 |
 |
 |
 |
 |
||
 |
|
|||||
|
LOGIKA SLUŽINČADI Već samo postojanje, a pogotovo praksa Međunarodnoga kaznenog suda u Den Haagu kao da sili svakog Hrvata na jasno svrstavanje ili u njegove bezuvjetne pobornike, ili u bezuvjetne protivnike. No, objema je stranama uglavnom zajedničko to da o sudu i o njegovim pravorijecima sude, a da nikad nisu pročitali ni njegove temeljne dokumente, a ni njegove odluke. To što su ti tekstovi svakomu dostupni, ništa ne znači. U Hrvatskoj je – po običaju - ignorancija prednost, a ne nedostatak, pa je posvemašnje odobravanje rada tribunala, ili njegovo apsolutno negiranje, vrlo popularno, dakako, u različitim ili politički različito raspoloženim dijelovima javnosti. Utoliko je lagodnije izabrati jednu od tih strana, negoli pokušati racionalno suditi o toj instituciji, njezinoj ulozi i poslanju, kao i hrvatskom odnosu prema njoj. Tko hoće biti popularan, treba nastojati što manje misliti. Tim prije što bi racionalno analiziranje tih čimbenika nametalo, između ostalog, obvezu da se zaštite i nacionalni interesi i interesi optuženika. Plakati i parole ne nameću nikakve obveze, njima se sve rješava. Može se, na akademskoj razini, raspravljati o tome je li sud ustanovljen u skladu s Poveljom Ujedinjenih naroda. Može se, također, ukazivati na manjkavosti njegova Statuta, Pravila o postupku i dokazima, te o načinu njihova mijenjanja i dopunjavanja. No, ne može se ignorirati činjenica da taj sud postoji, da hrvatska volja danas više ne može utjecati na njegovo postojanje i da mu je, takvom kakav već jest, odlukom Vijeća sigurnosti, namijenjena ne samo pravosudna, nego i politička uloga. Ignorirati činjenicu da on i tu političku ulogu uglavnom uspješno igra, pogotovo ignorirati je u ime tobože hrabrih rodoljubnih krilatica, mogu samo neozbiljni ljudi. I samo neozbiljni ljudi mogu previdjeti da haški tribunal svoju i pravosudnu i političku svrhu uspješno ispunjava u znatnoj mjeri zahvaljujući hrvatskomu političkom sljepilu, inertnosti i gluposti. Htjeli mi to priznati ili ne htjeli, hrvatsko političko sljepilo, inertnost i glupost legitimiraju, nažalost, haški tribunal. Ali, to ne znači da legitimiraju servilan odnos prema tom tribunalu, tako prisutan u hrvatskome političkom establishmentu. Tu servilnost ne oslikavaju samo fraze aktualnoga predsjednika države, nego i činjenica da se baš svaki korak i svaka odluka tribunala protiv srpskih optuženika na silu tumači kao argument ne samo u prilog hrvatskih gledišta, nego u prilog “bezuvjetne suradnje” s Haagom. Ništa zornije ne svjedoči o tome do medijskog odjeka nedavnog svjedočenja Milana Babića na suđenju Slobodanu Miloševiću. Započinjući početkom prosinca 2002. kao zaštićeni svjedok C-061 svoj iskaz, taj je zubar, vrlo visoko pozicionirani prvak srpskih pobunjenika iz 1990./91., koji je u međuvremenu uznapredovao u uzgajivača pilića, izjavio kako su sukob i krvoproliće na Plitvicama i Borovu Selu izazvali Srbi. Srbi su isprovocirali rat po naputcima iz Beograda i uz otvorenu pomoć tzv. Jugoslovenske narodne armije, jer su htjeli stvoriti Veliku Srbiju. Spektakularno otkriće?!? Ne, jer Babić je potvrdio ono što smi svi mi znali svih ovih godina. Jedino su ideolozi nove verzije bratstva i jedinstva godinama ustrajno radi vlastitih i tuđih računa trubili, da su sukob isprovocirali hrvatski jastrebovi. (Među takve se “trubadure” miješao i Mesić, računajući da zapadna uha rado slušaju takve korske skladbe, a po tim bi se notama, izgleda, htjelo napraviti i nove udžbenike iz povijesti.) Iz takve je Babićeve izjave, izjave kojom se potvrđuju notorne činjenice jedan od perjanica središnjega medijskog carstva u Hrvatskoj, u Jutarnjem listu, izveo žuran i bombastičan zaključak: “Iskaz svjedoka C-061 potvrđuje da Haaški sud radi za Hrvatsku”. Takvom se logikom, očito, i kad nije uobličena u objavljenom tekstu, ravnaju hrvatski tvorci javnog mnijenja. No, postupati tako, ne znači biti u zavadi s Aristotelom. Ne. To znači svjesno prihvaćati logiku služinčadi... Tomislav JONJIĆ |
||||||
 |
 |
|
||||
|
|
|
|
|
|
|
|