 |
 |
 |
 |
 |
||||
 |
|
|||||||
|
HRVATSKI NACIONALIZAM I EUROPSKE INTEGRACIJE Piše: Tomislav JONJIĆ Hrvatski odnos prema europskim integracijama ili,
preciznije, prema današnjoj Europskoj uniji, nesumnjivo je središnje
pitanje ne samo hrvatske politike, nego i hrvatske sudbine na početku XXI.
stoljeća. Sve druge teme, dvojbe i prijepori, danas su samo izvedenice
strategije službenog Zagreba prema Bruxellesu. To vrijedi i za onu, koju iz
razumljivih razloga smatramo najbolnijom i najproblematičnijom: temu tzv.
regionalnog povezivanja.
Dr. Ante Starčević Kad, naime, naša politička elita ne bi pristup
Europskoj uniji jednodušno smatrala ciljem vrijednim krupnih žrtava (a u
ekstremnim slučajevima, kako je to – bez prosvjeda i negodovanja bilo
koje parlamentarne stranke – formulirao sadašnji predsjednik vlade, i
ciljem za koji je Hrvatska «spremna podnijeti svaku žrtvu!»), onda bi se
i pitanje našeg odnosa prema državama sljednicama bivše Jugoslavije i
prema drugim državama na europskom Jugoistoku postavljalo na bitno drugačiji
način. Onda se ne bismo prisiljavali na zaboravljanje tragičnog iskustva
iz XX. stoljeća, niti bismo tako bešćutno prezirali gubitke i žrtve,
koje smo bili prisiljeni podnijeti da se oslobodimo balkanskoga zagrljaja.
Ne bismo dopustili, da nam se budućnost obećava samo uz uvjet da
zaboravimo vlastitu prošlost. Ne bismo zaboravili, da su nam i ranije,
toliko puta, u ime prividno visokih i općečovječanskih ideala, obećavali
jednako tako svijetlu budućnost, a da smo onda krvlju plaćali oslobođenje
od tih obećanja. I da smo iz te naizgled blještave budućnosti izlazili
uvijek okrnjeniji, uvijek manji i uvijek siromašniji. Ne bismo tako mazohistički prebirali po vlastitim
propustima i grijesima, jer bismo bili svjesni da postoje granice
dopustivoga kajanja, i da prekoračenje tih granica dokida mogućnost
pozitivnoga, optimističkoga gledanja u budućnost, da prerasta u defetizam,
u patologiju. Jer, jedno je priznati vlastite grijehe i zločine radi
ozdravljenja i napretka, a drugo je dopustiti da ti grijesi i zločini
postanu nužni i nepremostivi okvir našeg postojanja, element koji nas
neopozivo definira. Takve zločine nismo počinili i nikomu takav stupanj
pokajanja ne dugujemo! Suvremena propagandna publikacija Ministarstva vanjskih
poslova i europskih integracija Prema tome, imamo pravo sami odlučivati o svojoj
sudbini. To pravo nismo ni prokockali ni potrošili. Sofizam kojim se svako propitkivanje smisla i svrhovitosti
Europske unije proglašava protueuropskim, podmukla je klopka, jer su mir i
suradnja među europskim narodima zamislivi na mnogim drugim i drugačijim
osnovama. Radi toga je posve netočno i nepravedno nazivati preispitivanje
današnje EU «euroskepticizmom». Još je podmuklije i još odvratnije, kad
se taj tzv. euroskepticizam poistovjećuje s izolacionizmom, «ognjištarstvom»
i automatski proglašava primitivizmom. Jer, sumnjati zapravo znači
misliti; i nije samo pjesnik onaj koji «o svemu dvoji» - to je odlika
svakoga intelektualca. Sumnjati, dakle, nije samo pravo, nego i nužno
obilježje, pa prema tome i obveza slobodnoga i nesputanog duha. Europska misao Oca Domovine Hrvatski nacionalizam, shvaćen pravilno kao izgrađeno i
svjesno rodoljublje, a ne kao šovinizam, povijesno je uvjetovan i nikad se
nije odlikovao imperijalističkim ambicijama, nego je trajno obrambenog
tipa. On se temelji na narodnoj svijesti i ponosu, na samopoštovanju, ali i
poštovanju drugoga i različitoga, te na uvjerenju, da bez neovisne
Hrvatske nema opstanka hrvatskog naroda. Prema tome, on se ne iscrpljuje
samo u stvaranju hrvatske države, nego nju smatra nužnom pretpostavkom
opstanka i napretka pojedinaca, skupina i naroda. Utemeljitelj hrvatske
nacionalnointegracijske ideologije, Otac Domovine dr. Ante Starčević, tu
je ideju izrazio riječima: «Dok narod hoće da bude narodom, dotle će
narod biti za svoju samostalnost i neodvisnost. Ovo je uvet njegova
obstanka, ovo je duh i smer našega programa. Samo onda kada se onaj
obstanak osigura, može nastati temeljito pitanje o rešavanju deržavnih
strukah unutarnjega našega programa». Oswald Spengler Smisao težnje za uspostavom države jesu sloboda i
blagostanje, a ne potiskivanje i obespravljenje drugih: «Svačija nam je
narodnost najvećom svetinjom. Pod imenom narodnosti razumjevamo, neomedjašeno
pravo razvijati duhovnu i tjelesnu snagu naroda, i to bez nepravedne štete
drugih». Nema slobodnog naroda bez slobode pojedinaca: «U istinu, sužanjstvo
ponižuje čoveka, ubija mu najplemenitije vlastitosti, čini ga skotom. Ali
tomu zlu nemože se nikako priučiti narava ljudska. Pravi čovek podnosi sužanjstvo
dok mora; nu dok mu se pruži prilika, on je proti njemu, za slobodu».
Slijedom toga, Starčević se sablažnjava nad «zanešenosti za Magjarštinu»,
koja stoji kao «glavna mana, kao versta greha iztočna Magjarah», pa riječi
grofa Zaya, «da on voli kao Magjar sužnjem, nego kao Nemagjar slobodnim
biti», čime izražava «duh svih zasukanih Magjarah», smatra takvima, da
onemogućuju svaki razborit razgovor: «Bez dvojbe, svoju narodnost ljubit i
unapredjivat najsvetie je deržanstvo svakoga čovjeka; ali nitko pametan
nemože misliti da se narodnost dade silom uzderžati, a kamo razširiti».
Država, dakle, nije sama sebi svrhom: «Države grade i razgradjuju ljudi,
a ljude vodi sloboda, blagostanje – sreća. Gdje ne ima ove, ni državi ne
ima obstanka, pa bila kako mu drago stara i priznana. A državu utemeljiti,
ili držati na nesreći državljana, još nikome nije pošlo za rukom, ter
ako se nekoje vrieme što takova pričinja, prvom zgodom nestaje obsjene i s
njom države». Ideologije i sustavi vladavine samo su instrumenti, a ne
ciljevi: «Što se mene tiče, absolutizam, konstitucionalizam,
konservatizam, liberalizam, ovi i ovakovi izrazi meni su prazne reči. (...)
A svaki obstojeći sustav, bio on kakav mu drago i bio on gdegod, ja sudim
po njegovu plodu, a taj se najjasnije pokazuje u moralu i blagostanju naroda». Grof R. Coudenhove-Kalergi Starčević udara na malodušnike, jer je «pripovedka
o siromaštvu, o slaboći i o malenkosti Hervatske, tudje bilje, razsadjeno
po razterganu narodu hervatskom samo zato, da ovaj narod izgubiv pouzdanje u
se, tudjincu se time lakše u naručaj baci». Ma kako nas i koliko
uvjeravali u protivno, nema povijesne situacije u kojoj «nema alternative»
i koja nas oslobađa obveze skrb za zaštitu nacionalnog suvereniteta
smatrati pitanjem, u kojem «različita mnenja» nisu moguća, jer «tu nemože
biti nego braniteljah i izdajicah naroda». Tu je misao, u ondašnjim
prilikama, u svome prvom velikom saborskom govoru, 26. lipnja 1861., Starčević
izrazio riječima: «Ja nerazumim, što hoće da kažu oni, koji vele da
kraljevina Hervatska, kraljevina pet stoletjah perkosivša iztoku i zapadu,
nemože o sebi, neodvisna stajati. Nijedan narod nemože bez drugih narodah
obstati, pa itako svako selo može kao neodvisna deržava biti». Težnja za
samostalnošću odnosno državnom neovisnošću bitno je obilježje svakog
naroda; bez nje on ne bi bio narod: «U istinu, bez samostalnosti i
neodvisnosti narod nemože biti narodom, osebom; nego je samo puk, množina
čeljadi». Jedan od brojnih planova ujedinjenja Europe Postavljajući samostalnu Hrvatsku kao cilj i ističući
da je njegov program «bezuvjetan», tj. «nije osnovan na kakve uvete koji
od nas nestoje», Starčević, dakle, istodobno izriče svijest o tome, da
«nijedan narod nemože bez drugih narodah obstati». Njegov misaoni sustav,
u kojem je sublimirana ideologija hrvatskog nacionalizma, sazrijeva u oštroumnom
promatranju društvenih i političkih procesa u čitavoj Europi. Kao malo
koji od njegovih suvremenika, on prati i analizira društvena kretanja na čitavu
starom kontinentu, od Irske do Rusije i od Španjolske do Švedske, Finske i
Turske. Njegovo uvjerenje, da budućnost hrvatskomu narodu «nebude odkaživati
Austria, nego Bog i Hervati!», ne znači slijepo okretanje leđa Europi,
nego upravo obrnuto, svijest da režim himbe i neslobode odbija «Europu od
sebe i od nas». Njegovo «svehrvatstvo» nije u protimbi s «prosvetljenom
Europom», nego je upravo sukladno njegovu divljenju slobodarskoj
Francuskoj, njegovim čežnjama za engleskim sustavom vladavine prava (ali
istodobno neodobravanjem engleske vanjske, imperijalističke politike), kao
i njegovim slamanjem predrasuda o Turskoj i islamu. Drugačije kazano,
njegov je hrvatski nacionalizam zapravo sinteza njegovih promišljanja o
hrvatskoj i europskoj tradiciji i povijesti. Jer, za nj je Europa misao
slobode, jednakosti i prava. U tom smislu je hrvatski nacionalizam ujedno
obrana europskih vrijednosti ili, kako se izrazio Starčević, Hrvati svojom
borbom za slobodu i neovisnost iskazuju «dobročinstvo» također i «svoj
slobodnoj i prosvetljenoj Europi». Šufflay kao ideolog moderne Hrvatske u Europi Takvo njegovo uvjerenje nije uvjetovano političkom
taktikom ni obzirima prema možebitnim hrvatskim saveznicima, nego je izraz
njegova dubokog osvjedočenja, koje je u jednome članku iz 1860. izrazio
riječima: «Mi mnijemo da nijedan narod sam neuživa svoju sreću, i da ih
nijedan sam netrpi svoju nevolju, nego da u obih udioničtvuju i ostali
narodi, zato kako se radujemo nad srećom svakoga naroda, tako i tugujemo
nad nevoljom svakoga ih; od nijednoga ih nepitamo više negoli smo mi
pripravni njemu dati, a pripravni smo dati koliko i za nas zadržati. Kako
nam se Hrvatom svršuje izza posliednjega Hrvata, tako nam medjunarodno
bratinstvo prestaje izza posljednjega naroda». To istodobno znači, da
hrvatska borba za ideale «prosvetljene Europe» nema mesijansku potku niti
misionarsku zadaću: Hrvati ne žele biti polugom zapadnjačkoga
imperijalizma (pa ni sredstvom vatikanske istočne politike, u što ih
objektivno pretvaraju «ilirska», Strossmayerova i strossmayerovska
tapkanja u južnoslavenskim magluštinama). Oni samo žele sami odlučivati
o svojoj sudbini i o suradnji s drugima, jer smatraju da na taj način
najbolje osiguravaju vlastiti opstanak i doprinose bogatstvu čovječanstva.
Radi toga je posve naravno, da Starčević u svojoj znamenitoj raspravi «Bi
li k Slavstvu ili ka Hrvatstvu?», u Stekliševa usta stavlja riječi: «...Ja
sam za sjedinenje svih narodah, za jedinstvo celoga čovečanstva. (...)
Evo, jer verujem u napredak, ja verujem da će doći do ovoga sjedinenja.
(...) Upravo korist nagoni pojedince, i narode i deržave da se sjedine. Dok
bo opaze da ih jedan bez drugoga nemože biti zbilja srećan; da je bolje
svakoga imati priateljem negoli makar koga nepriateljem; da jedan proti
drugomu nemože zadugo uspeti; da su kroz slogu i prijateljstvo i srećniji
i jačji; jednom reči: dok se ljudi i narodi pravo prosvetle i usreće, eto
vam sjedinjenja sama od sebe...». Jean Monnet Međutim, «za imati prosvetljene i usrećene sve,
treba prosvetliti i usrećiti svakoga. Sila, i svaki drugi način, samo bi
otežčivao postignutje sverhe». Ne može se, dakle, pravdati težnja za
nadnacionalnom suradnjom bez prethodnog oslobođenja i slobode svih naroda.
Još manje je moguće težiti toj suradnji na štetu pojedinih naroda.
Europska misao u svojoj biti nije misao unifikacije i potiranja razlika,
nego misao suradnje; drugim riječima, sloboda i neovisnost jedinki,
pretpostavke su blagostanja i preduvjet plodonosne suradnje, «političkog,
i samo političkog saveza», kojim se – u interesu hrvatskog naroda i u
interesu Europe - ima riješiti tzv. istočno pitanje. Razmatrajući odnose
između Hrvata i Madžara, Starčević piše: «Narodi na iztoku Europe
stoje medju se u onome brojnome i zemljopisnom odnošenju, da ih jedan
drugome nemože naškoditi bez da i on sam štetu neterpi; ovi narodi sdruženi
pod jednu makar kakovu upravu, pod jednu budikakovo zakonarstvo, ne samo da
nemogu biti srećni, nego oni moraju do koi čas postati plenom tudjinca».
Radi toga, iako tvrdo uvjeren, «da sreća i nesreća svakoga naroda na
iztoku Europe, stoji bezuvetno od sreće i nesreće susednih mu narodah»,
on je za suradnju, ali protiv udruživanja: «Mi sudimo, da kao što se naši
narodi moraju ugibati svakomu sdruženju u zakonarstvu i upravi, isto tako
da oni moraju gledati za drugim medjusobnim sdruženjem, za sdruženjem
serdacah, i kad ustreba, desnicah, na dobro svim nam obćenito i za sve nas
najsvetie». Ono što treba imati stalno na umu, jest sljedeće: «Sloboda,
pravica, sigurnost, blagostanje sjedinjuju, a protivna razstavljaju ljude i
narode». Hrvatski nacionalizam u europskom kontekstu Prema tome, hrvatski se nacionalizam nikad nije odlikovao
nastojanjem za prekidanjem veza sa svojim geopolitičkim i
kulturno-povijesnim krugom, nego je njegovo ključno obilježje nastojanje,
da se osigura naš subjektivitet i ravnopravnost odnosno zaštita hrvatskog
identiteta u tome krugu. Starčevićevim riječima, «stranka prava osniva
svoju politiku narodno-hrvatsku na politici Europe, to jest glavnih čimbenicih
te politike, iz razloga onoga, što mi ne imademo volje zaboravljivati se
Austriji za ljubav, da je naša domovina, da [smo] mi Hrvati član Europe,
prije svega po Bogu i po naravi; da dakle naša sudbina zavisi prije svega
od europejskih konštelacijah, s kojim mi spajamo tu sudbinu». Robert Schuman Starčevićeve simpatije prema «prosvetljenoj Europi»
i Zapadu nisu, kao što je o 40. obljetnici njegove smrti primijetio Filip
Lukas, neki zaokret u hrvatskoj politici, jer su se Hrvati na početku svoje
povijesti opredijelili za Zapad, pa «Starčevićevo gledanje ide utrenicima
stare hrvatske povijesti». Važno je istaknuti, da se ta europska, zapadna
orijentacija Hrvatske ne smije poistovjećivati s vjersko-crkvenom
orijentacijom. U hrvatsku su tradiciju utkani i brojni predkršćanski i
ranokršćanski elementi, a upravo je pravaštvo – svojim upornim
isticanjem da Hrvati nisu samo katolici, nego i muslimani, pravoslavni,
protestanti i bezvjerci – modernu hrvatsku naciju definiralo kao viševjersku.
No, Starčevićeve simpatije prema islamu i Turskoj, i njegovo uvjerenje da
su bosanskohercegovački muslimani ne samo podrijetlom, nego i osjećajem
Hrvati, nisu nikakvo okretanje Orijentu, nego upravo dosljedna primjena
ideala «prosvetljene Europe». To je logična i nužna konzekvenca
uvjerenja, da se budućnost može graditi samo na slobodi i sreći pojedinca
u slobodnoj i neovisnoj nacionalnoj državi. To je – a ne osjećaj izolacionističke samodostatnosti i
mržnje prema drugima – ujedno i ontološki razlog starčevićanskog
neprijateljstva prema Habsburškoj monarhiji odnosno Austro-Ugarskoj. Unatoč
geopolitičkoj povezanosti zemalja koje su se našle u sastavu podunavske
monarhije, pa i unatoč nizu njezinih pozitivnih postignuća na području
uprave, sudstva, prometnog povezivanja i sl., ona je objektivno značila
negaciju europskih vrijednosti, jer se nije temeljila na slobodnom izboru i
volji odnosno ravnopravnosti njenih sastavnica, nego na imperijalističkim
ambicijama dva njezina vodeća naroda. Stari je kontinent poput tigrove kože
prošaran starim, povijesnim narodima, od kojih svaki ima svoju povijesnu
predaju, baštinu i osjećaje, težnje i interese, i svaki na nasilje uzvraća
otporom. Radi toga je i propast Austro-Ugarske bila neminovna, kao što je
bila neminovna propast svih planova pokoravanja i unificiranja Europe na
osvajačkim osnovama, od Rimskoga carstva, preko Bizanta i Karla Velikoga,
do današnjih dana. Potpisivanje Schumanove deklaracije 9. svibnja 1950. Razmatrajući duhovna kretanja u Europi nakon Prvoga
svjetskog rata, španjolski je filozof José Ortega y Gasset (1883.-1955.)
podsjetio na riječi poznatoga njemačkog povjesničara Leopolda Rankea
(1795.-1886.), koji je primijetio: «Čim u Evropi bilo koje načelo pokuša
da apsolutno zagospodari, nailazi uvijek na otpor, koji izbija iz dubina
samog života», odnosno «evropski se svijet sastoji iz elemenata različitog
po[d]rijetla; u njihovoj suprotnosti i njihovoj borbi razvijaju se upravo
promjene različitih epoha». U toj Rankeovoj ocjeni Ortega y Gasset uočava
utjecaj francuskoga političara i povjesničara Guillaumea Guizota
(1787.-1874.), koji je europsku civilizaciju suprotstavljao svima drugima,
ističući «da nije u Evropi nikad pobijedilo kakvo načelo, ideja, kakva
skupina, klasa u apsolutnom obliku i da tome imade ona da zahvali svoj
trajni razvitak i napredak». Napredak i razvitak plod su, dakle,
raznolikosti, a ne unifikacije. Citirajući tu misao, Ortega y Gasset naglašava:
«Moramo to pozorno poslušati. Taj čovjek znade što govori». Povijest
nas uči, da ove tvrdnje nisu puka filozofska razglabanja. Život stoljećima
potvrđuje njihovu točnost: svaki pokušaj ujedinjenja Europe koji teži
stapanju i unifikaciji nužno je imperijalistički i neminovno je osuđen na
neuspjeh. Posljedice tih imperijalističkih fantazmagorija zapanjujuće su
slične: kao što su Arapi i Avari zagospodarili velikim dijelovima Europe
na razvalinama Rimskog carstva, tako su Mongoli na ruševinama karolinške i
bizantske Europe pokucali na vrata Trogira, a Osmanlije opsjedali Beč; kao
što je Napoleonova europska kampanja rezultirala ruskim kopitima na pariškim
ulicama, tako je slom Austro-Ugarske i carske Njemačke doveo do boljševičkih
revolucija u srcu Europe, a Hitlerov «novi europski poredak» skončao
terorom Crvene armije u Beču i orijentalnom despocijom staljinističkoga
tipa u Berlinu i u istočnim predgrađima Trsta. Tko i na temelju čega smije i ima pravo jamčiti nam, da
će u budućnosti biti drugačije? Ta, nije li povijest učiteljica života
ili, kako se – ne manje efektno – izrazio spomenuti španjolski filozof:
«Prošlost nam u prvom redu ne može reći, što trebamo raditi, nego što
trebamo izbjegavati». General Charles de Gaulle Nakon Prvoga svjetskog rata Europa se, prema riječima
pravaškog ideologa dr. Milana pl. Šufflaya, «umotala u beznadnu
tragediju. Prekinula je s monarhijama, a nije znala asimilirati prave
principe demokracije. Otjerala je Ameriku u izolaciju. Uronila je u
strahovit kaos i stupila u novu eru barbarstva». Oswald Spengler je smatrao
kako je francuski imperijalizam, poduprt činjenicom da je Francuska iz rata
izišla kao prva svjetska sila, najveća prijetnja miru i Europi. Svijest o
potrebi kolektivne sigurnosti izraze je našla u stvaranju Društva naroda i
u brojnim planovima ujedinjenja Europe, pa i čitava svijeta. Neki od njih
prožeti su naivnim romantizmom, poput zamisli o Paneuropi Richarda
Coudenhove-Kalergija (1894.-1972.), drugi teže osigurati supremaciju jedne
države (razmišljanja i planovi Jacquesa Bainvillea, Edouarda Herriota,
Aristidea Brianda i sl.), a trećima je do «svjetske revolucije» i
svjetske vlade (boljševička Moskva). Različite inačice zaintrigirale su
brojne političare, pa su o ujedinjenju Europe pisali i govorili Ignaz
Seipel, Tomaš G. Masaryk, Engelbert Dollfuss, Paul Boncour, Winston S.
Churchill, Nikolae Titulescu, Paul Löbe, Francesco S. Nitti, Leo Amery,
Carlo Sforza i dr. Neki su zagovarali «pan-europsku federaciju», koja bi
obuhvaćala europske zemlje bez Velike Britanije i Rusije, drugi su tu
zamisao širili na čitav europski kontinent. No, nijedan od tih planova ne
polazi od ideje koju će Ivan Oršanić kasnije nazvati «idejom integralne
slobode», tj. slobode pojedinca kao jedinke i kao pripadnika slobodnoga
kolektiviteta (naroda). Naprotiv, svi se oni temelje na neprirodnim i
nasilnim ideologijama i tvorevinama (pa i na očuvanju kolonijalnih
carstava), ili ih u najmanju ruku prihvaćaju. Potpisivanje Rimskih ugovora o osnivanju EEZ i
Euroatoma Jedna od njih bila je i prva jugoslavenska država.
Ona je pokušaj spajanja nespojivoga, u funkciji velikih europskih
imperijalizama (imperijalizama velevlasti) i malog imperijalizma balkanskih
političkih skorojevića, Srba. Iako ju je prividno stvorila «Europa», i
to u ime uspostave europske sigurnosti i suradnje, ona je – u još dramatičnijem
obliku od Austro-Ugarske – bila negacija europske ideje. Novi ideolozi
europskog ujedinjenja to su previđali. Primjerice, i jedan romantični grof
Coudenhove-Kalergi, koji je bio više nego dobro svjestan predratne
neslobode Hrvata i Slovaka, i koji je govorio o «najmanje tucetu otvorenih
rana» na europskome tkivu nakon svjetskog rata, polazio je od
nepromjenjivosti granica i stanja stvorena mirovnim ugovorima, pridajući
tzv. Maloj Antanti značenje «europske velesile». Smatrajući kako je
savez Čehoslovačke, Jugoslavije i Rumunjske jedan od najsnažnijih stupova
buduće Europe i ujedno «zametak Pan-Europe», on je previđao da države
koje su tvorile Malu Antantu počivaju na nasilju i neslobodi, pa su već
samim time osuđene na propast. Europska sinteza nije moguća bez slobode i
ravnopravnosti svih europskih naroda. A da je hrvatska europska orijentacija doista «utrenik naše
povijesti», pokazuju ideologija i strategija hrvatskog otpora i u to doba.
Sva je hrvatska povijest od 1918. do 1941. povijest europskog ignoriranja
hrvatske potlačenosti: hrvatske jauke i prosvjede ne čuje ni Mirovna ni
Genovska konferencija, Radić i Trumbić u dvadesetim, a Pavelić, Krnjević,
Košutić i Maček u tridesetim godinama uzalud obijaju ženevske,
londonske, pariške i rimske pragove; jedni u ime reformirane, popravljene
Jugoslavije, drugi u ime neovisne Hrvatske, svi s istim neuspjehom. Ugovorom iz Nice od 26. veljače 2001. utvrđena je težina
glasova u Vijeću EU i broj zastupnika u Europskom parlamentu A ipak, hrvatski nacionalizam ustraje u svojoj
europskoj dimenziji, stalno podsjećajući na to, da nema slobodne Europe
bez slobodne Hrvatske, ni slobodne Hrvatske bez slobodne Europe, odnosno,
kako se Šufflay – plaćajući usput danak tadašnjim retoričkim figurama
- izrazio 1924.: «...Na rubu Balkana, na granici Zapada i Istoka, katoličanstva
i pravoslavlja, europske kulture i barbarstva, ime hrvatsko, krv hrvatska ne
znači samo naciju! Hrvatska krv tu znači civilizaciju. Hrvatstvo je tu
sinonim za sve, što je lijepo i dobro stvorio europski Zapad». Ono što je
u Hrvata najvrjednije, jest njihov «smisao za zapadnu civilizaciju i za –
čovječnost». Tako shvaćeno hrvatstvo brani i sebe i europske vrijednosti
ne samo od srpskoga, nego od svakoga imperijalizma, bez obzira na to, s koje
strane svijeta on dolazio: «Proti Stjepanovoj kruni, proti srpskom carskom
dijademu, protiv rimskom imperijalizmu, ideja Tomislavove države ne smije
biti mrtva. Nju mora kombinirati Radić sa svojom čovječanskom republikom,
ne će li, da bude satrt hrvatski narod, danas najdivnija domovina čitavog
planeta». Bez slobode svih narodâ nema slobodne ni ujedinjene
Europe Na položaj hrvatskog naroda teško se odrazila činjenica,
da međuratna Europa nije imala dara za ostvarenje vlastitih ideala. «Pobuna
masa» i provala kolektivizma dovela je do oštre polarizacije ideologija i
imperijalizama. U tom je okruženju svoju europsku orijentaciju odnosno
svoju «čovječnost» hrvatski nacionalizam očitovao upravo u upornom
naglašavanju, da on ne postoji i ne bori se za ostvarenje kakvih
nadnacionalnih, ideoloških ciljeva, nego za slobodu vlastitog naroda, što
je pretpostavka slobode i blagostanja pojedinca. Radićeve stotine tisuća
potpisa, Pavelićevi i Krnjevićevi apeli Društvu naroda, kao i predstavke
hrvatskih iseljenika ženevskomu gremiju, na prvi pogled danas mogu
izgledati kao patetični zahtjevi nacionalnih romantika. No, oni zapravo rječito
svjedoče o dubokom pouzdanju hrvatskih političara u iskonske europske
vrijednosti. Radi toga nije slučajno da i Pavelić, tada već na čelu
jedne revolucionarne organizacije, apelira na Europu zahtjevom za provedbu
plebiscita za hrvatsku državu, uspostava koje je nužna pretpostavka
trajnog mira na jednoj od njezinih najneuralgičnijih točaka, Balkanu. Ustavni ugovor potpisan je u Rimu, u listopadu 2004. Tadašnja je «demokratska Europa», međutim, po običaju,
imala više sluha za diktatorski režim Aleksandra Karađorđevića, nego za
prava i zahtjeve nesrpskih naroda. Radi toga su vanjskopolitičke okolnosti
i uvjeti za realizaciju ciljeva hrvatskoga nacionalizma bili iznimno teški.
No, brzina, odlučnost i skoro kirurška preciznost kojom je u travnju 1941.
iskorištena prva mogućnost njihova ostvarenja, nedvoumno svjedoče o tome,
da je težnja za državnom neovisnošću duboko prožela najšire narodne
slojeve. Nimalo se ne srameći svoje ideološke zaslijepljenosti, zapadni su
diplomati s neskrivenim iznenađenjem konstatirali da je u sasvim kratkom
roku provedeno «beskrvno» odvajanje Hrvatske od Jugoslavije, i da je
hrvatski narod oduševljen zbog proglašenja vlastite nacionalne države. U hrvatskoj emigraciji nema otpora europskim
integracijama, nego prikrivenomu imperijalizmu Upravo radi toga, ako se ponekad i iz usta ozbiljnih
ljudi može čuti, da je period Nezavisne Države Hrvatske (1941.-1945.)
neprihvatljiva cezura u hrvatskoj povijesti i težak eksces hrvatskog
nacionalizma protiv europskih vrijednosti, tu ocjenu valja ozbiljno
razmotriti. U tom je razmatranju od periferne važnosti tadašnje uglavnom
verbalno, ali dijelom i stvarno, solidariziranje hrvatskih vlasti s «novim
europskim poredkom». Iako je u velikoj mjeri bila uvjetovana nezajažljivim
anglofrancuskim imperijalizmom s jedne, i boljševičkim ekspanzionizmom s
druge strane, nacionalsocijalistička koncepcija toga «novog europskog
poredka» nije bila ideja oslobođenja, nego ideja ropstva. Mogla se
ideologija Nadčovjeka, kombinirana s idejom nadmoći i dominacije određenih
rasa i narodâ, bezbroj puta nazivati europskom, mogla je sebe uvijek iznova
predstavljati branom protiv «azijatstva», ona je i strukturno i fenomenološki
– kao što je već istaknuto – bila protueuropska. Bivši njemački predsjednik R. Herzog: EU ugrožava
demokraciju! Činjenica je, da je u tadašnjoj Hrvatskoj – kao uostalom i u drugim europskim narodima – bilo pojedinaca, pa i skupinâ, koje su ozbiljno razmišljale o negaciji partikularnih hrvatskih interesa njihovim potpunim podvrgavanjem koncepciji «novoga europskog poredka», smatrajući to «povijesnom nužnošću». Pa ipak, središnji i najvažniji politički čimbenici nisu iskoračili iz okvira postavljenoga starčevićanskom ideologijom. Ratne prilike nisu dopuštale nesmetano razvijanje međunarodnih odnosa, ali bogata kulturna razmjena i pokušaji uspostavljanja prijateljskih odnosa s neutralnim državama, te bliskost sa savezničkim zemljama koje nisu pokazivale imperijalističkih ambicija (Slovačka, Bugarska, Rumunjska), ukazuju na moguće smjerove razvitka. Brojni zločini, koji su se u ono doba zbili i na štetu
Hrvata i u njihovo ime, doista su teško opteretili i tadašnji, a i kasniji
hrvatski društveni i politički život. Osim nekih pravnopolitičkih mjera
poduzetih već u lipnju 1941., u to je doba glavno glasilo ustaškog
pokreta, zagrebački Hrvatski narod, u širokim izvadcima objavio govor Božidara
Kavrana predstavnicima Ustaške mladeži, u kojem se ističe, da «bez
osobne slobode nema ni društvenoga, ni državnog ni narodnog napredka». Razdragani A. Merkel i I. Sanader Kao jedan od zagrebačkih logornika pokreta, on je u
srpnju podsjećao na to, da se «silom na da ubiti ideja, niti preokrenuti
tuđe mišljenje», a u kolovozu je na valovima državne radio-postaje poručio
kako je jedno samoobrana, a posve je drugo «bjesnilo koje obuzima slabiće
značajem isto onakovih, protiv kakovih se tobože bore i u kojem bjesnilu
počinjaju djela, koja bi mogla baciti ljagu na hrvatski narod». Nema
sumnje, da ove riječi nisu izrečene bez valjana povoda. No, nepristrano
istražena i kontekstualizirana, ta zlodjela – po svemu sudeći – ne će,
kako se izrazio hrvatski filozof dr. Stjepan Zimmermann, u pitanje dovesti
«moralne vriednosti, na kojima se osniva postanak» tadašnje hrvatske države.
Upravo spremnost, da se uoče i analiziraju i dobre i zle pojave, i da se
ukloni shvaćanje po kojemu bi se samoobmanama stjecala «legitimacija
europske kulturne pripadnosti», svjedoči o opravdanosti borbe za njezin
opstanak. Upozorenja koja nitko ne želi čuti I obrnuto, ugrožavanje sigurnosti hrvatske države
znači ugrožavanje hrvatstva - definiranoga kao «pograničnog nositelja
zapadnjačke kulture» - pa bi onaj koji bi se na to odlučio, počinio zločin:
«Ako su Hrvati u pravom smislu narod, kako jesu, onda je bilo nekulturno
djelo lištiti ga državnosti, pa je stoga očevidan kulturni smisao
uskrisenja hrvatske države: jer kulturni je smisao toga povjestnog (!) čina
prvenstveno taj, da jedan narod prestane biti rob». To je u duhu učenja A.
Starčevića, u kojega se Kavran u studenome 1941. zaklinje riječima: «...On
nije nikakav pretjerani nacionalista, jer se boji, da se ne bi ogriješio o
tudje, on je zapravo samo nacionalan, sto postotno hrvatski, ali bez i
najmanje primjese imperijalizma. U takvom tumačenju nacionalizma i
manifestacije narodne dinamike stvara on hrvatski politički moral, koji –
iako danas osamljen u svijetu – postaje jednoga dana mjerilom dokle je
dospjela hrvatska politika, i tko nam je iskreni prijatelj, a tko
neprijatelj. Uljudba se medju narodima nekako izjednačuje, ostaje moralna
visina naroda, da ocijenimo valjanost i opravdanost njegovog djelovanja». Ova je ocjena više nego puko verbalno pozivanje na Starčevića;
ona je ujedno izraz onoga kakvim se – nasljedovanjem pravaške ideologije
– hoće biti. A u tom je kontekstu vrijedno napomenuti, da su one Starčevićeve
misli o međuovisnosti i sreći svih naroda te o «međunarodnom bratinstvu»,
pa i o «poprijateljenju svih naroda» i jedinstvu cijelog čovječanstva,
koje su citirane u prvome dijelu ovoga teksta, isticane i u doba Nezavisne
Države Hrvatske, u (nepotpisanoj) promičbenoj brošuri, koju je 1942. pod
naslovom «Otac Domovine Ante Starčević» objavio Glavni ustaški stan,
jer – kako o Starčeviću reče pisac te brošure, ključna osoba tadašnje
hrvatske propagande i cenzure, Ivo Bogdan – «on nije zamišljao Hrvatsku
ograđenu zidom od svih naroda i država, on je dobro znao, da kao što su
pojedini ljudi nužno jedan s drugim u vezi, tako moraju biti i države.
Neka i Hrvatska uredi odnošaje sa svim državama[,] pogotovo sa susjedima,
ali kako je on naglasio 'kao narod s narodom, kao država s državom, a ne
kao općina s domovinom, kao sužanj s gospodarom'». U svibnju 1945. zbilo se upravo to: Hrvatska je svedena na
objekt, a zločin razaranja hrvatske države i uvođenja novog oblika
neslobode ipak se dogodio, u još gorem obliku nego 1918.: Hrvatska je
ponovno postala plijenom nasilne i neprirodne jugoslavenske tvorevine, a u
komunističkoj je tiraniji politički život skoro zamro. Pod jugoslavenskom
okupacijom i pod brižnim očima komunističkih cerbera hrvatskog
podrijetla, koji su svoju odanost Istoku samodopadno nazivali svojim ljevičarstvom,
Hrvatska je približno dva desetljeća željeznom zavjesom bila odijeljena
od europskih političkih, gospodarskih i kulturnih tokova, a i kasnije, sve
do sloma komunističke ideologije na svjetskom planu, europske su ideje na
ovim prostorima smatrane subverzivnima. Dosadašnja mršava istraživanja misli i pogleda hrvatskih
nacionalista u domovini od 1945. do 1989. pokazuju, da su se samo rijetki
pojedinci potanje bavili budućim odnosom Hrvatske prema europskim
integracijama. Ono što je bilo – i moglo i moralo biti - u središtu
njihove pozornosti, bilo je opetovano naglašavanje povijesne nužnosti
stvaranja hrvatske države, te sazrela svijest o potrebi njezina
demokratskog – dakle, europskog – ustroja. Samo je hrvatska politička
emigracija mogla slobodnije i nesputanije analizirati europske i svjetske
političke pojave te na njih reagirati. Pritom je važno imati na umu dvije
ključne činjenice. Prvo, poratni planovi i pothvati ujedinjenja Europe,
koji su uostalom i do danas živi, formulirani su u bipolarnom svijetu, u
vrijeme hladnog rata, s kojim je usporedno tekao proces raspadanja velikih
kolonijalnih carstava. Istodobno je čovječanstvo prolazilo kroz razdoblje
dotad nezapamćenoga tehnološkoga, gospodarskog i komunikacijskog napredka.
Ta su društvena i politička kretanja ostavila dubok trag na impostiranje i
(pre)oblikovanje europske misli. Drugo, hrvatska je i domovinska i
emigrantska javnost bila duboko svjesna prividnog paradoksa, da je
demokratski Zapad glavni zaštitnik smrtnog neprijatelja Hrvatske, komunističke
Jugoslavije. Svijest o tome našla je izraza u mnoštvu članaka i
demonstracija, kojima se ukazuje na – uostalom tradicionalno – himbeno i
sebično ponašanje službenih krugova zapadnoga svijeta. No, unatoč tomu,
u hrvatskim nacionalističkim redovima, u hrvatskoj emigrantskoj politici i
u prigušenim glasovima iz domovine, nije moguće identificirati nikakve
tragove protuzapadnjačke, protueuropske (i protuameričke) orijentacije i
ideologije. Štoviše, psihološki shvatljivi i politički potencijalno
intrigantni pokušaji pojedinaca i uskih skupina, da barku hrvatske politike
privežu uz brod sovjetskoga Istoka, u hrvatskoj su politici nailazili na
nesmiljenu – ponekad i nepravednu – osudu. Oni su jednostavno doživljavani
protuprirodnima. Ta pojedinost zaslužuje posebnu pozornost i vrjednovanje,
kao dodatan dokaz zapadnjačke, europske orijentacije hrvatskog
nacionalizma. Kad je, pak, hrvatska politička emigracija razmatrala
pitanje procesa nadnacionalnog udruživanja i europskog ujedinjavanja, ona
se nije suočavala samo s planovima koji su u kasnijoj fazi doveli do
stvaranja Europske zajednice odnosno Europske unije, nego i – što se često
zaboravlja – s različitim planovima ograničenijeg udruživanja u obliku
različitih (podunavskih i sličnih) saveza, (kon)federacija, koje su –
uglavnom bez ikakva oslonca u stvarnome životu – kovali predstavnici
različitih protukomunističkih emigracija, razasutih po zapadnome svijetu. O položaju i budućnosti Hrvatske u svjetlu europskog zbližavanja
raspravljalo se u različitim hrvatskim emigrantskim publikacijama.
Nesumnjivo je, da su najozbiljnije i najdublje analize nastale u krugu oko
časopisa Republika Hrvatska, koji je u Buenos Airesu počeo izlaziti 1951.
Posve na tragu Starčevićeva nauka, ni ovdje nema nikakva načelnog
protivljenja međunarodnoj suradnji, jer je ona nužni posljedak razvitka.
Tu suradnju ne mora se dovoditi u pitanje čak ni onda, kad se njome u određenom
smislu krnji nacionalni suverenitet. Kako se 1965. izrazio I. Oršanić,
suverenost se «ne ukida slobodno prihvaćenim i slobodno nošenim obvezama,
nego se naprotiv supstancijalno potvrđuje, a tek samo tehnički ograničuje.
Kad se dva čovjeka slobodno dogovore, da će se sastati u stanovito
vrijeme, oni su postojanje svoje slobode supstancijalno potvrdili, a tehnički
ograničili. Kad se dva naroda dogovore o ukidanju vize, oni su
supstancijalno potvrdili svoj suverenitet, a tehnički ga ograničili».
Problem je, međutim, u tome, što svi dosadašnji planovi koji uključuju
ograničenja suverenosti, prikrivaju «imperijalističku podlogu, koja je
ili rasnog, ili vjerskog, ili nacionalno-šovinističkog ili ekonomskog
karaktera». Za to nema ni moralnoga niti političkog opravdanja:
gospodarska je suradnja moguća i bez toga, a iz povijesti znademo, da su se
nadnacionalne tvorbe, sagrađene na neravnopravnosti naroda, redovito kršile
pred prvim udarom. Prema tome, «ograde treba ukidati, a ne narode i države»,
jer «postojanje slobodnih individua i slobodnih nacija ne uništava, nego
potvrđuje čovječanstvo». Tako i Europa može biti jaka samo onda, ako je
«supstancijalno jaka», tj. ako bi njezini narodi «osjećali svoja legalna
i etička prava osiguranima, kad bi postojale narodne države».
Parafrazirajući Kantov kategorički imperativ, Oršanić aksiomatski zaključuje:
«Samo ona ideja, koja je jednaka za sve ljude, može biti suspstancijalnom
osnovicom za uređenje svijeta, a to je ideja integralne slobode». Ugrožava li današnja EU demokraciju? Pitanje slobode nikad ne može biti konačno riješeno;
borba za slobodu trajat će sve dok traje čovječanstvo. Svakog se dana rađaju
novi i drugačiji pokušaji, da se ograniči sloboda osobe, kao pojedinca i
kao pripadnika određenog naroda. Ne smijemo biti slijepi pa se ne upitati,
kakve se opasnosti za našu slobodu kriju u procesu europskih integracija.
Jer, samo luđak može biti protiv mira i općeg blagostanja čovječanstva,
samo nerazuman čovjek ne vidi prednosti od ukidanja viznih režima i mogućnosti
putovanja bez zaustavljanja na granicama. No, svodi li se sloboda i sreća
samo na to, odnosno – kriju li se u toj prividnoj liberalizaciji i druge
opasnosti od one, koju svatko priznaje: opasnosti od međunarodnog terorizma
i organiziranoga kriminala? Činjenica da iz Bruxellesa danomice, kao na tekućoj
vrpci, izlaze propisi o duljini, težini i stupnju zakrivljenosti krastavca
ili o dopustivim oblicima krumpira, u ovome trenutku može na prvi pogled
biti zabavna. Međutim, opasno je u njoj previdjeti tendenciju ukidanja
različitosti i apsolutne regulacije odnosno unifikacije svih oblika života.
Posljedice takvih propisa u doba diktature tržišta i genetskog inženjeringa
mogu biti katastrofalne. Jer doista, treba se bojati vrtlara, koji čini
sve, da u svome vrtu ima samo jednu vrstu cvijeća! A još više se treba
bojati onih, koji nam propovijedaju, da se ljepota vrta sastoji upravo u
njegovoj jednoličnosti. Kad su ujesen 2007. objavljeni rezultati jedne ankete,
prema kojoj slovenski državljani (a Slovenija od početka 2008. preuzima
predsjedanje Europskom unijom!) smatraju, da bi u Uniju trebalo prije
primiti Srbiju nego Hrvatsku, predsjednik je Mesić – u maniri lakrdijaša,
koja će očito ostati najviši doseg i najtrajnije postignuće njegova
mandata – pred televizijskim kamerama uzvratio s četiri riječi: «Ma,
tko njih pita!?!». I javnost bi zadovoljna: predsjednik je susjedima
otpisao baš onako kako zaslužuju! Nikomu nije palo na pamet pitati našega
mudrog i dalekovidnog poglavara, ne će li tkogod sutra, kad Hrvatska
postane članicom Europske unije, i kad njezini građani izraze svoju volju,
na to odmahnuti rukom i kazati posprdno: «Ma, tko njih pita!?!» Jer, ključni
problem i jest u tome, hoće li u budućnosti ikoga zanimati, što to želi
hrvatski narod kad slobodno izražava svoju volju. U veljači 2007. sveučilišni profesor ustavnog prava,
dugogodišnji sudac i predsjednik njemačkoga Saveznog ustavnog suda te bivši,
sedmi po redu (1994.-1999.) predsjednik SR Njemačke, Roman Herzog, u
suradnji s ekonomistom Lüderom Gerkenom, direktorom freiburškoga Centra za
europsku politiku, u uglednom je Die Weltu objavio opširan članak pod
naslovom «Europa razvlašćuje nas i naše predstavnike». U njemu ističe
kako ljudi postaju sve nesigurniji i sve skeptičniji prema procesu
europskih integracija, budući da se suočavaju sa sve snažnijom i sve
netransparentnijom, često nelogičnom centralizacijom europskih ustanova, i
nemogućnošću utvrđivanja odgovornosti za pojedine korake. U europskoj se
političkoj klasi još uvijek vodi borba između dviju struja: između onih
koji žele «Europu domovina», odnosno «savez trajno suverenih država»,
i onih, koji teže stvaranju federativne europske države, sa svim državnim
strukturama. Institucionalna je izgradnja EU, smatraju Herzog i Gerken,
kompromis između tih dviju struja. No, podatci Saveznoga ministarstva
pravosuđa pokazuju, da je čitavih 84 posto propisa koji su stupili na
snagu u Njemačkoj od 1998. do 2004., doneseno u Bruxellesu, a ne u Berlinu.
Može se raspravljati o tome, kojoj kategoriji važnosti ti propisi
pripadaju, ali je nepobitna činjenica, da su oni «temeljito izmijenili
njemački pravni i društveni poredak». Nije problem samo u tome, što te propise u Bruxellesu ne
donose samo predstavnici koje su izabrali njemački birači, nego i oni iz
drugih država, na čiji izbor njemački birači nemaju nikakva utjecaja.
Problem je i u snažnoj tendenciji institucionalne i izvaninstitucionalne
centralizacije EU. Ministarsko vijeće preuzima zakonodavne ovlasti, a njih
mu daje i Ustavni ugovor, slijedom čega «članovima izvršne vlasti,
protivno svim načelima podjele vlasti, pripadaju bitne europske
legislativne funkcije». Statistika Saveznog ministarstva pravosuđa potvrđuje,
da većinu propisa zapravo donosi izvršna vlast, a ne njemački Savezni
parlament, što je u neskladu s njemačkim Ustavom. Štoviše, osloncem na
Bruxelles i njemačka Savezna vlada može zaobići jasne i nedvosmislene
odluke Saveznog parlamenta. Usporedno s tim, Europski sud u praksi pokazuje
«sustavnu sklonost, da u pitanjima djelokruga odlučuje u korist EU uvijek
onda, kad za to može naći bilo kakvo uporište», čime postupa odlučno u
skladu s odredbama Ustavnog ugovora, koje su i tom sudištu namijenile ne
samo pravosudnu, nego i političku ulogu – sudjelovanje u «ostvarenju što
tješnje unije». Slijedom toga se s razlogom postavlja pitanje, može li se
SR Njemačku još uvijek nazivati parlamentarnom demokracijom. Kad ovakve brige more intelektualce naroda, koji broji
osamdeset milijuna ljudi, zauzima središnju geopolitičku poziciju i ima
najsnažnije gospodarstvo u Europi, što bi trebali misliti «mali narodi»? Herzog-Gerkenova kritika u Njemačkoj je izazvala rasprave,
osporavanja i odobravanja. Obojica su, uostalom, zagovornici europskih
integracija, ugledni stručnjaci i javni radnici. U Hrvatskoj zapravo nije
imala nikakva odjeka, pa je jedva zabilježena. Kao da se radi o temi, koja
se Hrvata ne tiče!? Ili kao da je objavljena u tvorničkim zidnim novinama,
kao prepucavanje marginalaca. Ili se možda Hrvati ne usuđuju o njoj
raspravljati? Uostalom, Herzog i Gerken potvrđuju izrijekom, da se ni u
Njemačkoj o tome ne govori previše slobodno: «U nejavnim razgovorima
njemački se političari, kako oni na saveznoj, tako i oni na pokrajinskoj
razini, danas izražavaju sve kritičnije i sve su zabrinutiji zbog smjera
koji je europska politika uzela i nastavlja dalje. Ali jedva koji će o
svojim brigama i dvojbama javno progovoriti – iz straha, da time ne ugrozi
daljnji proces ujedinjenja...». Je li baš to razlog, ili se i njemački
političari i intelektualci možda boje ostracizma, nemoguće je reći. No, treba li vjerovati u ciljeve o kojima nije dopušteno
ili poželjno razgovarati? U kojem se, pak, smjeru nastavlja ići i nakon zabrinutih
riječi iz Njemačke, pokazuje sudbina Ustavnog ugovora, donesenoga nakon
puno muke u listopadu 2004. u Rimu. Ustavni je tekst izazvao mnoge
prijepore, koji su dolazila s različitih pozicija. Pomnija njegova analiza
pokazuje, da se od država članica očekuje ustupanje bitnih elemenata
nacionalnog suvereniteta u korist nadnacionalne države. No, na referendumu
koji je u svibnju odnosno lipnju 2005. proveden u Francuskoj i Nizozemskoj,
većina je birača odbacila Ustavni ugovor. Europska se unija našla suočena
s krizom možda i težom od one, koju je 1965. izazvao francuski predsjednik
De Gaulle, usprotivivši se donošenju odluka većinom glasova. Ipak,
privremeni je izlaz nađen pod njemačkim predsjedništvom, iako je javnosti
predstavljen u vrijeme kad je na čelu EU bio Portugal: sredinom listopada
2007. u Lisabonu je postignut dogovor o tekstu tzv. reformskog ugovora EU.
Taj ugovor, kojega mnogi već sada nazivaju «ustavom koji to nije», predviđa
mogućnost stvaranja europske superdržave. Prema tom ugovoru, EU će imati
stalnog predsjednika kojega na najviše pet godina bira Europsko vijeće.
Postoji i ministar vanjskih poslova Unije, a način donošenja odluka ubuduće
će «bolje odražavati dimenzije država – članica». Time se stvara
unija koja je osjetno centraliziranija od dosadašnje. Kako piše budimpeštanski Magyar Hírlap od 19. listopada
2007., EU će biti «prva superdržava u povijesti koja će takvom postati
bez volje (i znanja) stanovništva. Jedino će Irska održati referendum o
dokumentu, ostale države – članice će u svojim parlamentima
ratificirati ugovor, vjerojatno do 1. siječnja 2009., a dokument će
sredinom godine i stupiti na snagu». Zaključna razmatranja Iako je formuliran i u posljednja se dva stoljeća razvijao
uglavnom u neslobodi i bez vlastitoga državnog okvira, hrvatski
nacionalizam – kao misao slobode, dostojanstva i jednakosti – nikad nije
dobio šovinističku ni imperijalističku notu. Naprotiv, on je stalno
ispovijedao i potrebu međunarodne suradnje, ali ne suradnje robova, nego
suradnje slobodnih pojedinaca i naroda, jer: «ograde treba ukidati, a ne
narode i države». U tom smislu nema nikakva načelnoga konflikta između
hrvatskog nacionalizma i ideje europskog zbližavanja odnosno stvaranja «Europe
domovina». Međutim, hrvatski je nacionalizam bio brana protiv svakoga
imperijalističkog nasrtaja na Hrvatsku – i to mora ostati! – bez obzira
na to, dolazio taj pokušaj iz Beča, Budimpešte, Beograda ili Bruxellesa.
Braneći slobodu Hrvatske i slobodu Hrvata, on se zapravo bori za istinske
europske vrijednosti: «Država koja ne afirmira slobodu individua je zločin,
a kombinacija koja ne afirmira državu – narod je besmisao». Svijest o tome mora biti polazište svake naše rasprave o
budućnosti. A kao što Europska unija nije Europa, tako ni Hrvatska ne može
biti izvan Europe. Sva je naša prošlost uzglobljena u prošlost Europe,
sva naša kulturna tradicija svoje sokove crpi iz europskih kulturnih
tokova, sve naše predodžbe o budućnosti povezane su s budućnošću
Europe. Dakle, lice Hrvatske odraz je lica Europe. I kao što je Hrvatska
nezamisliva izvan Europe ili bez nje, još manje je Hrvatska zamisliva u
sukobu s Europom, u egzistenciji protiv Europe. Nema, dakle, apsolutno
nikakva razloga da Hrvatska unaprijed, automatski i bezrezervno bude protiv
europske suradnje, pa ni protiv integrativnih procesa koje uvjetuje
suvremeni napredak komunikacija, tehnologije i znanosti. Prema tome, pitanje
koje uvijek iznova valja postavljati glasi posve drugačije od onoga kakvo
nam se sugerira. To pitanje glasi: je li sadašnji oblik europskog
integriranja za Hrvatsku prihvatljiv i poželjan, je li on nužno takav ili
može biti i drugačiji, i ostavlja li on Hrvatskoj alternativu ili ne. Jer, svakomu je jasno, da Ivan Pavao II. i Jean Monnet nisu
govorili o istoj ujedinjenoj Europi, da ujedinjena Europa u projektima
multinacionalnih kompanija nije ujedinjena Europa generala De Gaullea i
Konrada Adenauera. I da se tako često potezanom argumentu «EU-foričara»,
kako nijedna članica Unije nije zatražila izlazak iz nje, može
suprotstaviti jednako uvjerljiv protuargument: države koje su ostale izvan
EU, poput Švicarske, Islanda ili Norveške, nisu zbog toga osiromašile.
Naprotiv, one su svoje odnose sa susjedima uredile nizom bilateralnih
ugovora, te su u svakom pogledu napredovale i većina zemalja EU još uvijek
im i po stupnju demokratskog razvitka, i po blagostanju građana, gleda u leđa.
Prema tome, pitanje hrvatskog odnosa prema europskim integracijama zahtijeva
ozbiljan pristup i ne može se riješiti jeftinim doskočicama i verbalnim
akrobacijama. Danas ključna zadaća hrvatskog nacionalizma glasi:
nametanje ozbiljne, stručne i nepristrane rasprave o sudbini hrvatskog
naroda i njegove države. Ne treba nasjedati klopkama i pokušajima
difamacije. Treba biti svjestan, kako od svih činjenica današnjega
hrvatskog odnosa prema Europi, nije najmanje simptomatična i problematična
ta, da među najgrlatijim zagovornicima žurnoga i uglavnom bezuvjetnoga
hrvatskog ulaska u EU prednjače oni, koji su do jučer bili najljući
protivnici hrvatske državne neovisnosti i često ujedno progonitelji svih
društvenih pojava, koje su svoje korijene imale na «trulom Zapadu». Ti su
se ljudi klanjali zlatnom teletu koje se nazivalo ili Kominternom ili «pokretom
nesvrstanih», koji su i filozofski i strukturno i pojavno značili
identifikaciju s neeuropskim, čak i protueuropskim Istokom. Radi toga je
nemoguće zatomiti logičnu bojazan, da je njihovo današnje zalaganje za
europske integracije više odraz njihove nesklonosti hrvatskoj državi,
negoli zaljubljenosti u Europu. Najava suradnje skoro svih parlamentarnih stranaka oko
promjene Ustava, kojom bi se brisao sadašnji čl. 141., koji postavlja snažne
ograde balkanskim i sličnim kombinacijama, mora biti znak za uzbunu. I kad
se to čini pod firmom Europe, čini se u ime protueuropskih ciljeva. A
nakon sloma bipolarnog svijeta i planetarnog poraza komunizma, svjedočimo
kako Sjedinjene Američke Države svoje nacionalne interese stavljaju kao
najviši zakon svog opstanka. Sva zaklinjanja u međunarodnu suradnju, u
Ujedinjene Narode, u NATO itd. ostaju po strani onog trenutka kad je ugrožen
američki sacro egoismo. S druge strane, do jučer deklasirana i ponižena,
Rusija se budi sa svim svojim gospodarskim i ljudskim potencijalima. Kina
zauzima položaj političke i gospodarske velesile, a Japan, Indija i Njemačka
s pravom aspiriraju na mjesto stalnog člana Vijeća sigurnosti UN. Nacije i
države jednostavno pokazuju, da nemaju baš nikakvu želju za «odumiranjem».
Baš naprotiv: Belgija se raspada, Škoti su jedan korak od državne
neovisnosti, Bretonci i Korzikanci sanjaju o njoj; baskijski se i irski
nacionalisti zalažu za oslobođenje i neovisnost svojih domovina, ciparski
je problem i dalje neriješen, Kosovo postaje država, procesi u BiH, u
Makedoniji i drugdje diljem svijeta pokazuju nešto što samo slijepci ne žele
vidjeti: u posljednja je dva stoljeća stvoren i skršio se veliki broj
planova o stvaranju europske zajednice u različitim oblicima, a sve njih
nadživjela je konstanta – svaki narod ima pravo i želju živjeti u
vlastitoj nacionalnoj državi i svoje odnose s drugima uređivati na ravnoj
nozi. Tko se smije odreći tog prava u ime hrvatskog naroda? 1
Ante Starčević, «Stranke u Hrvatskoj», u: Djela III. Znanstveno-političke
razprave. Zagreb, 1894., 129. 2
Ante Starčević, «Diplomacija», Pozor, god. 1/1860., br. 17., 1. Prema:
Ante Starčević, Izabrani politički spisi. Izbor i uvodna studija: Pavo
Barišić, Zagreb, 1999., 144. 3
Ante Starčević, «Bečki ugovori godine 1815. i Napoleon III.»,
Hervatska, 1869. Prema: Ante Starčević, Izabrani politički spisi. Izbor i
uvodna studija: Pavo Barišić, Zagreb, 1999., 156. 4
Ante Starčević, «Nagodbe. Preštampano iz 'Slobode' od godine 1880.», u:
Djela III. Znanstveno-političke razprave. Zagreb, 1894., 307.-308. 5
Sloboda, Sušak, 1883., br. 132, 1. Prema: Ante Starčević, Izabrani spisi.
Priredio Dr. Blaž Jurišić, Zagreb, 1943., 432. 6
Ante Starčević, «Govor od 14. lipnja 1884.», u: Djela I. Govori, Zagreb,
1893., 244. 7
Ante Starčević, «Predstavke županije riečke», u: Djela II. Predstavke,
Zagreb, 1893., 31. 8
Ante Starčević, «Stranke u Hrvatskoj», u: Djela III. Znanstveno-političke
razprave. Zagreb, 1894., 129. 9
Ante Starčević, «Govor od 26. lipnja 1861.», u: Djela I. Govori, Zagreb,
1893., 27. 10
Ante Starčević, «Stranke u Hrvatskoj», u: Djela III. Znanstveno-političke
razprave. Zagreb, 1894., 105. 11
Usp. Ante Starčević, «Stranke u Hrvatskoj», u: Djela III.
Znanstveno-političke razprave, n. dj., 120. 12
Ante Starčević, «Govor od 26. lipnja 1861.», u: Djela I. Govori, Zagreb,
1893., 16. 13
Ante Starčević, «Govor od 26. lipnja 1861.», Djela I. Govori., Zagreb,
1893., 26. 14
Ante Starčević, «Predstavke županije riečke», Djela II. Predstavke,
Zagreb, 1893., 11. 15
Ante Starčević, «Diplomacija», Pozor, god. 1/1860., br. 17., 1. Prema:
Ante Starčević, Izabrani politički spisi. Izbor i uvodna studija: Pavo
Barišić, Zagreb, 1999., 144. 16
Ante Starčević, «Bi li k Slavstvu ili ka Hrvatstvu? Dva razgovora», u:
Djela III. Znanstveno-političke razprave. Zagreb, 1894., 21.-22. 17
Ante Starčević, «Bi li k Slavstvu ili ka Hrvatstvu?», n. dj., 22. 18
Ante Starčević, «Predstavke županije riečke», Djela II. Predstavke,
Zagreb, 1893., 22. 19
Ante Starčević, «Predstavke županije riečke», Djela II. Predstavke,
Zagreb, 1893., 32. 20
Hrvatska, 1890., br. 224., 1. Prema: Ante Starčević, Izabrani spisi.
Priredio Dr. Blaž Jurišić, Zagreb, 1943., 433. 21
Vilko Rieger, «Mentalitet prvih hrvatskih revolucionaraca (U 65-oj godini
od rakovičkog ustanka)», u: Dr. Ante Starčević. O 40. godišnjici smrti,
Zagreb, 1936., 79. 22
Filip Lukas, «Starčević», u: Dr. Ante Starčević. O 40. godišnjici
smrti, Zagreb, 1936., 12. Riječ je o Lukasovu govoru, pripremljenom za
proslavu obljetnice Starčevićeve smrti 1936., koju je priređivao Kulturni
akademski klub «August Šenoa», kojega se općenito smatra jednom od
jezgri domovinskoga ustaškog pokreta. Govor je trebao biti održan u
Hrvatskome narodnom kazalištu, ali su vlasti priredbu zabranile. 23
José Ortega y Gasset, Pobuna masa, Zagreb, 1941., 16. 24
José Ortega y Gasset, Pobuna masa, n. dj., 70. 25
Milan Šufflay, «Tragedija mira», u: Hrvatska u svjetlu svjetske historije
i politike. Dvanaest eseja, Zagreb, 1928., 15. 26
Oswald Spengler, «Frankreich und Europa», u: Reden und Aufsätze, München,
1937, 80.-88. 27
Richard N. Coudenhove-Kalergi, Pan-Europa, Wien, 1923., 103., 107.,
112.-117. 28
Milan Šufflay, «Radić, Bethlen i Mussolini», u: Hrvatska u svjetlu
svjetske historije i politike, n. dj., 28. 29
Hrvatski narod, 3/1941, br. 118 (12. lipnja), 165 (29. srpnja) i 194 (27.
kolovoza 1941.). 30
Stjepan Zimmermann, «Kako će filosofija kulture prosuđivati našu sadašnjost?»,
Spremnost, 1/1942., br. 20, Zagreb, 12. srpnja 1942.; Politički zatvorenik,
14/2004., br. 145, Zagreb, travanj 2004., 6.-11. 31
Hrvatski narod, 3/1941, br. 261, Zagreb, 3. studenoga 1941. 32
Otac Domovine Ante Starčević, Zagreb, 1942., 15., 27.-28. Da je pisac te
nepotpisane brošure zapravo Ivo Bogdan, vidi se iz bilješke u zborniku Naša
domovina, sv. I., Izd. Glavnoga ustaškog stana, Zagreb, 1943., 552. 33
Ivan Oršanić, «Integralna sloboda Europe», Republika Hrvatska, god.
15/1965., br. 64, Buenos Aires, prosinac 1965., 28. 34
Ivan Oršanić, «Integralna sloboda Europe», n. dj., 23.-40. 35
Roman Herzog & Lüder Gerken, «Europa entmachtet uns und unsere
Vertreter», Die Welt, 17. Februar 2007, na adresi:
http://www.welt.de/dossiers/eu-macht/article720463/Europa_entmachtet_uns_und_unsere-Vertreter
36
Roman Herzog & Lüder Gerken, «Europa entmachtet uns und unsere
Vertreter», nav. čl. |
|||||||
 |
 |
|
||||||
|
|
|
|
|
|
|
|||
