posavjetovali Izetbegovića da ga ne prihvati, i ovaj je to učinio. Hrvatska strana je i opet požurila prihvatiti novi prijedlog “međunarodne zajednice”, proglasivši Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu.

Projekt iza kojega je stajala Europska unija i čitavo Vijeće sigurnosti UN, osim Sjedinjenih Država, kasnije je općenito osuđen. U Haagu se koristi kao zaglavni kamen hipoteze o hrvatskom secesionizmu odnosno o težnji za stvaranjem državnopravnih entiteta na etničkim osnovama, kao jednom od presudnih čimbenika ratne tragedije, a među najglasnijim tužiteljima njezina proglašenja nalaze se oni koji su ga potaknuli – Velika Britanija i Francuska. Silu se pritom hoće zaogrnuti moralnošću.