 |
 |
 |
 |
 |
||
 |
|
|||||
|
|
MANIPULACIJE REZULTATIMA IZBORA Iz činjenice da su veliku većinu glasova na saborskim
izborima, održanima 25. studenoga 2007., dobile stranke koje se u
svojim programima i djelovanjima zalažu, između ostaloga, i za pristup
Hrvatske Europskoj uniji i NATO-u, neki politički analitičari hoće
zaključiti, da je time već faktično (makar ne i formalnopravno) održan
referendum o tim pitanjima. Takva se logika osobito poteže u svjetlu
rasprava o tome, je li po hrvatskome Ustavu potrebno raspisati
referendum o pristupu Hrvatske NATO-u (dok je nesporno, da bez
referenduma nije moguće donijeti odluku o ulasku u Europsku uniju), a
nju ne zastupaju samo pojedinci koji naginju ljevici (npr. Damir Grubiša,
Ivan Grdešić i sl.), nego i oni koji su redovito na usluzi svakoj, pa
tako i aktualnoj, Sanaderovoj vladi, poput dr. Smiljka Sokola. On je u jednome zagrebačkom dnevniku sredinom prosinca
izjavio: «Referendum o pitanju treba li Hrvatska ući u NATO je održan
na izborima 25. studenoga. Rezultat je poznat. Nedvojben je zaključak
da su se građani Hrvatske plebiscitarno opredijelili za ulazak Hrvatske
u NATO...» No, takva je logika obična manipulacija voljom birača, pa
nije nikakvo čudo da dolazi iz usta «stručnjaka», koji je – za
volju vlasti - imao hrabrosti naglas kazati, da novac nije imovina. Činjenica
je, da su većinu glasova odnijele stranke koje se zalažu za
euroatlantske integracije (čak i bez obzira na to, što je upravo SDP u
predizbornoj borbi za naklonost euroskeptičnih birača potencirao
potrebu raspisivanja referenduma i o pristupu NATO-u!), ali je svakomu
jasno – pa i dr. Sokolu – da se na izborima od 25. studenoga pitanje
pristupa euroatlantskim integracijama uopće nije postavljalo, niti se
nametnulo kao važna, a kamoli kao središnja tema. Zašto je tako, nesumnjivo je pitanje koje bi zasluživalo
pozornost ne samo političkih promatrača i analitičara, nego i
socijalnih psiho(pato)loga. Zašto jedan narod, odnosno žitelji jedne
države, u svim ispitivanjima javnog mišljenja, pokazuju ozbiljnu
rezerviranost ne samo prema žurnom i bezuvjetnom srljanju u te
integracije, nego su im uopće neskloni, a onda ta tema – koja nam
svakodnevno puni uši – u stranačkom nadmetanju i opredjeljivanju
postane potpuno nevažna? Zbog čega uopće nismo u stanju problematiku
pristupa euroatlantskim integracijama analizirati mirno i trijezno, ne
podcjenjujući nesumnjive koristi koje bismo iz toga kao narod i država
mogli imati, ali i ne ignorirajući ozbiljne opasnosti za državni
suverenitet, razvitak političke kulture i demokracije, gospodarska
ograničenja, ekološke rizike i sl.? Nema sumnje, da za takav paradoks
glavnu odgovornost snose politička klasa i mediji, koji stvarno onemogućuju
bilo kakvu raspravu o tim životno važnim pitanjima, i koji na svaki
drugačiji glas odgovaraju ostracizmom brutalnijim od onoga, koji se
primjenjivao u antičkim i srednjovjekovnim društvima. Ali, unatoč tome, tvrdnje poput spomenute Sokolove, treba
s indignacijom odbaciti kao sramotne nasrtaje na rasudnu moć prosječnog
birača. A čime je taj nasrtaj, to obezvrjeđivanje elementarne
demokratske kulture motivirano, objasnio je sâm Smiljko Sokol, dovršavajući
svoju misao: «...Netko može reći, ako je tako, zašto se to ne bi
potvrdilo i na pravom referendumu. Zato što je referendum 'opasna' igra
u kojoj 'igrače ništa ne može iznenaditi osim iznenađenja'. Što ako
na referendum, koji bi se održao za desetak mjeseci, zbog vala
poskupljenja, inflacije ili nečeg trećeg, izađe samo 40 posto birača,
ili većina birača zbog istih razloga, iako je za NATO, glasuje protiv?» Drugim riječima, narod ne zna što zapravo hoće, pa mu to
treba propisati ili bar podmetnuti. Od ovog shvaćanja do vraćanja na
shvaćanje i na praksu, da ni izbore ne treba raspisivati, jer nije
unaprijed poznato tko će na njima pobijediti, samo je jedan, sasvim
mali korak. No, u eri glavinjanja u kojoj živimo, njega može načiniti
ne samo jedan nekoć ugledni ustavnopravni stručnjak, nego i čitav
jedan narod... Tomislav JONJIĆ |
|||||
 |
 |
|
||||
|
|
|
|
|
|
|
|