Hrvatska i EU

TKO NJIH PREDSTAVLJA?

Aktualni će hrvatski premijer ostati upamćen, ako ni po čemu, a ono po izjavi da je Hrvatska spremna podnijeti svaku žrtvu da bi postala članicom Europske unije. Ta izjava nije bila puka verbalna gimnastika osrednjeg političara koji grčevito traži potporu ne u svome narodu, nego u inozemnim prijestolnicama, već stvarno opredjeljenje vladajuće garniture, koja godinama na svakom koraku pokazuje i dokazuje, da je Hrvatska uvijek iznova spremna na sve veće žrtve i sve veća popuštanja. Hoće li dobiti nešto zauzvrat, i kad će to dobiti, nitko ne zna, niti koga zanima.

A najnovija relevantna sociološka istraživanja pokazuju, da se od 2004. rapidno smanjuje potpora hrvatskih birača pristupu Europskoj uniji. Sredinom veljače je objavljeno (Jutarnji list, br. 3119/X od 12. veljače 2007.) da u Hrvatskoj ima «više od milijun euroskeptika», pri čemu se taj broj odnosi na građane s biračkim pravom. Ostatak ne čine oni koji su nužno zagovornici pristupa EU, nego i oni, koji su zasad neopredijeljeni, neovisno o razlozima. Dakle, najmanje blizu polovice hrvatskih građana ne želi ući u Europsku uniju, a kad bi se provela doista temeljita istraživanja, vjerojatno bi se pokazalo, da je taj broj i veći.

Tko predstavlja te građane u Hrvatskome saboru?

Očito nitko, jer u Hrvatskome saboru nema nijedne političke snage ni stranke, koja ne bi bezuvjetno zagovarala ulazak Hrvatske u EU. Svim je parlamentarnim strankama i zastupnicima Bruxelles postao mantrom s kojom ustaju i liježu; i nitko od njih nema poštenja ni hrabrosti kazati javno, da želi predstavljati milijun svojih sugrađana i zastupati njihove interese i u odnosu na pristup EU. Nitko se ne želi izložiti linču plaćeničkih medija, nitko ne želi da ga iz Bruxellesa gledaju poprijeko...

Taj problem ima i svoje naličje, naravno: više od milijun hrvatskih državljana protivi se ulasku Hrvatske u EU, ali svejedno ne će na izborima glasovati za stranke koje bi ponudile kakav «euroskeptični» program. Svi shvaćamo da je to jedno od ključnih, strateških pitanja današnje hrvatske politike, ali unatoč tomu glasujemo po inerciji, a ne po savjesti i u vlastitome interesu. Zato se i nalazimo u paradoksalnoj situaciji, da (ne)pristup EU uopće nije relevantna predizborna tema.

Radi toga bi bio veliki dobitak, ako bi ovakve ankete dovele do ozbiljnog preispitivanja hrvatske europske orijentacije u sadašnjem obliku. Makar imala takve ambicije, i za njihovo se ostvarenje služila brojnim, nerijetko i beskrupuloznim sredstvima, Europska unija u našim svijestima ne smije (p)ostati svetom kravom. I na nju, kao i na svako drugo pitanje hrvatske vanjske politike, valja gledati pragmatički.

Nije pitanje, za Europsku uniju ili protiv nje. Pitanje je, za Hrvatsku ili protiv nje.

Ako se temeljitim studijama ustanovi, da se Hrvatskoj isplati ući u tzv. euroatlantske integracije, onda treba poduprijeti takvu orijentaciju. Sve dotle dok se ona isplati. Ako se, pak, ustanovi da će Hrvatska ulaskom u EU više izgubiti na političkome, gospodarskom, kulturnom, ekološkom i kojem drugom području, nego što će zauzvrat dobiti, onda se takvoj politici treba suprotstavljati. Nema hrvatski narod misiju hodočastiti u Bruxelles, baš kao što nikad nije imao misiju biti nikakvim predziđem, ili sredstvom nečije istočne politike. Te su nam tragične sudbine dodijeljene mimo naše volje, i iz svake od tih povijesnih epizoda izišli smo kao gubitnici. Dok smo služili drugima, i dok smo umirali, oni su nas, da parafraziramo Pjesnika, zvali barbarima.

Mi smo istodobno osjećali da nam je njihov barbarizam opasniji od hordi s istoka. I zato je krajnje vrijeme, da se i od tih barbara zaštitimo. Pa makar nas opet zvali barbarima...

Tomislav JONJIĆ