Hrvatska i EU

ZAMAGLJIVANJE ČINJENICA

             Jedan od najčešćih argumenata za kojim posežu zagovornici žurnoga i bezuvjetnog ulaska u Europsku uniju, jest ocjena da će se time samo po sebi riješiti pitanje granica i položaja manjina - odnosno – u hrvatskom slučaju, pitanje položaja Hrvata u BiH kao konstitutivnog naroda.

            Europska unija time postaje odgovor na sva pitanja.

            Nitko kao da ne želi vidjeti, da nijedno od takvih i sličnih pitanja Europska unija nije uspjela riješiti ni u područjima koja su manje opterećena poviješću.

            Problem Sjeverne Irske otvoren je i dalje, a posve je neizvjesno kad će biti riješen (makar geopolitički i zemljopisni odgovori davali jasan odgovor na pitanje kako će biti riješen). Hoće li jačati pokret za neovisnot Škotske, zasad je neizvjesno, ali je posve izvjesno da će Baski i dalje težiti za ujedinjenjem svojih zemalja i stvaranjem samostalne države. Korzikanci i Bretonci ne miruju, a nejasno je što će biti s Katalonijom. U Italiji jačaju centrifugalne tendencije, pa Padanija nije više samo misaona konstrukcija ili vic poput Malnarove Republike Peščenice.

            Sve se to događa u srcu Europske unije, i sve pokazuje da samo ujedinjenje ne stvara ni jednakost ni bratstvo, a još manje slobodu.

Postoje silnice koje su snažnije od bilo kakvih političkih deklaracija, a njih ne može prigušiti ni materijalno blagostanje. Švicarska, primjerice, iako je izvan Europske unije, nesumnjivo je jedna od najuređenijih i najprosperitetnijih europskih država. No, ni takva Švicarska, kao država u kojoj – zanemarimo li retoromanski kojim govori razmjerno mali broj ljudi - tri «velika» jezika i narodnosne skupine koje njima govore, uživaju formalno istovjetna, a i stvarno podjednaka prava, nije beskonfliktno društvo. Nema tomu davno, da su u glavnome gradu Konfederacije praskale bombe za koje je odgovornost preuzela organizacija jurskih separatista. Casus belli položaj je nekoliko frankofonskih općina koje se nalaze u germanskome kantonu Bern. Na stvari ništa ne mijenja što su plaće i životni standard u kantonu Bern osjetno viši od plaća i standarda u susjednome kantonu Jura, niti što mijenja na stvari činjenica da se građanin i u kantonu Bern može bez ikakvih teškoća i zakonskih zapreka u svakoj životnoj situaciji služiti francuskim jezikom.

            Ono što je važno jest to, da svatko želi biti svoj na svome. I otkuda bilo komu pravo da to drugima zaniječe?

            I zar različit odnos prema američkome neoimperijalizmu ne otkriva duboke podjele unutar same Europske unije? Zar te podjele ne teku skoro navlas istim onim vododijelnicama kojima su posljednjih desetljeća i stoljeća zametani i vođeni ratovi? I zar upravo prestanak njemačko-francuskih sporova nije potvrda, a ne negacija te teze, budući da su ta dva velika europska naroda napokon odlučila ne biti igračke u rukama politike koja se poslovičnom engleskom duhovitošću nazivala politikom ravnovjesja sila.

            Ne će, prema tome, Europska unija konačno i neopozivo razriješiti nijedan problem u odnosima naroda i država. Ono što ona, možda, može učiniti, jest promicanje uljuđenih oblika rješavanja sporova. Ali, i to je više nego upitno, sve dotle dok Unija predstavlja u prvom redu zaštitu interesa krupnoga kapitala. Spor oko njezina ustava pokazuje da je tvorci zamišljaju na temeljima na kojima ne može opstati. Hrvati stoga trebaju težiti usvajanju europskih vrijednosti, a na Europsku uniju gledati kao jedan od mogućih oblika suživota na starome kontinentu.

Tomislav JONJIĆ