Hrvatska i MKSJ

SLAMANJE NACIJE

 Teško da jedan narod može doživjeti težu sudbine od one da je prisiljen suditi vlastitim osloboditeljima. U političkome i ratnom porazu moguće je sačuvati dostojanstvo, ali se ne može na dostojanstven način vlastitu pobjedu pod tuđim pritiskom proglasiti zločinom.

Hrvatskoj se upravo to događa.

Na Kanarskom je otočju 7. prosinca 2005. uhićen jedan od legendarnih zapovjednika Hrvatske vojske, general Ante Gotovina. Nakon par dana provedenih u španjolskome pritvoru, Gotovina je prebačen u Den Haag, gdje je pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju 12. prosinca izjavio da se ne osjeća krivim ni za jednu točku optužnice koju je taj sud protiv njega potvrdio četiri i pol godine ranije.

Uhićenje generala Gotovine mora se promatrati s više aspekata. Prvi je osobna Gotovinina sudbina. Je li general postupio ispravno, kad se odlučio na bijeg i skrivanje? Kad se zanemare emocionalni razlozi koji bi mogli govoriti u prilog pozitivnom odgovoru na to pitanje, svaka racionalna raščlamba pokazuje da je to bio pogrješan korak. Argumenti za to su mnogostruki. Prvo, bijeg i skrivanje u svakom su slučaju više nego zahtjevan pothvat. Bjegunac zapravo nije slobodan čovjek, jer je potpuno odsječen od obitelji, prijatelja i sredine koju je izabrao kao svoju prirodnu okolinu. Samim time je prikraćen za najobičnija, svakodnevna zadovoljstva. Istodobno, on ograničava slobodu bližnjih i nehotice ugrožava one ljude koji mu žele pomoći.

Drugo, bjegunac ne može ili jedva može utjecati na predodžbu koja se o njemu stvara. To znači da je podvrgnut i nastanku negativnih predodžbi, kao i manipulacijama njegovim imenom kojima se služe bezbrojni lovci u mutnome, koji nastupaju kao njegovi tobožnji glasnogovornici ili tekliči. Vjerojatno su upravo takvi, kojima je iz političkih razloga konveniralo manipulirati Gotovininim imenom, i stvorili psihološku klimu za bijeg, možda uvjeravajući ga de će MKSJ u međuvremenu utrnuti, što se – kako vidimo – pokazalo računom bez krčmara.

Treće, bjegunac ne bira mjesto i vrijeme uhićenja, a u konkretnoj situaciji on nije bio suočen s tjeralicom jednoga nedemokratskog režima, nego s hajkom koju podupire praktično čitav svijet. O tome svijetu koji nije kadar razlučiti političku motiviranost optužnice od moguće odgovornosti za pojedinačne zločine, ne treba imati iluzija, ali je nevolja u tome što je on jedini koji postoji.

Četvrto, bijegom i skrivanjem general Gotovina je praktično izgubio mogućnost da bude privremeno pušten. Postupno se hlade bučne najave Vlade da će njegovoj obrani dati potrebna jamstva, a upućeniji su ionako svjesni da su te izjave bile motivirane samo težnjom da se amortizira negodovanje odnosno udovolji očekivanjima javnosti. U stvarnosti, valja znati da jamstva Vlade nisu nikakva formalna pretpostavka za privremeno puštanje, pa ih kao takva Pravila o postupku i dokazima MKSJ-a ni ne spominju. Štoviše, ne može se ekstenzivnim smatrati ni tumačenje po kojemu, ako je svaka članica OUN obvezna poštivati odluke MKSJ-a, time je svaka članica te organizacije – dakle, i Hrvatska – dužna primiti osobu koja je puštena na privremenu slobodu i izvršiti sve naloge mjerodavnog vijeća. Dakle, formalnopravno gledajući, Vlada ne mora uopće jamčiti da će izvršiti sve naloge Tribunala, jer je ona to obvezna učiniti. U praksi to izgleda bitno drugačije. Vladina jamstva su samo uobičajeni instrument kojim se demonstrira volja države i njezina pripravnost da se potrudi da se optuženik nađe pred sudom kad to Vijeće zatraži. Hrvatska dosad nije dala jamstva nijednom bjeguncu, čak ni onda kad se on neprijeporno dragovoljno predao (Paško Ljubičić), pa će biti zanimljivo vidjeti, hoće li i ovdje biti prekršeno pravilo da su pred zakonom svi jednaki. Ako se to kojim slučajem i dogodi, ne znači da će Gotovina biti pušten, jer je – kako se to uobičajenim žargonom Tribunala kaže – dosta uspješno pokazao da se znade skrivati. No, u svakoj raspravi o privremenom puštanju nije dobro iz vida ispustiti da je korisnost tog instituta, objektivno govoreći, upitna.

To nije «obrana sa slobode», kako se sugerira u istupima Vladinih dužnosnika, nego čekanje na početak suđenja, jer je u vrijeme suđenja (koje će nesumnjivo trajati nekoliko godina) pritvor obvezatan. Nema nikakve dvojbe da bi svaki pritvorenik volio napustiti pritvor, ali je dobro ako pritom ima na umu da se jednom, uoči početka suđenja, valja i vratiti, što znači da treba opet iznova proći kroz istu stresnu situaciju. Vrijeme provedeno na «privremenom puštanju», povrh toga, nije vrijeme slobode u pravome smislu riječi, jer je optuženik obvezan ne napuštati mjesto boravka, te se mora dosta često – najmanje jednom tjedno - javljati redarstvenim vlastima. Napokon, razdoblje u kojem je optuženik bio privremeno pušten, ne uračunava se u eventualnu kaznu. Ako je optuženik svjestan da će – bilo zbog postojanja stvarne odgovornosti, bilo zbog politički motiviranoga i doista zastrašujuće široko postavljenog koncepta udruženoga zločinačkog pothvata (joint criminal enterprise) – ipak biti proglašen krivim i kažnjen, onda će na razdoblje privremene i ograničene «slobode» gledati kao na izgubljeno vrijeme. U tom je kontekstu jedina korist ako je ono doista utrošeno na pripremanje obrane, a ne na trivijalno ispijanje kava u kakvome zagrebačkom kafiću.

Peto, zbog svoga bijega pred politički motiviranom optužnicom, general Gotovina je izgubio status «običnog» optuženika, te je – skupa s Karadžićem i Mladićem – postao temom o kojoj je raspravljalo Vijeće sigurnosti UN, spomenuvši ga izrijekom u jednoj svojoj rezoluciji. Time je Gotovini dana težina koju on objektivno ne zaslužuje, a valja biti realan i strahovati da će se to odraziti i u kasnijoj presudi. Mi Hrvati više nego dobro znamo da Gotovini nije mjesto u tom društvu. Mi dobro znamo, da se malo koji haški optuženik može podičiti da je i u trenutcima najvećih pobjeda i najvećih zanosa, znao odlučno galamiti na veliku skupinu visokih časnika, čak i generala, optužujući ih za neprofesionalnost i nemar odnosno toleriranje nevojničkih postupaka pojedinih pripadnika Hrvatske vojske. Dakle, u odnosu na Antu Gotovinu možemo bez skrupula kazati da ga doživljavamo nedužnom žrtvom igara u sferi visoke politike. No, isto tako treba biti načistu s tim da ga prosječan Europljanin ne doživljava tako, nego u njemu gleda samo lice s tjeralice, ruku pod ruku s ponajvećim zločincima XX. stoljeća, Karadžićem i Mladićem.

To su, nažalost, činjenice, a njih nikad nije uputno smetnuti s uma, iako je najčešće lakše poslušati srce.

Drugi aspekt Gotovinina slučaja jest značenje kojega njegovo uhićenje ima za duhovno stanje ovog naroda.

Demonstracije na splitskoj rivi, održane 11. prosinca 2005., nisu bile tako dramatične kao one koje su četiri i pol godine ranije održane u znak potpore generalu Mirku Norcu. Pravi je razlog u tome što nije bilo političke snage koja bi ih potpirivala i koja bi se, čemu tajiti, njima koristila u borbi za vlast. No, nema nikakve dvojbe da je stupanj hrvatske identifikacije s Gotovinom puno veći nego s Norcem. Tomu je, očito, doprinijelo i dugotrajno Gotovinino skrivanje, koje je pojačalo predodžbu o njemu kao hrabrom i beskompromisnom borcu. Radi toga je njegovo uhićenje i ponižavanje pred španjolskim redarstvenim kamerama bilo tim bolnije. Hrvati su se s pravom osjetili poniženima, a to će poniženje – nema sumnje – ostaviti duboke tragove u narodnoj duši te će, prije ili kasnije, uroditi reakcijama o kojima se može samo spekulirati. No, čini se da je sigurno kako uhićenje i poniženje generala Gotovine ne će pridonijeti ni ugledu MKSJ-a, a ni stvaranju pomirenja i mira u ovome dijelu Europe, što je inače jedna od svrha radi koje je Tribunal osnovan.

Treći i vjerojatno najtužniji aspekt Gotovinina slučaja jest ponašanje Vlade Republike Hrvatske. Nije objektivno Vladu optuživati da je drage volje pristala na progon hrvatskih generala i na tzv. akcijske planove koji su Hrvatsku pretvorili u koloniju zapadnoeuropskih obavještajnih službi. No zauvijek će ostati zabilježeno da je Vlada na takav pritisak pristala bez velika oklijevanja i bez ikakvih unutarnjih potresa. Ona je tako pokazala kako se jedna suverena država pretvara u protektorat međunarodne zajednice. Hrvatska je vlada, a ne netko drugi, pozvana da odradi prljavi posao, da slomi kralješnicu vlastitom narodu, slamajući njegov ponos i dostojanstvo.

To nas u prvom redu vraća na ponašanje hrvatskih vlasti prema MKSJ-u u drugoj polovici devedesetih godina. Onima koji stalno podsjećaju na problematičnost Ustavnog zakona o suradnji s MKSJ može se predbaciti da bi Hrvatska, strogo uzevši, i bez tog propisa i pravno bila obvezana na suradnju s Tribunalom, pri čemu bi njezine obveze proizlazile iz Povelje UN odnosno rezolucija Vijeća sigurnosti. Ustavni zakon o suradnji, dakle, nije nužno pretpostavka za pokoravanje Tribunalu, ali je – da je bilo pameti i političke volje - mogao biti sredstvo kojim bi se ta suradnja svela u prihvatljive okvire, u okvire koji Hrvatsku ne bi izopćavali iz međunarodne zajednice, a ne bi bitnije krnjili njezin suverenitet.

Ta je prigoda nepovratno propuštena. Nakon trećesiječanjske revolucije otišlo se krupan korak dalje: bez ikakve pravne obveze, čak kršeći pravne standarde izgrađene pred MKSJ, hrvatske su se vlasti odlučile na tzv. potpunu suradnju, tj. na neograničenu i neselektivnu predaju dokumentacije koja je imala status državne i vojne tajne. Pritom je također manipulirala, favorizirajući neke optuženike i osumnjičenike (npr. Blaškić, Stipetić), a druge diskriminirajući (Ljubičić, Gotovina). U tome je pravog partnera našla u Carli Del Ponte, koja je – prema izričitom Račanovu priznanju – s tadašnjom vladom sklapala i pismene aranžmane o optuživanju jednih odnosno neoptuživanju drugih visokih časnika Hrvatske vojske. Sanader se, dakle, kreće utrtim stazama. No time pred ovim narodom ne će spasiti obraz: svi raspiti javnog mnijenja pokazuju da nikakva himerična briselska jutra ne mogu hrvatskom narodu nadomjestiti ponos, dostojanstvo, vlastitu državu i slobodu... (T. J.)

Akcija Maslenica - siječanj 1993.

U Splitu, ljeto 1995.

S američkim časnicima na Dinari u srpnju 1995.

Oluja u Kninu - kolovoz 1995.

Demonstracije na splitskoj rivi 11. veljače 2001. s vatrenim nastupom budućeg premijera Sanadera

Uhićenje 7. prosinca 2005.

U Madridu, s lisicama na rukama

"Gotovinine lisice - naši su okovi" - Split, 11. prosinca 2005.

Božićnica 1929. - Božić 2005.