Hrvatska i EU

TEORIJA OGRANIČENOG SUVERENITETA

            Da je Hrvatska danas u političkome, ako već ne u teritorijalnom smislu, svedena na ostatke ostataka, najjasnije svjedoči obijesna najava predstavnika srpske manjine - manjine koja je prije svega nekoliko godina sudjelovala u krvavoj agresiji na Hrvatsku, poubijavši tisuće ljudi, kojima se kosti još uvijek traže - da će na službenim zgradama i u službenim prigodama vijati svoju zastavu i pjevati svoju himnu. «Privremena» himna bila bi pjesma «Bože, pravde», svečana pjesma Kraljevine Srbije, koja je postala dijelom himne prve jugoslavenske države, a pod kojom su kasnije četnici klali i ubijali. U nekim je hrvatskim političkim, pa i medijskim krugovima ta najava izazvala negodovanje, ali se iz redova srpske manjine nije čuo glas ograde. Srpska manjina, dakle, jednoglasno hoće (opet) biti državom u državi.

            Takav razvitak može čuditi samo naivčine koji iz povijesti nikad ništa nisu naučili, uglavnom radi toga što povijest drže suvišnom dangubom.

            Najnovija ofenziva srpskog imperijalizma potaknuta je posvemašnjom spremnošću aktualne hrvatske vlade na ustupke diktatima trećerazrednih činovnika tzv. međunarodne zajednice. Onog trenutka kad je ocijenila da je «integracija u euroatlantske integracije» jedini izbor za hrvatski narod i njegovu državu, put koji nema, ne može i ne smije imati alternativu, vlada se odrekla samostalnog vođenja ne samo vanjske, nego i unutarnje politike. Hrvatska danas ne može samostalno izabrati vladu. Ona ne može graditi ceste gdje hoće ni kad hoće, niti može propisati poreze kad hoće i kolike hoće. Ukratko, njezin suverenitet usporediv je sa suverenitetom bivšega DDR-a ili komunističke Bugarske. (Da nas se ne bi optužilo za provokaciju, ne potežemo usporedbe o samostalnosti u odlučivanju koju ima sadašnja hrvatska vlada s vladama Nezavisne Države Hrvatske.)

            Jedina razlika je u tome što su Nijemci znali da su robovi, što su Bugari znali da su svedeni na šaku jada, a što se nama danas, desetkovanima i poniženima, iz zapadnih središta moći tepa kako «napredujemo», kako bivamo «usklađeni» odnosno kako smo «na pravom putu». A što je na kraju toga pravog puta? Vlada ni ne pokušava objasniti, javnost ne zna, a medijski gurui svaki pokušaj ispitivanja razloga za i protiv hrvatskog utapanja u sadašnju Europsku uniju diskvalificiraju kao vulgarni primitivizam. Ne stavlja nam se pred oči primjer jedne civilizirane, demokratske, prosperitetne i bogate Švicarske. Ne uči nas se kako ima još primjera da se izvan EU može biti sastavnim dijelom europske zajednice slobodnih naroda. Ne pomaže nam se da postanemo bolji, slobodarskiji i bogatiji radi dobrobiti naših građana. Ne. Od nas se traži da širom otvorimo vrata stranom kapitalu, bez obzira na naše radnike i težake. Od nas se zahtijeva da djelatno sudjelujemo u okupaciji vlastite Domovine.

Nas se na Zapad upućuje preko Istoka. Zaobilaznicom koja je previše čudna, da nas ne bi uznemiravala.

            A što ima biti ta zaobilaznica i kako će se u njoj morati živjeti, ilustrira spomenuta srpska provokacija. Njezina je svrha ispitati koliko još poniženja možemo šutke otrpjeti, koliko šamara možemo još primiti a da ne damo ni znaka da nas boli. I ako ova pljuska pomogne da se ipak začuje krik s krovova, onda ćemo je možda pamtiti kao jedan od događaja koji nam je pomogao otrijezniti se od europskog pijanstva u kojemu, nažalost, uživamo kao što čovjek misli da uživa u svakom pijanstvu.

Tomislav JONJIĆ