 |
 |
 |
 |
 |
||
 |
|
|||||
|
|
Hrvatski
europski "praktičnici" "Ako
ne želimo Europu, nismo ni trebali izlaziti iz Jugoslavije",
izjavio je nedavno jedan hrvatski veleposlanik, lako je nespretno
formulirana, možda i izrečena u afektu, pa zbog toga zvuči pregrubo,
ova je izjava ilustrativna za pravu dvojbu, koja se nalazi pred nama.
Hrvatska javnost toga kao da nije svjesna: Nema ni jedne političke
snage, niti znanstvene institucije, koja bi upravljenost prema Europskoj
uniji ičim dovela u pitanje. Dakako, riječ je o Europskoj uniji
onakvoj, kakva je ona danas, a ne o svakom planu približavanja i
suradnje europskih zemalja. Ovdje nije mjesto razpravljati o bitnim
razlikama između koncepcija, recimo, Richarda N. Coudenhove-Kalergija i
Jeana Monneta. Nije mjesto čak ni za podsjećanje na to, da su ne tako
davno i u hrvatskome tisku bliski suradnici današnjega Pape upozorili
kako ovakva ujedinjena Europa nije istovjetna s ujedinjenom Europom za
koju se zalaže Sveta Stolica. Ovdje
se može razgovarati samo o onome što je realno i konkretno. Dakle, o
Europskoj uniji, jer je ona ono, čemu Hrvatska službeno (a i neslužbeno)
teži. Najšokantnija od svega je bezuvjetnost takve orijentacije.
Umjesto da se kaže: ja jesam za pristup Hrvatske Europskoj uniji, ako
se taj pristup Hrvatskoj izplati, u Hrvatskoj je popularno kazati: ja
jesam za pristup Europskoj uniji. Ne zna se zašto, niti se znade čemu.
Popularno je, dakle, opet srljati u maglu. Protivnici bezuvjetnosti toga
krajnje neizvjestnog puta, posve su marginalizirani, baš kao što se
– na način težko pojmljiv današnjemu racionalističkom duhu
–absolutno zaobilazi razprava o tome, zašto se, zbog kojih razloga i
motiva, proklamira "politika približavanja euroatlantskim
integracijama" (što, u krajnjoj liniji, i nije baš jasan pojam,
nego spada u hrvatski politički novogovor, posve neprepoznatljiv prosječnomu
promatraču svjetskih političkih kretanja). Razlog je jasan: kad bi se
priznalo postojanje "euroskeptika", i kad bi se uobće
dopustila razprava o motivima i razlozima, onda bi se javnosti umjesto
krilatica morali ponuditi argumenti. Iz
dana u dan u članicama EU raste protivljenje i nezadovoljstvo. U ovoj
je, pak, rubrici više puta potegnut primjer Švicarske Konfederacije,
budući da je više nego jasan, a piscu je najpoznatiji. Unatoč
proeuropskoj orijentaciji savezne i kantonalnih vlada, Švicarci su
1992. referendumom odbili pristupiti Europskom gospodarskom prostoru, a
time i Europskoj uniji. Oni ljubomorno čuvaju svoju neovisnost. Žele
zaštititi svoje simbole, svoj franak, svoju (u odnosu na ostatak
Europe, nizku) stopu nezaposlenosti, svoje novčarke, svoj turizam, svoj
okoliš, svoju Švicarsku. I uobće ih ne zanima što će kakav
"achtundsechzigerski" ("šezdesetosmaški")
kvaziljevičar razpredati o konzervativnosti i učmalosti švicarskog
družtva. Švicarski je nacionalizam, zaštićen oklopom neutralnosti,
od Konfederacije stvorio pupak svijeta i to je ono što se računa. Ne
bi bilo ozbiljno bezodvlačno uztvrditi kako su pred Hrvatskom nuždno
iste perspektive. Međutim, nuždno je nametnuti razpravu o tome,
izplati li se maloj zemlji poput Hrvatske, svoj turizam i poljodjelstvo
staviti na kocku, ili se koristiti činjenicom, da se nalazi na križanju
europskih puteva, da razpolaže najdubljim zaljevom u europsko kopno, te
riječkom i pločanskom lukom, pa bi joj svojevrstna izolacionistička
politika omogućila suvereno upravljanje vlastitim komparativnim
prednostima. Mora se nametnuti pitanje: Ne smije se dopustiti da netko
stekne dojam o našoj posvemašnjoj pripravnosti na predaju. "Dio
naše diplomacije, umjesto da strane partnere i neistomišljenike uvjeri
u opravdanost naših stajališta, nastoji uvjeriti domaće političare u
prihvatljivost stavova međunarodne zajednice! Postaju tako
glasnogovornici svijeta, što nije posao ni jedne svjetske
diplomacije". Ovim je riječima zagrebački Vjesnik 13. svibnja
1998. komentirao hrvatske reakcije na žestoke višetjedne pritiske na
Hrvatsku. Diplomatski suzujući obtužbu na "dio diplomacije"
(tamo gdje bi trebalo stajati, recimo: dobar dio našega političkog
establishmenta, pa tako i većina iztaknutijih diplomatskih činovnika),
Vjesnik je bar na trenutak poremetio razdjelnicu između danas tako
popularnih napadaja na "međunarodnu zajednicu" u tisku
blizkomu vladi, odnosno na servilno ulizivanje ulaštenoj slici
"Europe" ili "američkog sna" u tzv. neovisnome
tisku. Makar nehotice, provladin je dnevnik upozorio javnost na to, da
dobar dio hrvatskih težkoća proizlazi ne samo iz objektivnih
okolnosti, ili objektivnih propusta hrvatske politike (kojih bismo,
ovisno o stupnju sklonosti vladajućoj stranci ili, pak, o vlastitim
političkim predočbama i vizijama, mogli nabrojati manje ili više),
nego i iz subjektivnih, personalnih slaboća našega političkog
sustava. Time
se vraćamo na staru, uvijek istu i uvijek jednako bolnu temu: smiju li
se stari konji tektako pustiti da trče novu trku, odnosno, do kojeg se
stupnja provedba nove političke strategije može povjeriti osobama,
koje bi se ne tako davno nazivalo "praktičnicima", što je
nazivak za one, što nemaju morala ni skrupula, nego se – poput
komaraca – vode samo svojim interesima, te se uvijek trse naći se
nadomak svjetiljci vlasti, bez obzira na to, koje je boje svjetlo što
ga ona baca. Dakako, prije toga valja imati strategiju... Zagreb, 1.
lipnja 1998. Tomislav Jonjić |
|||||
 |
 |
|
||||
|
|
|
|
|
|
|
|