 |
 |
 |
 |
 |
||
 |
|
|||||
|
|
BEZUVJETNO ZA REFERENDUM! Već nekoliko godina iz usta naših vlastodržaca slušamo kako se vojnopolitičko okruženje Republike Hrvatske definitivno i neopozivo promijenilo do te mjere, da je suvišno strahovati od nove agresije s istoka, pa je samim time preskupo i suvišno održavati opću vojnu obvezu. Radi toga smo se pokazali spremnima povjeriti i nadzor našega zračnog prostora susjednim državama. Sad se, pak, iznova aktualizira pristup Hrvatske Sjevernoatlantskom savezu (NATO). Kao ključni razlog za to, glavni je tajnik vladajuće stranke pred milijunskim auditorijem identificirao – opasnost da u Srbiji na vlast dođu radikali, čime bi se Hrvatska ponovno našla suočena s prijetnjom agresije. Predsjednik Vlade, pak, objašnjava da o pristupu Hrvatske NATO-u najvjerojatnije ne će biti raspisan referendum, jer da u tom slučaju «nema prijenosa dijela suvereniteta», pa referendum ne bi bio obvezan kao što je obvezan u slučaju budućega pristupa Europskoj uniji. Prvo je pitanje, je li Hrvatskoj ulazak u NATO u današnjim prilikama potreban. Vlada do te mjere podcjenjuje vlastiti narod, da mi još uvijek nemamo apsolutno nikakve (javnosti dostupne) studije o gospodarskim, prometnim i ekološkim posljedicama stacioniranja stranih vojnih snaga na hrvatskome teritoriju. Ako studija uopće ne postoji, skandalozno je. A ako postoji, pa se ne objavljuje, onda je jasno što se u njoj krije. Kako će se to odraziti na čistoću i gospodarsku iskoristivost našega mora, rijeka i podzemnih voda, kao da se nitko ne pita. O političkim i psiohološkim posljedicama već se sada može spekulirati. Hrvatska je, srećom, do sada bila uglavnom pošteđena terorističkih akcija većega opsega (iako ne treba zaboraviti bombaške pothvate u Rijeci ili Mostaru nazad desetak godina...). Rat kojega na Srednjem i Bliskom istoku vode Sjedinjene Američke Države ni po čemu nije naš rat. Onog trenutka kad uđemo u NATO, to će postati i naš rat, a teško je zamisliti ijedan nacionalni cilj kojega bismo mi mogli ostvariti sudjelovanjem u njemu. Drugo je pitanje, je li baš istina da se ulaskom u NATO ne odričemo dijela suvereniteta. Uvijek se može kao argument potegnuti onaj sofizam, da se odricanjem od dijela suvereniteta taj suverenitet zapravo potvrđuje, jer se samo suvereni mogu odricati dijela svojih najviših ovlasti. No, tvrditi da se ulaskom u NATO ne odričemo dijela suvereniteta, najobičnija je neistina. Pojam suvereniteta (vrhovništva) znači najvišu vlast na određenom području. I pravnom je početniku poznato, da se sklapanjem bilo kojega međudržavnog ugovora svaka država odriče dijela suvereniteta, jer dopušta, da njezin pravni poredak bude uređen ne samo vlastitim, unutarnjim normama, nego i međunarodnim, ugovornim pravilima. U slučaju pristupa snažnim vojnim savezima, ta je povezanost još čvršća, a ograničenja vrhovničkih prava još izrazitija. Ona se očituju ne samo na visokoj političkoj, vojnoj i gospodarskoj razini, nego i u svakodnevnom životu. Suvišno je podsjećati na incident u talijanskim Alpama prije nekoliko godina, kad je NATO-ov zrakoplov zakvačio žičaru sa stotinama skijaša: žrtve su bile Talijani, incident se dogodio na talijanskome državnom području, ali se počiniteljima – Amerikancima – nije sudilo u Italiji. Treće stvar koja se nameće, jest činjenica da bi se kao nezamisliva drskost moglo nazvati ponašanje vlade, koja o tako važnom pitanju kao što je stupanje u jedan vojnopolitički savez dvojbene svrhovitosti i problematične moralnosti, odlučuje samostalno, bez odluke naroda kopji ju je – eto – izabrao. Značilo bi to, da je vlada svjesna kako na referendumu ne bi prošao njezin zahtjev, pa će radije postupiti uz dlaku vlastitom narodu. Već sam ozbiljan nagovještaj, da bi se vlada na taj korak mogla odlučiti, hrvatskim bi biračima morao biti jasan znak o tome, tko odlučuje o njihovoj sudbini i tko takvo pravo (ne) zaslužuje! Tomislav JONJIĆ |
|||||
 |
 |
|
||||
|
|
|
|
|
|
|
|