Hrvatska i EU

ZA STOLOM ILI POD NJIM?

U hrvatskoj političkoj i kulturnoj baštini stol nije tek puki komad pokućstva odnosno samo kuhinjsko ili blagovaoničko pomagalo, nego je u neku ruku i metafora životarenja s mrvicama palim s gospodareva ubrusa. U mnogim je naraštajima, nažalost, većina živjela od tih mrvica, motajući se oko nogu tuđih stolova. Kao metafora, stol ponovno oživljava i u naše doba. Naime, u novije se vrijeme uporno ponavlja, kako za Hrvatsku nema alternative ulasku u Europsku uniju. I kad nije moguće identificirati (a kamoli kvantificirati) koristi od toga, ističe se kako moramo biti «za europskim stolom», jer da smo već time dokazali našu ravnopravnost i osigurali nacionalne probitke.

No, sjedenje za stolom, pa bio on i «europski», ništa ne jamči; važno je misliti hrvatski i misliti o Hrvatskoj, a nije važno sjediti za stolom.

Jer, sjedili smo mi za stolom i u Pešti i u Požunu (kako smo modo hungarico nazivali Bratislavu), a ni bečki stolovi i klupe Carevinskog vijeća nisu bili bez hrvatske nazočnosti. Ali, time nismo postali ravnopravni; neravnopravnima su nas činili naša slabost i malobrojnost, koju se naši sustolnici nisu ustezali izrabiti (istodobno nam nazdravljajući zbog «kooperativnosti» i tepajući nam zbog spremnosti da na sebe preuzmemo tuđe terete).

Laktove su na tuđim stolovima derali naši nagodbenjaci, koji su Starčeviću i njegovim pristašama predbacivali da nemaju dara za «praktičnu politiku». Vratili su se s hrvatsko-ugarskom nagodbom, riječkom krpicom, Khuenovom srpštinom i željezničkom pragmatikom. I početkom XX. stoljeća koalicionaši su za mađarskim i srpskim stolovima kovali okove vlastitu narodu. Misleći, očito, da uvijek moramo biti za nekim i nečijim stolom, u Rim su desetljeće kasnije odmaglili Supilo i Trumbić, a potonji je požurio na Krf, kako bi za tamošnjim stolom svojim ćiriličkim potpisom zapečatio hrvatski ulazak u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. I tu smo – i prije Rapalla i nakon njega - bili «za stolom», oličeni u zubaru Paveliću, Benjaminu Šuperini, Mati Drinkoviću, Grgi Anđelinoviću i brojnim sličnim smodlakama i stodlakama. Za tim nam je stolom skrojen Vidovdanski ustav, skupštinski atentat i šestosiječanjska diktatura. Pa je potom Maček odlučio opet – uz dlaku vlastitom narodu - biti za stolom, ne bi li u kolovozu 1939. i u ožujku 1941. učinio krajnji napor za spašavanje Jugoslavije (a kad se u travnju ukazala prigoda, da za stolom dobije «Veliku Hrvatsku», poslovičnom je dalekovidnošću zaključio kako tada treba biti – pod stolom, jer se veliki tuku).

Čak i nakon toga mi smo htjeli biti za tuđim stolom: Krnjević, Šutej i Šubašić su u Londonu za stolom kralja Petra II. Karađorđevića legitimirali Dražu Mihailovića i njegove četnike, a delegitimirali državu koju je zdušno pozdravila i branila velika većina njihovih sunarodnjaka. Istodobno su komunisti hrvatskog podrijetla u šumi pripremali stol za bleiburšku gozbu i pobjedu Josipa Broza, Aleksandra Rankovića i Milovana Đilasa. Kad je rat završio, tobožnju hrvatsku nazočnost «za stolom» osiguravali su brojni zaljubljenici hrvatske slobode i neovisnosti, od Vladimira Bakarića i Steve Krajačića, do Milke Planinc i Stipe Šuvara. Bili smo, dakle, i opet «za stolom».

No, jesmo li time bili ravnopravni? Jesmo li time osigurali nacionalnu slobodu, gospodarski, politički i kulturni napredak? Ili smo samo nazadovali, dovodeći se uvijek iznova u situaciju da bijemo iste bitke? I nisu li oni u kojima smo tobože bili zastupljeni, iz naraštaja u naraštaj, iz režima u režim, bili sve manje hrvatski i sve više tuđi: dok je u Pešti, Požunu i Beču još bilo onih spremnih na žrtvu za Hrvatsku, u Beogradu – onomu prvom i onomu drugom – listom su bili oni koji su vlastitu domovinu izdavali i bez posebne plaće!

Ima li netko danas, tko bi – gledajući naše činovnike koji žure rezervirati si kakvu sinekuricu u Bruxellesu ili namjesnikovati u kojoj zapadnobalkanskoj zabiti – bio spreman prisegnuti, da se ta tendencija ne će nastaviti? Da će naši budući predstavnici biti još gori, da će opet biti za tuđim stolom, i da će se tamo gozbiti na naš račun...