Hrvatska i MKSJ

“SLUČAJ BOBETKO” ILI: IGROKAZ “KAKO JE RAČAN OSTAO U SEDLU”

Piše: Tomislav JONJIĆ

                 Optužnica protiv stožernoga generala Janka Bobetka nesumnjivo je najteži politički napad na Hrvatsku od vremena Daytonskog sporazuma. Homogenizacija hrvatskog naroda povodom njezina objavljivanja jasno pokazuje da Hrvati tu optužnicu, i ne znajući za njezine pojedinosti, niti se upuštajući u stručnu raščlambu njezinih inkriminacija, doživljavaju kao strahovitu nepravdu i kao pokušaj da se potkopaju temelji na kojima je stvorena i obranjena hrvatska država. U tome su skoro bez razlike složni oni koji pokušavaju racionalno suditi o događajima u hrvatskim zemljama u posljednjih petnaestak godina, i oni koji, neracionalno i pogrješno, smatraju kako onaj koji se brani ne može počiniti zločin. Ta sloga obvezuje. Obvezuje, jer – riječima nadbiskupa Stepinca – onaj koji ne zna osjetiti bilo svog naroda, nije ništa doli ništarija.

                 Krene li se od pretpostavke da se malo stvari u politici događa slučajno, vrijedi zagrebati ispod površine “slučaja Bobetko” i ipak postaviti klasično pitanje: cui prodest. Komu koristi?

Vukovi siti, ali...

                Prema jednoj od hipoteza koje se daju čuti na haškome Churchillpleinu, koji je ovih dana (krajem rujna 2002.) pun novinara, međunarodnih “promatrača” i podupiratelja Slobodana Miloševića, optužnica protiv generala Bobetka vješt je igrokaz u kojemu glavne uloge imaju haško tužiteljstvo i Račanova vlada. Prema tom scenariju, tužiteljstvo podiže optužnicu protiv bivšega načelnika Glavnog stožera Hrvatske vojske, dakle, najviše rangirane vojne osobe iz doba hrvatskih osloboditeljskih akcija, upravo u trenutku kad počinje “hrvatski” dio procesa protiv Miloševića. Time se Srbima neposredno uoči tamošnjih izbora hoće poslati jasna poruka, da međunarodna zajednica nije nadahnuta antisrpstvom. Tužiteljstvo, međutim, zna da zbog visoke dobi i slaboga zdravstvenog stanja generala Bobetka zapravo ne će doći do suđenja i izricanja presude. Baš radi toga pruža prigodu Račanovoj vladi da se održi u sedlu time što će mobilizirati javnost i privremeno homogenizirati naciju. Račan tako, kao što je točno primijetio jedan lijevo orijentirani tjednik, odbija “udar s desnice” i dovodi nacionalno orijentiranu oporbu u situaciju u kojoj stalno mora izjavljivati da podupire vladu. Time takva oporba gubi kredibilitet u istoj onoj mjeri u kojoj ga posrnuli Račan ponovno zadobiva.

General Janko Bobetko

No, to je samo prvi čin igrokaza. U drugom činu, makar samo tužiteljstvo i ne će previše inzistirati na prijavljivanju Hrvatske Vijeću sigurnosti, Hrvatskoj će se priprijetiti sankcijama. Poduzet će se i neki simbolični potezi, kako bi se pripomoglo splašnjavanju nacionalnog zanosa. On ionako nikad ne može trajati predugo. Usporedno će se u hrvatskim (“neovisnim”) medijima pokrenuti rafinirana kampanja kojoj je svrha cijepanje nacionalnih redova, prokazivanje HDZ-a kao kratkoročno najopasnijega konkurenta za svojedobni servilni odnos prema Haagu, kompromitiranje branitelja i visokih časnika HV-a, pa i samoga generala Bobetka, sa svrhom njegove političke i još više moralne izolacije. To će se neminovno odraziti na Bobetkovo ionako slabo zdravstveno stanje, pa će po okončanju tobožnjega “pravnog” postupka ispitivanja ocjene ustavnosti optužnice, nastupiti faktične zapreke njegovoj predaji Haagu.

A nakon toga, u završnome, trećem činu, slijede nove optužnice. Račan će tada, bez ikakve štete za svoj položaj i za interese krugova koje predstavlja, moći izići pred hrvatsku javnost i kazati kako je njegova vlada u slučaju generala Bobetka pokazala zube i zaštitila nacionalni ponos, ali je pritom iscrpila sva sredstva, pa joj sada ne preostaje ništa drugo nego ispuniti sve zahtjeve Haaga i predati sve optuženike. Haag tako dobiva što je htio: nastavak bezuvjetne hrvatske suradnje i kompromitaciju hrvatskoga vojnog i političkog vrha iz doba nastanka države. Istodobno, izbjegnut je rizik radikalizacije hrvatskog naroda, ali je s osloboditeljskih akcija skinuta pozlata. (A u idole, primijetio je Gustave Flaubert, ne valja dirati: njihova nam pozlata ostaje na rukama.) Srbija i “vascelo srpstvo” dobili su nemalu zadovoljštinu, a Račan nakon prijevremenih izbora ponovno biva u stanju formirati koalicijsku vladu nasuprot koje stoji razjedinjena, sterilna i kompromitirana oporba.

Brzojav potpore kojega je generalu Bobetku uputio HDPZ

                 Fantastično? Možda. No, u politici se danomice događaju i fantastičnije stvari. Osobito tamo gdje se “šah politički igra glavom, a ne srcem”.

                Što u svemu tome znači istup Stipe Mesića na Hrvatskoj televiziji? Ništa. Samo kulisu ispred koje se opisani igrokaz odvija. Dok je, tobože, vlada “strahovala ne znajući što će predsjednik reći”, na Račanovoj je televiziji Mesić dobio prigodu ponoviti nekoliko naučenih fraza, kojima je primarna funkcija u javnosti pojačati predodžbu o supstancijalnim razlikama između servilnog Mesića i “hrabroga”, pače “državotvornog” Račana. Kako hrvatska javnost uglavnom zna temeljne činjenice iz životopisa toga partijskog aparatčika, dobro je poznato da sintagma “državotvorni Račan” predstavlja contradictio in adiecto. Razlike između Račana i Mesića nisu, dakle, supstancijalne i strateške, nego taktičke. Navikao na komitetske spletke, Račan vodi računa o dojmu kojeg ostavlja u javnosti, pa s užitkom pušta Mesića da se javno razgoliti i opet nađe nasuprot većini hrvatskih građana. Ovaj će na to, po običaju, nasjesti. On se ionako bezuvjetno podređuje željama tzv. međunarodne zajednice (što, dakako, ne bi bila nevolja da čovjek nije predsjednik jedne države koja hoće biti suverena).

Očekivati od Mesićevih savjetnika da prozru igru, bilo bi previše. Kao što je osiguranje povjerio bivšim udbašima, Mesić je mjesto savjetnika za vanjsku politiku povjerio opskurnomu Tomislavu Jakiću. (Doista, ne manje rodoljublja, a svakako više duha bilo je u stanovitim Kaligulinim kadrovskim zamislima...) Mesićevim savjetnicima, dakle, ionako nije do Hrvatske, nego do mrvica s tuđih stolova. Da nije tako, činjenica da su savjetnici predsjednika Republike Hrvatske baš ljudi koji su čitav život utrošili na borbu protiv Hrvatske, bila bi uvreda ne samo za Hrvatsku, nego i za njih same.

                Mesić je, dakle, istupio na HTV-u i izjavio, ukratko, da Hrvatska mora bezuvjetno surađivati s Haškim tribunalom. Dakako, bezuvjetna suradnja po definiciji nije suradnja, nego kapitulacija. Suradnja pretpostavlja partnere, ravnopravnost, popuštanje, kompromise. Bezuvjetno se može samo kapitulirati. To se na Pantovčaku (gdje se predsjednik građanin još odmara od naporna rada i velika razmišljanja), dakako, ne shvaća. Iako, treba priznati, bez obzira na to što se potezalo u političkoj raspravi, Mesićev se istup pravnim argumentima dade braniti.

Šokantna hrvatska inertnost

                 Činjenica je da i Račanu i Mesiću položaj olakšavaju zakonski i politički okviri koje je stvorila prethodna vladajuća garnitura. Kratkovidnost i tromost koju je Hrvatska pokazala u doba nastanka Međunarodnog suda za zločine na području bivše Jugoslavije skoro je šokantna.

Međunarodni komitet za obranu Slobodana Miloševića, poziv na tiskovnu konferenciju u Haagu, 26. rujna 2002.

                Posve je moguće, da su ad hoc međunarodni kazneni sudovi za područje nekadašnje SFRJ i Ruande stvoreni u sklopu priprema za nastanak stalnoga Međunarodnoga kaznenog suda (ICC), koji je prije nekoliko mjeseci počeo raditi, unatoč američkim ogradama. No, ako ta dva ad hoc suda i jesu svojevrsni “pokusni kunići” na kojima će se izbrusiti organizacijsko-tehnička i raspraviti neka važna pravna pitanja, kako bi tako stvorena sudska praksa mogla poslužiti ICC-u, nema dvojbe da je Republika Hrvatska zagovarala ustanovljenje međunarodnoga kaznenog suda za zločine koji su počinjeni u doba srpske agresije na Hrvatsku. Hrvatska je, dakle, već 1991./92. izrazila političku volju da se odrekne dijela vrhovništva u korist međunarodne zajednice ili, preciznije, u korist OUN. Takav postupak nije neuobičajen ni rijedak. U teoriji ustavnoga i međunarodnoga javnog prava posve je jasno da svaki međunarodni ugovor državi potpisnici nameće obveze, tj. krnji njezino vrhovništvo, ali joj istodobno daje prigodu da to vrhovništvo supstancijalno naglasi i istakne, time što nastupa kao subjekt međunarodnoga javnog prava i sama, posredovanjem svojih zakonitih predstavnika, odlučuje o svojim pravima i obvezama.

                Ako se uzme u obzir tadašnji vojnopolitički položaj Hrvatske i činjenica da, unatoč silnim žrtvama i izborenu priznanju, ona nije bila nikakav miljenik međunarodne zajednice, glas Tuđmanove Hrvatske za utemeljenje ad hoc međunarodnoga kaznenog suda politički je i diplomatski shvatljiv. On je, doduše, nehotice i prešutno dovodio u pitanje stabilnost, snagu i pouzdanost hrvatskoga pravnog sustava, ali je ta žrtva vjerojatno poduzeta u nadi da će međunarodni kazneni sud neminovno raskrinkati brutalnost srpske agresije, te kompromitirati prosrpske i jugofilske krugove na Zapadu, a time osnažiti položaj Hrvatske. I da hrvatski angažman oko toga nije prestao (ne računajući predstavku koju su Zdravko Tomac i dr. u proljeće 1993. predali Boutrosu Boutros-Ghaliju), situacija bi danas vjerojatno bila povoljnija.

                Ali, Tuđman je, kako potvrđuju njegovi savjetnici, bio duboko uvjeren da će budući međunarodni kazneni sud suditi samo Srbima. To pokazuje da je njegovo poznavanje zapadne politike i načina na koji se na Zapadu stvara javno mnijenje i donose odluke, bilo nedostatno. Radi toga je Hrvatska potpuno pasivno promatrala kako se stvara instrument koji će bitno određivati i njezinu sudbinu.

                Rezolucijama Vijeća sigurnosti 764 (1992.) od 13. srpnja 1992., 771 (1992.) od 13. kolovoza 1992. i 780 (1992.) od 6. listopada 1993. obavljene su predradnje za kazneni progon osoba odgovornih za teška kršenja međunarodnoga humantiranog prava na području bivše SFRJ. Pismu koje je glavni tajnik UN 9. veljače 1993. uputio predsjedatelju Vijeća sigurnosti, bilo je priloženo izvješće Komisije stručnjaka (tzv. Bassiounijeva komisija) na 84 stranice teksta na engleskom jeziku i prilozima na više od 3.000 stranica. Bassiounijeva je komisija prikupila više od 65.000 stranica pisanog materijala i veliku količinu filmskih i video zapisao o raznim zločinima. (Sav će taj materijal u travnju 1994. biti predan tužiteljstvu Tribunala.) Na temelju tog pisma glavnog tajnika, Vijeće sigurnosti je 19. veljače 1993. donijelo rezoluciju 808 (1993.) kojom je konstatiralo da je riječ o stanju koje prijeti međunarodnome miru i sigurnosti, pa treba poduzeti odlučne i djelotvorne mjere, među kojima je i uspostava međunarodnog suda. Također je glavni tajnik UN zamoljen da Vijeću dostavi izvješće o svim aspektima tog pitanja, uzimajući u obzir prijedloge što su ih iznijele države članice (“..taking into account suggestions put forward in this regard by Member states”).

                U izvješću glavnog tajnika obrazlažu se pravni aspekti utemeljenja suda. On se osniva na temelju poglavlja VII. Povelje UN, koja daje pravo Vijeću sigurnosti da u određenim slučajevima poduzme “prinudne mjere” i osniva “pomoćna tijela”. No, Povelja UN nigdje ne spominje da u ta “pomoćna tijela” može spadati i sud, što je glavni prigovor legitimnosti i legalnosti utemeljenja suda. Očito svjestan toga, glavni tajnik se u svom izvješću odlučuje na evazivnu formulaciju: “Glavni tajnik vjeruje da Međunarodni sud treba biti ustanovljen odlukom Vijeća sigurnosti, na temelju poglavlja VII. Povelje Ujedinjenih naroda”. Iako će se većina stručnjaka složiti sa stajalištem glavnog tajnika, već činjenica da je o legitimnosti i legalnosti ICTY napisano more rasprava pokazuje kako je riječ o pitanju o kojem se itekako dade raspravljati. No, za potrebe ovog teksta važno je istaknuti kako Hrvatska kao država nikad nije dovela u pitanje zakonitost uspostave Tribunala.

U istom izvješću B. Boutros-Ghali daje i obrazlaže nacrt Statuta Tribunala. Izrijekom se navodi kako su u obzir uzete preporuke država članica i drugih organizacija (poput Međunarodnoga komiteta Crvenog križa, Međunarodne organizacije mladih odvjetnika, Organizacije odvjetnika koji pripadaju etničkim manjinama, Odbora pravnika za ljudska prava itd. itd.). Među 29 država koje su dale svoje primjedbe na nacrt statuta nalazi se i jedna nečlanica – Švicarska. Nalaze se, naravno, Slovenija i “Jugoslavija”, ali – treba li posebno napominjati – ne i Hrvatska.

                Hrvatska nije držala potrebnim na bilo koji način intervenirati pri donošenju Statuta ICTY-ja kojim je institucionalizirana tzv. proširena zapovjedna odgovornost, temeljem koje bi danas trebao odgovarati general Bobetko, a temeljem koje su odgovarali ili su optuženi toliki drugi Hrvati!?! (Tzv. zapovjedna odgovornost sastavni je dio pravnog poredka bivše Jugoslavije, pa je tako prenesena i u hrvatsko kazneno zakonodavstvo. Međutim, način na koji tu zapovjednu odgovornost tumači i proširuje ICTY, za hrvatski je, bosanskohercegovački ili srpski pravni poredak potpuno neprihvatljiv. S velikom se vjerojatnosti može kazati da bi bio neprihvatljiv i u čistome anglosaksonskom “porotnom” sustavu.) No, taj je Statut dopunjavan u više navrata, a Pravila o postupku i dokazima koja donose sami sudci, i koja su također nedorečena i po mnogočemu proturječna temeljnim postulatima kontinentalne, osobito srednjoeuropske kaznenopravne tradicije, mijenjana su i dopunjavana više od dvadeset puta. Treba li posebno isticati: nikad povodom hrvatskog zahtjeva ili hrvatskoga diplomatskog lobiranja odnosno pritiska hrvatske stručne javnosti!

Ustavni zakon o suradnji

                Hrvatskoj se, njezinim ministrima, doministrima i podministrima, ćatama i kuharicama, konobarima i postolarima nije činilo ništa neobično da se institucionalizira proširena zapovjedna odgovornost, da se sudi po pravilima koja su neusporedivo bliža anglosaksonskomu nego kontinentalnom pravu, da je pritvor pravilo, a ne iznimka, da se visina kazne odmjerava neovisno o pravilima nacionalnog zakonodavstva, da je dopušteno povrijediti pravilo kako se ne može suditi dvaput u istoj stvari, da je u žalbenom postupku dopuštena reformacija in peius, da je – čak protivno Međunarodnomu paktu o građanskim i političkim pravima – dopušteno pobijanje pravomoćne presude na štetu optuženika. Nikomu to nije smetalo. Nikomu nije smetalo ni to, da optuženik koji je pravomoćno oslobođen, nema zajamčeno pravo na naknadu štetu zbog vremena provedena u zatvoru...

                Ali, to još nije vrhunac hrvatske tromosti i kratkovidnosti. Kako su neke ustavne odredbe mogle ugroziti hrvatsko podređivanje i ovlaš napisanim optužnicama, trebalo je propisom ustavnog ranga – ustavnim zakonom – ukloniti te zapreke. Jedan od pisaca zakonskog teksta, prof. dr. Ivo Josipović, izjavio je kako je radna skupina dobila nalog izraditi nacrt teksta koji će omogućiti potpunu suradnju Hrvatske s Haagom. Nitko nije opovrgnuo njegove riječi. Ustavni zakon o suradnji s Tribunalom donesen je u proljeće 1996., praktično aklamacijom. Šačica pravaških zastupnika koja je glasovala protiv, proglašena je somnambulnim politikantima. (Najgrlatiji u takvim diskvalifikacijama bili su danas najljući kritičari toga Ustavnog zakona, što rječito govori manje o zakonu, a više o njima.)

                Istodobno s institucionaliziranjem svoje kapitulacije, Hrvatska u drugoj polovici devedesetih godina nije pokazala spremnost obračunati se s vlastitim zločincima, provokatorima, ubojicama i konjokradicama. Posvemašnju “kooperativnost” pratio je isprazni trijumfalizam i nespremnost da se egzemplarno sude obični kriminalci koji su zloupotrijebili hrvatsku vojničku odoru radi ubojstava i pljački. Za takve će kasnije odgovarati drugi.

                Ali, nije najslabija točka Ustavnog zakona derogiranje ustavne odredbe o neizručivanju vlastitih državljana, jer je i ona zapravo dopuštala izručenje Haagu, za razliku od, recimo, ustava Republike Srbije. Tamo je, naime, bilo predviđeno da građanin Republike Srbije “ne može biti lišen državljanstva, prognan ili ekstradiran”. Hrvatski ustav je, međutim, predviđao samo to da hrvatski državljanin ne može biti izručen “drugoj državi”. To znači da ni Ustav zapravo nije priječio da hrvatski državljanin bude izručen međunarodnoj organizaciji (OUN) ili nekom njezinu tijelu (ICTY). Najslabija točka Ustavnog zakona je derogiranje Hrvatske kao države. Ona je svedena na poštansku i uhidbenu službu haškog Tribunala, budući da njezini sudovi nemaju nikakvih ingerencija u pogledu prosudbe odnosno ispitivanja optužnice. Oni nemaju ovlaštenje ispitivati je li optužnica potkrijepljena kakvim dokazima i proizlazi li iz tih dokaza osnovana sumnja (tzv. prima faciae case) da je optuženik doista počinio djelo koje mu se stavlja na teret.

Odgovornost koalicijske vlade

Aktualna račanovsko-granićevska fraza, da će Ustavni sud ispitivati ustavnost optužnice protiv generala Bobetka može biti podobna za instrumentalizaciju masa, ili za ušutkivanje oporbe koja i ne želi preuzeti vlast ili bar pokazuje da nema snage naciji priopćiti i nepopularne vijesti, ali nema nikakve veze ni s hrvatskim pravnim poredkom, ni s propisima koji definiraju djelovanje Međunarodnog tribunala u Haagu. Hrvatsko pravosuđe, pa ni Ustavni sud kao institucija sui generis (koja je svoju stručnost, dosljednost i političku neovisnost dokazala u više navrata, od Sokolovih izjava o novcu koji nije imovina, do šutnje o Zakonu o pravima bivših političkih zatvorenika) s ispitivanjem optužnice protiv generala Bobetka, nažalost, nemaju ništa.

Radi toga bi se na prvi pogled moglo reći da je najveća odgovornost za današnje stanje na ranijim vladama i ranijemu sastavu Hrvatskoga državnog sabora. Ali, nije odgovornost Račanova kabineta manja.

Već time što se prividno ukopitio povodom optužnice protiv Bobetka, a odšutio je optužnicu protiv generala Gotovine (Ademiju su pružili bar verbalnu, pa čak – kod privremenog puštanja - i neku stvarnu potporu), Račan jasno demonstrira da svi generali nisu isti. Jer, politička, pa i kaznenopravna preambula optužnica protiv Gotovine i Ademija u biti je skoro navlas ista optužnici protiv Bobetka, ako ne i gora, jer se u Gotovininoj optužnici državni politički i vojni vrh optužuje za planiranje etničkog čišćenja u Oluji. Zašto u njihovu slučaju vlada nije digla glas u obranu? Zašto tada nije makar pokušala fingirati spor o neskladu optužnica s hrvatskim ustavnopravnim poredkom? Odgovor je jednostavan: Račan se tada osjećao dovoljno jakim (a takav je i bio), pa bi igrokaz poput današnjega bio obična danguba...

Račanovsko-mesićevska klika je širom otvorila vrata hrvatskih pismohrana ne samo haškom Tribunalu, nego i svim obavještajnim službama koje drže do sebe. Pritom se nije obazirala na hrvatske zakone o zaštiti tajnosti podataka i o čuvanju arhivskoga gradiva. Apsolutno je ne zanima što je svojim servilnim postupkom dopustila ne samo da se ustanove zločini i zločinci (za što bi se i moglo dati opravdanje), nego je dopustila tzv. fishing expeditions (kojima ni haški Tribunal nije sklon), jer je praktično svakomu omogućeno da nasumce pregledava i preslikava i one dokumente koji su u kaznenopravnom smislu potpuno irelevantni, ali su za zaštitu nacionalnih interesa, kao i za zaštitu privatnosti pojedinaca itekako relevantni.

Ali, ključna odgovornost Račanova kabineta i račanovske garniture jest u sustavnome višegodišnjem demoniziranju branitelja i Domovinskog rata. Upornom medijskom kampanjom kojom se pojedini izolirani ekscesi hoće prikazati kao dio sustava, račanovska je trećesiječanjska garnitura (pod okriljem karizme hrvatskih korisnih budala poput Dražena Budiše) stvarno zatrovala naciju, dovela do njezine unutarnje polarizacije i pokušala, a dijelom i uspjela razviti osjećaj srama zbog uspostave hrvatske države. Vlada je u cijelosti okrenula leđa bosanskohercegovačkim Hrvatima. Njezinu potporu izgubili su i haški optuženici iz BiH, osim generala Blaškića koji za zločine s hrvatske strane optužuje “radikalne hrvatske nacionaliste” i službeni Zagreb. Ostalima se na svakom koraku prave prepreke, a vlada ništa ne poduzima da se, radi zaštite ne samo hrvatskih optuženika, nego i hrvatskih nacionalnih interesa, otvore pismohrane Armije BiH.