Hrvatska i EU

 

ČEMU NAS UČI EPIZODA SA ZERP-om?

Hrvatska je odustala od primjene zaštićenoga ekonomsko-ribolovnog pojasa (ZERP) u odnosu na članice Europske unije. To znači, da slovenski i talijanski ribari i brodari mogu na Jadranu činiti što ih je volja, dok se ZERP i dalje primjenjuje na one dvije crnogorske barke i jedan albanski leut. Za utjehu, u Jadranu i dalje ne će neograničeno moći ribariti ni filipinski ni novozelandski ribari, a ni prema čileanskima, bogme, ne ćemo imati milosti.

A zapravo se najvažnija dimenzija čitave epizode svodi na to, da ona jasnije od svakoga drugog dokaza i svakog drugog ispitivanja razgolićuje i sadašnju Hrvatsku i sadašnju Europsku uniju.

Iako Hrvatska, kao pomorska zemlja, prema međunarodnim konvencijama ima pravo i obvezu proglasiti gospodarski pojas odnosno njegovu varijantu, zaštićeni ekonomsko-ribolovni pojas, hrvatska se politička nomenklatura na taj korak odlučila kalkulirajući i tek nevoljko, zapravo kao pokušaj da se nekako anulira debakl s neukim i kapitulantskim parafiranjem hrvatsko-slovenskoga sporazuma («sporazuma Račan – Drnovšek»). Tadašnja oporba, predvođena Sanaderovom Hrvatskom demokratskom zajednicom, grmila je u jesen 2003. u prilog proglašenja ZERP-a i oštro napadala tadašnju vladu zbog oklijevanja s njegovim proglašenjem. Europska unije niti može niti smije ucjenjivati Hrvatsku, koja se koristi ovlaštenjima što joj ih daje međunarodno pravo i kojima se poslužilo više od 130 država, upozoravao je tada s pravom prvak oporbe. Još tri godine kasnije, u jeku predizborne kampanje, Sanader je uvjeravao hrvatsku javnost, da će ZERP – «bez obzira na to koja vlada bila» - stupiti na snagu 1. siječnja 2008. za sve, pa i za zemlje članice EU.

Ta je predizborna retorika, nema sumnje, vladajućoj stranci priskrbila nemali broj glasova, i to upravo onih koji su joj bili potrebni da formira vladu u koaliciji s Hrvatskom seljačkom strankom, koja je neodstupnu obranu ZERP-a pretvorila u ključno pitanje svoje političke taktike. I onda, svega par mjeseci kasnije, nakon što su Italija i Slovenija instrumentalizirale EU radi oštroga pritiska na Hrvatsku, predsjednik Republike je odmah pokazao spremnost pokleknuti, izjavivši kako moramo odlučiti, želimo li ZERP ili Europsku uniju, jer oboje – po njegovu mudrom mišljenju – nije moguće imati. A predsjednik Vlade je kazao kako i njegova stranka brani nacionalne interese, «samo treba vidjeti koji je veći, a za HDZ je to EU». I tako je Hrvatska opet kapitulirala, obeskrijepivši vlastite propise i ono u što se godinama zaklinjala.

Kapitulirala je pred Europskom unijom, koja je i u ovoj epizodi pokazala da nije nikakvo idilično udruženje kojemu je svrha ostvarenje pravde, mira, blagostanja i ravnopravnosti zemalja članica, nego instrument gospodarske i političke ekspanzije (koja se u neka pristojnija vremena nazivala jednostavno kolonijalizmom). Pritisak na Hrvatsku urodio je plodom (budući da u Zagrebu stoluju oni koji ustrajno prisežu da «nema te žrtve koju Hrvatska nije spremna podnijeti da bi postala članicom Unije»), a nitko u Bruxellesu ne tare glavu zbog toga što je taj uspjeh posljedica flagrantnoga kršenja međunarodnog prava.

Osvrćući se na ovu tužnu epizodu, nekima omraženi Ivan Zvonimir Čičak podsjetio je u jednome zagrebačkom dnevniku, da postoji još jedan aspekt toga protupravnog ponašanja: EU ovakvim postupkom potiče političku korupciju u Hrvatskoj, jer faktično prisiljava političke stranke da odustanu od ključnih dijelova političkog programa i taktike na kojoj su dobile izbore. Time se otvara prostor za neprincipijelne koalicije motivirane jedino sudjelovanjem u vlasti, a potkopava se povjerenje građana u politički sustav i političku elitu. Podsjećajući na to da je dvojba «ZERP ili EU» zapravo lažna dvojba, Čičak zaključuje: «EU jest primarni hrvatski nacionalni interes. Iznad kojega je samo jedan. A to su Hrvatska i njezini građani...». Tomu se zapravo nema što dodati.

Tomislav JONJIĆ