Hrvatska i EU

KUKAVICE, NIŠTARIJE I IZDAJICE

U nizu dramatičnih upita i emisija upriličenih nakon što su Irci referendumom odbili prihvatiti Lisabonski ugovor Europske unije, voditeljica jedne političke emisije na prvome programu Hrvatskog radija ujutro 20. lipnja 2008. postavila je retoričko pitanje: «Može li Hrvatska uopće opstati izvan Europske unije?» Iz načina na koji je pitanje postavila, bilo je jasno da znade odgovor i da je on negativan. I njezini su sugovornici odgovorili na podjednak način: Hrvatska nema alternative. Dakle, ako nema ulaska u EU, nema Hrvatske!

Takve su se pitanja postavljala i puno ranije.

Uvjeravalo nas se da izvan Habsburške Monarhije odnosno Austro-Ugarske nemamo budućnosti. Na te je izraze malodušnosti Ante Starčević u Saboru odgovorio 1861. riječima: «Ja ne razumijem što hoće da kažu oni koji vele da kraljevina Hrvatska, kraljevina koja je pet stoljeća prkosila Istoku i Zapadu, ne može o sebi, neovisna stajati. Nijedan narod ne može bez drugih naroda opstati, pa itako svako selo može neovisna država biti».

Pola stoljeća kasnije, Monarhija se raspala, a Hrvati su opstali.

Onda su nas dvadesetak godina uvjeravali da moramo ostati u Jugoslaviji, jer ćemo u protivnome postati plijenom velikih susjeda. Pa je ta Jugoslavija propala, a Hrvatska opstala.

Onda je nasiljem stvorena nova Jugoslavija. I opet su nas uvjeravali da izvan nje nemamo budućnosti, a Budimir Lončar – sadašnji savjetnik predsjednika Mesića – uvjeravao je u ljeto 1991. svjetsku javnost da Hrvatsku ne smije priznati, jer bi neovisna Hrvatska bila tempirana bomba u srcu Europe. Pa smo se ipak osamostalili, usprkos Lončaru i Anti Markoviću, unatoč protivljenju tadašnje Europske zajednice i unatoč tenkovima jugoslavenske vojske.

Sada nas ti isti poput Leke Lončara uvjeravaju da ne možemo opstati, ako ne uđemo u EU.

Uspijevaju, jer nikad nismo naučili onaj Starčevićev poučak iz Predstavki županije riečke: «Mi vam iskreno ispovijedamo, da je pripovijetka o siromaštvu, o slaboći i o malenkosti Hrvatske, tuđe bilje, rasađeno po rastrganu narodu hrvatskom samo zato da ovaj narod, izgubiv pouzdanje u se, tuđincu se tim lakše u naručaj baci». (T. J.)