Hrvatska i EU

EUROPEIZAM - DOMINANTNA IDEOLOGIJA SUVREMENE EUROPE

U svjetlu najnovijih podataka, da samo tridesetak posto Hrvata podupire ulazak Hrvatske u Europsku uniju, i propovijedi kardinala Bozanića na misi za Domovinu, održanoj na Dan državnosti u crkvi sv. Marka, kad je kardinal upozorio na to da se EU predstavlja kao novo božanstvo i da se pod izgovorom stvarnih i tobožnjih pritisaka iz Bruxellesa navikavamo na novo podaništvo, vrijedno je pročitati, što o tzv. europeizmu piše Vaclav Klaus (1941.) bivši premijer, sada predsjednik Češke Republike. Hrvatska književna revija Marulić objavila je, naime, u netom izišlu br. 3/XLII prijevod Klausova članka «Što je to europeizam?», izvorno objelodanjen u listu «Mlada fronta dnes» od 8. travnja 2006.

Predsjednik Vaclav Klaus

 Članak je dragocjen svima onima, koji europske vrijednosti pretpostavljaju današnjoj Europskoj uniji, svima onima koji su svjesni totalitarističkih tendencija u suvremenom društvu i koji smatraju da je opstanak nacionalne države – koja svoje odnose s drugima uređuje na načelima ravnopravnosti i konsenzusa – nužna pretpostavka opstanka demokracije kao manjkavoga, ali nesumnjivo jedinoga političkog sustava koji i pojedincu i skupinama jamči slobodu, sreću i napredak. Nju danas, po mišljenju češkoga predsjednika, najotvorenije ugrožava ideologija europeizma, koji se razmeće prividno demokratskim frazama, ali u stvarnosti predstavlja negaciju demokracije.

 Europeizam je, prema Klausu, ideologija koja dominira suvremenim europskim događanjem. Supstancijalno, ona predstavlja «konglomerat ideja», a odlikuje ju «arogantna autoritarnost povezana s netolerantnom političkom korektnošću», što rezultira «gotovo razornom kombinacijom». Pobornici te ideologije, uza sve možebitne međusobne razlike, apsolutno su ujedinjeni u stajalištu da je «istupanje protiv europeizma (pri čemu oni pogrješno – svjesno ili nesvjesno – govore 'protiv Europe'), za sve njih je hula, a to njihovu bilo kakvu kritičnost neizmjerno slabi».

A tko u Saboru predstavlja one dvije trećine?

Jedna od bitnih dimenzija europeizma jest model tzv. socijalne države ili socijalno-tržišnoga gospodarstva, u sklopu kojega se u tržište zahvaća s opravdanjem «civilizirane korekcije tržišne anarhije». Međutim, u tome modelu «država nije neutralan entitet koji maksimalizira dobrobit svojih građana, nego instrument koji promiče vrlo prizemne, privatne interese (raznih lobističkih skupina i političkih i činovničkih predstavnika države koji se ponašaju vrlo utilitarno – zadovoljavajući vlastite interese), da je državna regulacija oruđe utjecajnih i dobro organiziranih (i stoga glasnih) interesnih skupina, a nikako promicatelj interesa anonimnoga i, zbog svoje neorganiziranosti, gotovo bespomoćnoga građanina». Iz toga proizlazi da zagovornici takvog modela ništa nisu naučili iz komunističkoga, nacionalsocijalističkoga, fašističkoga i svakoga drugog pokušaja centraliziranog upravljanja državom i društvom.

U suvremenoj fazi integrativnih procesa u Europi, očito je, prema Klausu, nadvladao homogenizacijski integracijski model, koji se temelji na sjedinjavanju i niveliranju uvjeta života žitelja Europe, organiziranom od EU-oblasti u zajedničkoj supranacionalnoj formi. Europeizam i europeisti ne skrivaju da teže slabljenju države. Jedan od instrumenata za ostvarenje tog cilja jest i jačanje regionalizama: «Europeisti proglašavaju da je ideja nacionalne države već odavno mrtva. Stoga se – u biti beskrajno lakomisleno – odriču temeljnoga koncepta izvorne međuvladine europske integracije – načela jednodušnosti (konsenzusa) – a brane prelazak na većinsko glasovanje kao temeljni element odlučivanja u današnjoj EU».

Poruka, pouka ili prijetnja?

Radi toga su u biti neskloni tradicionalnom demokratskom procesu donošenja odluka, jer njihovoj težnji prema «neproblematičnosti, lakoći i nemogućnosti kontrole odlučivanja» više odgovaraju «korporativistički koncepti socijalnog partnerstva» odnosno: «Budući da ne žele biti pod strogom kontrolom građana, bacaju se na pregovore s raznim NGO-ima (nevladinim organizacijama), koji im – ili se barem tome nadaju – daju inače nedostajući legitimitet i 'glas naroda', pa makar to bio i vrlo poseban narod». I dalje: «Europeizam je, ali, i apriorno podlijeganje svemu novomu, tobože naprednomu, nenatražnomu, netradicionalnomu, nekonzervativnomu. Stoga se tako rado miri s feminizmom, s homoseksualizmom, s multikulturalizmom i s drugim sličnim stavovima koji razaraju vjekovne europske kulturno-civilizacijske temelje. Europeisti dobro, makar i kratkovidno, znaju da im sve to – neizravno i bez promišljanja posljedica – pripomaže ostvariti njihove ciljeve. Dugoročne posljedice previše ih ne zanimaju».

Kardinal Bozanić upozorava na podanički mentalitet

Na klasičnome političkom polju, europeisti vanjsku politiku pretpostavljaju unutarnjoj; ne obazirući se na demokratska načela, oni zagovaraju odlučivanje na nadnacionalnoj razini. Radi toga osnivaju mnoštvo nadnacionalnih organizacija: «Zato je lozinka europeizma 'manje nacionalne države, više internacionalizma', zato se nacionalnu državu svrhovito dovodi u vezu s nacionalizmom, zato se propagira multikulturalizam i s njime povezan deasimilacijski princip, zato se nastoji na denacionalizaciji građanstva, zato se osnivaju i podupiru općeeuropske političke stranke...» Konačni cilj je: «osloboditi se države kao nezamjenjiva jamca demokracije, kao temeljne političke jedinice demokratskog uređenja».

Drugim riječima, narod ne zna što treba htjeti (Mesić)

 Europeisti «vjeruju odabranima (ali neizabranima), vjeruju sami sebi ili onima koje su sami odabrali». Europeizam je proizvod elita, proizvod ljudi koji ne žele svakodnevno raditi, nego žele vladati, upravljati, biti pokrovitelji ostalima. To su političari, s njima povezani činovnici i public intellectuals, tj. intelektualci sa stalnim pristupom u javnome prostoru i medijima. Ta nemala i vrlo moćna skupina ljudi zagovaranjem europeizma u biti hoće osigurati dugovječnost svoga povlaštenog položaja, izolirati se od kritike i uopće od dosega birača, te se stvaranjem složenog sustava odijeliti od društva, bez obzira na sudbinu, slobodu i sreću pojedinca.

Poštapajući se Ortegom y Gassetom, treba reći: Poslušajmo Vaclava Klausa; taj čovjek zna što govori! (T. J.)