 |
 |
 |
 |
 |
||
 |
|
|||||
|
|
ČEMU NAS UČI EPIZODA SA ZERP-om? Hrvatska je odustala od primjene zaštićenoga
ekonomsko-ribolovnog pojasa (ZERP) u odnosu na članice Europske unije.
To znači, da slovenski i talijanski ribari i brodari mogu na Jadranu činiti
što ih je volja, dok se ZERP i dalje primjenjuje na one dvije
crnogorske barke i jedan albanski leut. Za utjehu, u Jadranu i dalje ne
će neograničeno moći ribariti ni filipinski ni novozelandski ribari,
a ni prema čileanskima, bogme, ne ćemo imati milosti. A zapravo se najvažnija dimenzija čitave epizode svodi na
to, da ona jasnije od svakoga drugog dokaza i svakog drugog ispitivanja
razgolićuje i sadašnju Hrvatsku i sadašnju Europsku uniju. Iako Hrvatska, kao pomorska zemlja, prema međunarodnim
konvencijama ima pravo i obvezu proglasiti gospodarski pojas odnosno
njegovu varijantu, zaštićeni ekonomsko-ribolovni pojas, hrvatska se
politička nomenklatura na taj korak odlučila kalkulirajući i tek
nevoljko, zapravo kao pokušaj da se nekako anulira debakl s neukim i
kapitulantskim parafiranjem hrvatsko-slovenskoga sporazuma («sporazuma
Račan – Drnovšek»). Tadašnja oporba, predvođena Sanaderovom
Hrvatskom demokratskom zajednicom, grmila je u jesen 2003. u prilog
proglašenja ZERP-a i oštro napadala tadašnju vladu zbog oklijevanja s
njegovim proglašenjem. Europska unije niti može niti smije ucjenjivati
Hrvatsku, koja se koristi ovlaštenjima što joj ih daje međunarodno
pravo i kojima se poslužilo više od 130 država, upozoravao je tada s
pravom prvak oporbe. Još tri godine kasnije, u jeku predizborne
kampanje, Sanader je uvjeravao hrvatsku javnost, da će ZERP – «bez
obzira na to koja vlada bila» - stupiti na snagu 1. siječnja 2008. za
sve, pa i za zemlje članice EU. Ta je predizborna retorika, nema sumnje, vladajućoj
stranci priskrbila nemali broj glasova, i to upravo onih koji su joj
bili potrebni da formira vladu u koaliciji s Hrvatskom seljačkom
strankom, koja je neodstupnu obranu ZERP-a pretvorila u ključno pitanje
svoje političke taktike. I onda, svega par mjeseci kasnije, nakon što
su Italija i Slovenija instrumentalizirale EU radi oštroga pritiska na
Hrvatsku, predsjednik Republike je odmah pokazao spremnost pokleknuti,
izjavivši kako moramo odlučiti, želimo li ZERP ili Europsku uniju,
jer oboje – po njegovu mudrom mišljenju – nije moguće imati. A
predsjednik Vlade je kazao kako i njegova stranka brani nacionalne
interese, «samo treba vidjeti koji je veći, a za HDZ je to EU». I
tako je Hrvatska opet kapitulirala, obeskrijepivši vlastite propise i
ono u što se godinama zaklinjala. Kapitulirala je pred Europskom unijom, koja je i u ovoj
epizodi pokazala da nije nikakvo idilično udruženje kojemu je svrha
ostvarenje pravde, mira, blagostanja i ravnopravnosti zemalja članica,
nego instrument gospodarske i političke ekspanzije (koja se u neka
pristojnija vremena nazivala jednostavno kolonijalizmom). Pritisak na
Hrvatsku urodio je plodom (budući da u Zagrebu stoluju oni koji
ustrajno prisežu da «nema te žrtve koju Hrvatska nije spremna
podnijeti da bi postala članicom Unije»), a nitko u Bruxellesu ne tare
glavu zbog toga što je taj uspjeh posljedica flagrantnoga kršenja međunarodnog
prava. Osvrćući se na ovu tužnu epizodu, nekima omraženi Ivan
Zvonimir Čičak podsjetio je u jednome zagrebačkom dnevniku, da
postoji još jedan aspekt toga protupravnog ponašanja: EU ovakvim
postupkom potiče političku korupciju u Hrvatskoj, jer faktično
prisiljava političke stranke da odustanu od ključnih dijelova političkog
programa i taktike na kojoj su dobile izbore. Time se otvara prostor za
neprincipijelne koalicije motivirane jedino sudjelovanjem u vlasti, a
potkopava se povjerenje građana u politički sustav i političku elitu.
Podsjećajući na to da je dvojba «ZERP ili EU» zapravo lažna dvojba,
Čičak zaključuje: «EU jest primarni hrvatski nacionalni interes.
Iznad kojega je samo jedan. A to su Hrvatska i njezini građani...».
Tomu se zapravo nema što dodati. Tomislav JONJIĆ |
|||||
 |
 |
|
||||
|
|
|
|
|
|
|
|