Hrvatska i EU

BRATSTVO I JEDINSTVO

                Nekoliko dana prije kraja 2002. ugledni i dobro obaviješteni Frankfurter Allgemeine Zeitung objavio je članak pod naslovom “Hrvatska na balkanskoj političkoj šahovnici” koji je u Hrvatskoj, po običaju, ostao nezapaženim. Možda i zbog toga što je list skeptičan prema skorome hrvatskom ulasku u Europsku uniju, ali vjerojatno još više zbog toga što se u spomenutom članku podsjeća na to da se u Zagrebu širi teza o planu obnove Jugoslavije, u kojemu prednjači službeni London. Činjenice su neumoljive: “Neke države članice EU ulogu Srbije u stabiliziranju Balkana drže središnjom. Radi toga se bojazan da će Hrvatska postati žrtvom na šahovnici balkanske politike ne smije odbaciti bez razmišljanja”.

                Ono što FAZ vidi, u Hrvatskoj se pokušava prikriti, mahom verbalnim akrobacijama o “individualnom pristupu” i slatkorječivim frazama europskih činovnika. No, u stvarnosti se usporedno događaju drugačiji procesi. Pojam “regija zapadni Balkan” vrlo brzo iz zemljopisnoga prerasta u politički, a vodeće medijske kuće već ga navode s velikim početnim slovom. Hrvatska postaje zavičajnom odrednicom, a mi svi građanima neke nove zlokobne “Regije”. Dramatično narušavanje hrvatskog suvereniteta ogleda se i u sve otvorenijim izljevima protuhrvatstva. Brojnost primjera i njihova prostorna raspršenost svjedoče kako se ne radi o pukim ekscesima.

                U siječnju 2003. na brdu iznad Tribunja zavihorila se zastava tada još postojeće SR Jugoslavije. U veljači je u Vukovaru nastavljen rat grafitima i letcima: Hrvatice su proglašene “kurvama sa štajge”, a Hrvati nazvani “kerovima”. A “kerove pored tarabe” imate pravo ubiti, rekao je 1991. u Boboti jedan srpski političar. Te “kerove” danas u Vukovaru pozdravljaju pop Đujić i Ratko Mladić, najavljujući im da će se pokajati što su se vratili u svoj grad: “Od ustaša bit će paprikaša”. U ožujku je oskvrnut spomenik Anti Starčeviću u zagrebačkoj Mesničkoj ulici, a početkom travnja su kninske Hrvate Molotovljevim koktelima napali dvadesetogodišnjak iz Knina i šest godina stariji srpskopravoslavni svećenik, državljanin Bosne i Hercegovine. Nekoliko dana kasnije objavljeni su rezultati razpita o raspoloženju pripadnika srpske nacionalne manjine u Zagrebu. Ti tzv. urbani Srbi, koje opskurni ribari ljudskih duša hoće smatrati kvascem novovjekog bratstva i jedinstva, pokazali su što misle i o bratstvu, i o Domovinskom ratu, a i o Hrvatskoj. Samo 13 posto njih smatra Srbe odgovornima za rat, a četrdeset posto Hrvatsku ne drži svojom domovinom. Štoviše, čak 27,6 posto svojom domovinom i dalje smatra Srbiju. Dokazi o stravičnim dimenzijama velikosrpske agresije, svjedočenja o podmetnutim eksplozijama i fingiranim prijetnjama, pa čak i sudski iskazi o širenju teških droga među Hrvatima koje je organizirano iz beogradskoga političkog vrha uz pomoć hrvatskih i nehrvatskih kriminalaca i razbojnika, na taj sloj naših susjeda ne ostavlja dovoljno dubok dojam. A očito je da dubok dojam ne ostavlja ni na hrvatsku javnost.

                Dok Hrvati tepaju “Regiji” i kukaju za Zokom Đinđićem, beogradski spletkari nastavljaju tradicionalnom politikom. SANU organizira predavanja o Velikoj Srbiji u kojima se najavljuje kako je proces globalizacije prigoda da srpski narod “odlučno pristupi izmjeni nametnutih mu rješenja, svjestan da je osnovni, nedjeljivi i nacionalni interes Srba teritorijalno, političko, duhovno i kulturno ujedinjenje srpskog naroda na svim teritorijima koje vjekovima nastanjuje, u okviru vlastite nacionalne države.” “Pravoslavlje”, središnje glasilo Srpske pravoslavne crkve, bosanskohercegovačke katolike proglašava Srbima, a srpski povjesničari podhranjuju mit o ubijenih 1,6 milijuna Srba u Drugome svjetskom ratu i ustraju u tvrdnji o 700.000 srpskih jasenovačkih žrtava. U isto se vrijeme hrvatska politička vrhuška brutalno obračunava sa svakim izrazom hrvatske državotvorne misli, nazivajući je zaostalom, primitivnom i natražnom...

Tomislav JONJIĆ