SLAMANJE
NACIJE Teško
da jedan narod može doživjeti težu sudbine od one da je prisiljen
suditi vlastitim osloboditeljima. U političkome i ratnom porazu moguće
je sačuvati dostojanstvo, ali se ne može na dostojanstven način
vlastitu pobjedu pod tuđim pritiskom proglasiti zločinom. Hrvatskoj
se upravo to događa. Na
Kanarskom je otočju 7. prosinca 2005. uhićen jedan od legendarnih
zapovjednika Hrvatske vojske, general Ante Gotovina. Nakon par dana
provedenih u španjolskome pritvoru, Gotovina je prebačen u Den Haag,
gdje je pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju 12.
prosinca izjavio da se ne osjeća krivim ni za jednu točku optužnice
koju je taj sud protiv njega potvrdio četiri i pol godine ranije. Uhićenje
generala Gotovine mora se promatrati s više aspekata. Prvi je osobna
Gotovinina sudbina. Je li general postupio ispravno, kad se odlučio na
bijeg i skrivanje? Kad se zanemare emocionalni razlozi koji bi mogli
govoriti u prilog pozitivnom odgovoru na to pitanje, svaka racionalna raščlamba
pokazuje da je to bio pogrješan korak. Argumenti za to su mnogostruki.
Prvo, bijeg i skrivanje u svakom su slučaju više nego zahtjevan
pothvat. Bjegunac zapravo nije slobodan čovjek, jer je potpuno odsječen
od obitelji, prijatelja i sredine koju je izabrao kao svoju prirodnu
okolinu. Samim time je prikraćen za najobičnija, svakodnevna
zadovoljstva. Istodobno, on ograničava slobodu bližnjih i nehotice
ugrožava one ljude koji mu žele pomoći. Drugo,
bjegunac ne može ili jedva može utjecati na predodžbu koja se o njemu
stvara. To znači da je podvrgnut i nastanku negativnih predodžbi, kao
i manipulacijama njegovim imenom kojima se služe bezbrojni lovci u
mutnome, koji nastupaju kao njegovi tobožnji glasnogovornici ili tekliči.
Vjerojatno su upravo takvi, kojima je iz političkih razloga konveniralo
manipulirati Gotovininim imenom, i stvorili psihološku klimu za bijeg,
možda uvjeravajući ga de će MKSJ u međuvremenu utrnuti, što se –
kako vidimo – pokazalo računom bez krčmara. Treće,
bjegunac ne bira mjesto i vrijeme uhićenja, a u konkretnoj situaciji on
nije bio suočen s tjeralicom jednoga nedemokratskog režima, nego s
hajkom koju podupire praktično čitav svijet. O tome svijetu koji nije
kadar razlučiti političku motiviranost optužnice od moguće
odgovornosti za pojedinačne zločine, ne treba imati iluzija, ali je
nevolja u tome što je on jedini koji postoji. Četvrto,
bijegom i skrivanjem general Gotovina je praktično izgubio mogućnost
da bude privremeno pušten. Postupno se hlade bučne najave Vlade da će
njegovoj obrani dati potrebna jamstva, a upućeniji su ionako svjesni da
su te izjave bile motivirane samo težnjom da se amortizira negodovanje
odnosno udovolji očekivanjima javnosti. U stvarnosti, valja znati da
jamstva Vlade nisu nikakva formalna pretpostavka za privremeno puštanje,
pa ih kao takva Pravila o postupku i dokazima MKSJ-a ni ne spominju. Štoviše,
ne može se ekstenzivnim smatrati ni tumačenje po kojemu, ako je svaka
članica OUN obvezna poštivati odluke MKSJ-a, time je svaka članica te
organizacije – dakle, i Hrvatska – dužna primiti osobu koja je puštena
na privremenu slobodu i izvršiti sve naloge mjerodavnog vijeća. Dakle,
formalnopravno gledajući, Vlada ne mora uopće jamčiti da će izvršiti
sve naloge Tribunala, jer je ona to obvezna učiniti. U praksi to
izgleda bitno drugačije. Vladina jamstva su samo uobičajeni instrument
kojim se demonstrira volja države i njezina pripravnost da se potrudi
da se optuženik nađe pred sudom kad to Vijeće zatraži. Hrvatska
dosad nije dala jamstva nijednom bjeguncu, čak ni onda kad se on
neprijeporno dragovoljno predao (Paško Ljubičić), pa će biti
zanimljivo vidjeti, hoće li i ovdje biti prekršeno pravilo da su pred
zakonom svi jednaki. Ako se to kojim slučajem i dogodi, ne znači da će
Gotovina biti pušten, jer je – kako se to uobičajenim žargonom
Tribunala kaže – dosta uspješno pokazao da se znade skrivati. No, u
svakoj raspravi o privremenom puštanju nije dobro iz vida ispustiti da
je korisnost tog instituta, objektivno govoreći, upitna. To
nije «obrana sa slobode», kako se sugerira u istupima Vladinih dužnosnika,
nego čekanje na početak suđenja, jer je u vrijeme suđenja (koje će
nesumnjivo trajati nekoliko godina) pritvor obvezatan. Nema nikakve
dvojbe da bi svaki pritvorenik volio napustiti pritvor, ali je dobro ako
pritom ima na umu da se jednom, uoči početka suđenja, valja i
vratiti, što znači da treba opet iznova proći kroz istu stresnu
situaciju. Vrijeme provedeno na «privremenom puštanju», povrh toga,
nije vrijeme slobode u pravome smislu riječi, jer je optuženik obvezan
ne napuštati mjesto boravka, te se mora dosta često – najmanje
jednom tjedno - javljati redarstvenim vlastima. Napokon, razdoblje u
kojem je optuženik bio privremeno pušten, ne uračunava se u
eventualnu kaznu. Ako je optuženik svjestan da će – bilo zbog
postojanja stvarne odgovornosti, bilo zbog politički motiviranoga i
doista zastrašujuće široko postavljenog koncepta udruženoga zločinačkog
pothvata (joint criminal enterprise) – ipak biti proglašen krivim i
kažnjen, onda će na razdoblje privremene i ograničene «slobode»
gledati kao na izgubljeno vrijeme. U tom je kontekstu jedina korist ako
je ono doista utrošeno na pripremanje obrane, a ne na trivijalno
ispijanje kava u kakvome zagrebačkom kafiću. Peto,
zbog svoga bijega pred politički motiviranom optužnicom, general
Gotovina je izgubio status «običnog» optuženika, te je – skupa s
Karadžićem i Mladićem – postao temom o kojoj je raspravljalo Vijeće
sigurnosti UN, spomenuvši ga izrijekom u jednoj svojoj rezoluciji. Time
je Gotovini dana težina koju on objektivno ne zaslužuje, a valja biti
realan i strahovati da će se to odraziti i u kasnijoj presudi. Mi
Hrvati više nego dobro znamo da Gotovini nije mjesto u tom društvu. Mi
dobro znamo, da se malo koji haški optuženik može podičiti da je i u
trenutcima najvećih pobjeda i najvećih zanosa, znao odlučno galamiti
na veliku skupinu visokih časnika, čak i generala, optužujući ih za
neprofesionalnost i nemar odnosno toleriranje nevojničkih postupaka
pojedinih pripadnika Hrvatske vojske. Dakle, u odnosu na Antu Gotovinu
možemo bez skrupula kazati da ga doživljavamo nedužnom žrtvom igara
u sferi visoke politike. No, isto tako treba biti načistu s tim da ga
prosječan Europljanin ne doživljava tako, nego u njemu gleda samo lice
s tjeralice, ruku pod ruku s ponajvećim zločincima XX. stoljeća,
Karadžićem i Mladićem. To
su, nažalost, činjenice, a njih nikad nije uputno smetnuti s uma, iako
je najčešće lakše poslušati srce. Drugi
aspekt Gotovinina slučaja jest značenje kojega njegovo uhićenje ima
za duhovno stanje ovog naroda. Demonstracije
na splitskoj rivi, održane 11. prosinca 2005., nisu bile tako dramatične
kao one koje su četiri i pol godine ranije održane u znak potpore
generalu Mirku Norcu. Pravi je razlog u tome što nije bilo političke
snage koja bi ih potpirivala i koja bi se, čemu tajiti, njima koristila
u borbi za vlast. No, nema nikakve dvojbe da je stupanj hrvatske
identifikacije s Gotovinom puno veći nego s Norcem. Tomu je, očito,
doprinijelo i dugotrajno Gotovinino skrivanje, koje je pojačalo predodžbu
o njemu kao hrabrom i beskompromisnom borcu. Radi toga je njegovo uhićenje
i ponižavanje pred španjolskim redarstvenim kamerama bilo tim bolnije.
Hrvati su se s pravom osjetili poniženima, a to će poniženje – nema
sumnje – ostaviti duboke tragove u narodnoj duši te će, prije ili
kasnije, uroditi reakcijama o kojima se može samo spekulirati. No, čini
se da je sigurno kako uhićenje i poniženje generala Gotovine ne će
pridonijeti ni ugledu MKSJ-a, a ni stvaranju pomirenja i mira u ovome
dijelu Europe, što je inače jedna od svrha radi koje je Tribunal
osnovan. Treći
i vjerojatno najtužniji aspekt Gotovinina slučaja jest ponašanje
Vlade Republike Hrvatske. Nije objektivno Vladu optuživati da je drage
volje pristala na progon hrvatskih generala i na tzv. akcijske planove
koji su Hrvatsku pretvorili u koloniju zapadnoeuropskih obavještajnih
službi. No zauvijek će ostati zabilježeno da je Vlada na takav
pritisak pristala bez velika oklijevanja i bez ikakvih unutarnjih
potresa. Ona je tako pokazala kako se jedna suverena država pretvara u
protektorat međunarodne zajednice. Hrvatska je vlada, a ne netko drugi,
pozvana da odradi prljavi posao, da slomi kralješnicu vlastitom narodu,
slamajući njegov ponos i dostojanstvo. To
nas u prvom redu vraća na ponašanje hrvatskih vlasti prema MKSJ-u u
drugoj polovici devedesetih godina. Onima koji stalno podsjećaju na
problematičnost Ustavnog zakona o suradnji s MKSJ može se predbaciti
da bi Hrvatska, strogo uzevši, i bez tog propisa i pravno bila obvezana
na suradnju s Tribunalom, pri čemu bi njezine obveze proizlazile iz
Povelje UN odnosno rezolucija Vijeća sigurnosti. Ustavni zakon o
suradnji, dakle, nije nužno pretpostavka za pokoravanje Tribunalu, ali
je – da je bilo pameti i političke volje - mogao biti sredstvo kojim
bi se ta suradnja svela u prihvatljive okvire, u okvire koji Hrvatsku ne
bi izopćavali iz međunarodne zajednice, a ne bi bitnije krnjili njezin
suverenitet. Ta je
prigoda nepovratno propuštena. Nakon trećesiječanjske revolucije otišlo
se krupan korak dalje: bez ikakve pravne obveze, čak kršeći pravne
standarde izgrađene pred MKSJ, hrvatske su se vlasti odlučile na tzv.
potpunu suradnju, tj. na neograničenu i neselektivnu predaju
dokumentacije koja je imala status državne i vojne tajne. Pritom je
također manipulirala, favorizirajući neke optuženike i osumnjičenike
(npr. Blaškić, Stipetić), a druge diskriminirajući (Ljubičić,
Gotovina). U tome je pravog partnera našla u Carli Del Ponte, koja je
– prema izričitom Račanovu priznanju – s tadašnjom vladom
sklapala i pismene aranžmane o optuživanju jednih odnosno neoptuživanju
drugih visokih časnika Hrvatske vojske. Sanader se, dakle, kreće
utrtim stazama. No time pred ovim narodom ne će spasiti obraz: svi
raspiti javnog mnijenja pokazuju da nikakva himerična briselska jutra
ne mogu hrvatskom narodu nadomjestiti ponos, dostojanstvo, vlastitu državu
i slobodu... (T. J.) Akcija
Maslenica - siječanj 1993. U
Splitu, ljeto 1995. S
američkim časnicima na Dinari u srpnju 1995. Oluja
u Kninu - kolovoz 1995. D Uhićenje
7. prosinca 2005. U
Madridu, s lisicama na rukama "Gotovinine
lisice - naši su okovi" - Split, 11. prosinca 2005. Božićnica 1929. - Božić 2005. |
||||||