Hrvatska i EU

KONKRETNA UTOPIJA

Američki poticaj suradnje u jugoistočnoj Europi (SECI), predstavljen u Genevi početkom prosinca 1996. godine, jedan je u nizu pokušaja institucionalizacije regionalne suradnje u području koje zbog tisućljetnih povijesnih naslaga i množine naroda, još uvijek izaziva strah kod takozvanog uljuđenog zapadnjaka. Taj je strah očitom posljedicom neupućenosti, a na njegovim krilima tvorci novoga svjetskog poretka već desetljećima grade svoje planove: razbij ono što naravno pristaje jedno uz drugo i u istom loncu spoji ono što je nespojivo. Puštajući ih da se međusobno glože, najlakše ćeš ih pretvoriti u sluge.

lako nije jasno jesu li te regionalne integracije svojevrsni nadomjestak za razbijenu Jugoslaviju ili predstavljaju kabinetsku novotariju, iz hrvatske je perspektive svejedno. Hrvatska u takve integracije ne želi.

Unatoč predbacivanjima da se hrvatske vlasti, po stoljećima kušanu receptu, koriste tim prijetnjama za unutarnju uporabu, tj. radi jačanja unutarnje kohezije i poboljšanja svoga predizbomog položaja, prijetnje sakaćenjem hrvatske nezavisnosti nažalost su realnost. Jasnije od ičega o tome govori situacija u Podunavlju i način na koji se tamo odvijaju pripreme za izbore koji bi se trebali održati u ožujku. Izvjesno je kako će međunarodno pogodovanje srpske manjine, uz moguću disperziju glasova hrvatskoga biračkog tijela, voditi hrvatskom porazu na lokalnoj razini.

Taj poraz u naizgled demokratskoj utakmici treba sapeti Hrvatsku, onemogućiti joj slobodno i suvereno nastupanje na međunarodnoj pozornici.

Nipošto ne kaneći upirati prstom na "spregu unutarnjega i vanjskog neprijatelja" (jer su teorije urote tradicionalno nepopularne!), ne valja zanemariti posljedice kampanje koja svaki glas protiv europskih (a kamoli jugoistočnih odnosno balkanskih!) integracija proglašava primitivizmom, uskogrudnim nacionalizmom ili pastirskim šovinizmom. Javno se upitati ima li Hrvatska potrebu srljati u europske integracije, u Hrvatskoj znači počiniti pokušaj političkog samoubojstva. Dvojiti o oportunosti hrvatskog pristupa Europskoj uniji znači, izgleda, na sva zvona staviti svjedodžbu vlastita provincijalizma. U tom ludilu ima sustava, a sustav svojevrsnoga proeuropskoga psihološkog terora nipošto nije slučajan.

Umjesto da se raspravlja o frustracijama i kompleksima tzv. malog naroda koji traži potvrdu u velikome svijetu, valja raspravljati o interesima. Europske su integracija goli interes i s priličnom je pouzdanošću moguće izračunati političke i gospodarske posljedice budućega hrvatskog pristupa Europskoj uniji.

Nikad se ne smije nasjedati krilaticama, već i zbog toga što su one nužno jednostrane i previše jednostavne da bi izrazile životne realnosti. Hrvati neće biti manje europski narod uznastoje li sačuvati državnu nezavisnost. Čuvanje državne nezavisnosti ne znači samoizolaciju, ne znači pohvalu autarkičnosti: ono znači zaštitu nacionalnih interesa. I kad službeni krugovi iz taktičkih razloga ne mogu javno nastupati protiv prevladavajućeg raspoloženja, valja potaknuti stvaranje potrebne političke konfiguracije koja će kanalizirati proces zaštite nacionalnih interesa.

Uostalom, i slabije upućeni promatrač političkih zbivanja u Europi ponešto će znati o  snazi protivnika europskih integracija. Nije riječ samo o Englezima koji zbog svoje poslovične zasukanosti ne žele da im netko propisuje oblik i dimenzije krastavca ili okus prženih krumpira, već i o drugim narodima o sudbini kojih je odlučila tijesna većina, a odmah po pristupu Europskoj uniji započelo je razdoblje kajanja i posipanja pepelom.

Najzorniji primjer daje jedna od najbogatijih i najuređenijih europskih zemalja, Švicarska Konfederacija. Nasuprot zalaganju establishmenta, pa i bernske vlade, Švicarci su na najdemokratskiji mogući način, referendumom, glatko odbili ne samo pristup Zajedničkom europskom tržištu (time i Europskoj uniji), nego – što mnogi ne znaju  čak i  Organizaciji Ujedinjenih Naroda. Jesu li zbog toga proglašeni primitivcima, "Balkancima", "Dinarcima", "Hercegovcima"...? Jesu li zbog toga osiromašili? Nisu, naravno.

Kao multietnička i multikonfesionalna nacija stasala na izrazito tranzitnom položaju i između tri velika europska naroda, Švicarci su stalno otvoreni svijetu, mnoštvu međunarodnih aktivnosti i bezbrojnim kulturnim utjecajima, ali svoju nezavisnost i neutralnost kao jedan od stupova državnog opstanka, ljubomorno čuvaju. Svjesni su ne samo toga da bi pristupom Europskoj uniji izgubili, nego su izračunali da će prividnom izolacijom njihova specifična težina porasti: nakon pokušaja Strasbourga da Bernu nametne svoje političke i gospodarske norme, Švicarska će doći u situaciju u kojoj se ta "izolacija", zahvaljujući švicarskom geopolitičkom položaju, pojavljuje kao komparativna prednost, kao sredstvo svojevrsnog ucjenjivanja okolnih gospodarskih divova, a time i Europske unije.

Pametni uče od drugih, budale se uče na vlastitim pogreškama.

Tomislav JONJIĆ