Hrvatska i MKSJ

IZ TISKA

 Donosimo intervju koji je vodio dopredsjednik Hrvatske republikanske zajednice g. Ante Birin s odvjetnikom Tomislavom Jonjićem i koji je objavio tjednik Hrvatsko slovo od petka, 13. rujna 2002. (godinaVIIL, br. 386) pod naslovom "Hrvatska vlada diskriminira neke Haaške optuženike!"

•           Gosp. Jonjiću, Vi ste branitelj Paške Ljubičića u postupku pred Haaškim tribunalom. Doznali smo daje Vaš zahtjev za privremeno puštanje g. Ljubičića do početka glavne rasprave, odbijen?

Zahtjev za privremeno puštanje mog branjenika podnio sam 15. travnja 2002., budući da su u konkretnom slučaju bile ispunjene sve propisane pretpostavke: gospodin Ljubičić se dragovoljno predao odmah nakon objavljivanja optužnice i, štoviše, odrekao se prava na pravne lijekove protiv odluke o predaji MKSJ-u. Od trenutka predaje i izjašnjavanja o krivici, postupak se razvijao povoljno za nj, jer je na prigovor obrane optužnica vraćena Tužiteljstvu na ispravak. Napokon, u trenutku podnošenja zahtjeva za privremeno puštanje postojalo je i potrebno jamstvo hrvatske Vlade da će postupiti po nalozima Raspravnog vijeća i osigurati da se gospodin Ljubičić pojavi na suđenju. To je jamstvo izdano 28. ožujka. Razumije se da je sam Ljubičić dao sva potrebna uvjeravanja, koja, uostalom, logično proizlaze već iz njegova ponašanja od trenutka objavljivanja optužnice.

•           No, unatoč tome, Raspravno je vijeće Vaš zahtjev odbilo. Zbog čega?

Prema Pravilima o postupku i dokazima, Tužiteljstvo je ovlašteno na traženje obrane očitovati se u roku od četrnaest dana. Tužiteljstvo je, međutim, zatražilo produljenje roka za očitovanje do 17. svibnja. Zašto upravo do tog nadnevka, biva jasnije kad se zna da je od 12. do 14. svibnja u Hrvatskoj boravila glavna tužiteljica, Carla Del Ponte. Vlada Republike Hrvatske je iskoristila i tu prigodu da poklekne, pa je 14. svibnja glavnoj tužiteljici predala pismo kojim bitno relativizira izvorno dana jamstva Paški Ljubičiću. Ta se relativizacija temelji na činjenici da je Ljubičić doista, ranije, bio u bijegu (ali ne u bijegu od haaške optužnice!). Međutim, za tu je činjenicu Vlada znala i 28. ožujka, tj. onda kad je dala jamstvo. Dakle, ni pravni ni stvarni položaj Paške Ljubičića nije se promijenio, niti je nastala kakva nova okolnost. Sve relevantne činjenice su bile poznate i ranije. Nažalost, i ranije je bila poznata spremnost ove Vlade da popusti pred svakim zahtjevom Tužiteljstva!

Vlada je, dakle, u istoj stvari dala dva mišljenja koja se umnogome isključuju. Oba je pisma potpisao dr. Goran Granić. Prijedlog obrane da gospodin Granić pred samim Raspravnim vijećem objasni stajalište hrvatske Vlade, kao što je učinio u slučaju Ademi, odbijen je na prilično uvredljiv način, s obrazloženjem da je to "suvišno" . Dodatni prijedlog obrane, da se kompromis između dva proturječna stajališta Vlade pronađe u kućnom pritvoru, koji je upravo uveden u hrvatski pravni sustav, otklonjen je kao "preskup" . Hrvatskoj je Vladi, dakle, jeftinije blamirati se, nego organizirati kućni pritvor u Zadru gdje je Paško Ljubičić, uzgred budi kazano, ponudio besplatni smještaj policajcima za tu svrhu.

Vlada se ponaša nedosljedno i nevjerodostojno

Rezultat svega je sljedeći: na usmenoj raspravi održanoj 1. srpnja 2002., Tužiteljstvo je iskoristilo prigodu da istakne kako se iz nedosljednog držanja Vlade Republike Hrvatske može zaključivati o njezinoj nevjerodostojnosti, pa i o mogućnosti da ona ili njezini "agenti" tobože "ponovno" omoguće bijeg Paški Ljubičiću. Iako je moj klijent na to i osobno reagirao, braneći dostojanstvo i Vlade i države, Raspravno je vijeće zahtjev za privremeno puštanje odbilo 2. kolovoza, s argumentacijom da je Ljubičić svojedobno bio u bijegu i da se koristio lažnim ispravama. Na sve to se, prema odluci Vijeća, nadovezuju "opaske koje ja hrvatska Vlada dala u pismu Tužiteljstvu". Vlada se, dakle, pokazala nedosljednom i nevjerodostojnom, što će se nesumnjivo reflektirati ne samo na Ljubičićev položaj, nego i na položaj svih eventualnih budućih hrvatskih optuženika. Šteta je, dakle, mnogostruka i dugoročna.

Usporedbe radi, treba kazati da vlasti u Federaciji BiH, Republici Srpskoj i Jugoslaviji dosljedno i bezrezervno daju jamstva za svoje građane. Otprilike u isto vrijeme kad je Ljubičiću odbijen zahtjev za privremeno puštanje, pušten je jedan Srbin (Momčilo Gruban) koji je sedam godina bježao od javne haaške optužnice. No, njegova je vlada za nj jamčila! Za hrvatsku su Vladu, izgleda, neki optuženici krivi već podizanjem optužnice, a ne donošenjem pravomoćne presude. No, relativiziranjem jamstava sugerira se slabost hrvatskoga pravnog sustava. Nije veliko pretjerivanje takvu inertnost i takvu popustljivost nazvati skandaloznom!

•           Sve to je prošlo gotovo nezapaženo u hrvatskoj javnosti. Kako komentirate nezainteresiranost hrvatskih medija za tu, drugu stranu haaške medalje?

Da su tzv. neovisni mediji doista neovisni, nesumnjivo bi ih zanimala druga strana haaške priče, koja je za Hrvatsku prevažno i unutarnje-političko i vanjskopolitičko pitanje. No, kako su ti mediji očito u funkciji jasno prepoznatljivih političkih struktura i njihovih dugoročnih ciljeva, razumije se da ne žele dopustiti narušavanje nametnutih predodžbi. Kako su postupci protiv osumnjičenika za povrede međunarodnoga humanitarnog prava, bilo oni u Haagu, bilo oni u Hrvatskoj, važna poluga u toj političkoj borbi, nekima se posvećuje velika pozornost, a neki se potpuno ignoriraju. Ako pogledamo plodove te strategije, onda biva jasno da se minuciozno prate oni postupci u kojima se na Domovinski rat baca nepovoljno svjetlo, ne bi li se pokazalo kako pojedini ekscesi koji zaslužuju i političku i pravnu osudu, nisu samo ekscesi, nego dio razrađenog plana koji, valjda, potječe iz "urođene genocidnosti Hrvata". Hoće se ponovno pokazati da je hrvatska država moguća samo kao plod zločina.

Što se Ljubičićeva predmeta tiče, tzv. neovisni mediji nisu izbjegli registrirati samo činjenicu da je optužnica već dva puta vraćena Tužiteljstvu na ispravak, i da je u međuvremenu bitno sužena i konkretizirana. Oni su, povrh toga, odbili objaviti ispravke nekih grubih dezinformacija i kleveta. Naravno, isti se selektivni "interes" pojavljuje i u nekim drugim slučajevima. Obracaz ponašanja je jasan, jasni su i motivi i ciljevi.

•            Ovakvo, najblaže rečeno, neozbiljno ponašanje sadašnje hrvatske vlade otvara jedno drugo pitanje. Ponašanje Vlade u slučaju Ljubičić ili, pak, Gotovina, dijametralno je suprotno njezinu ponašanju u slučajevima Ademi ili Tus. Smatrate li da za ovu Vladu postoje "njihovi" i "naši" optuženici?

Mislim da je to toliko očito, da stvar i ne treba opširniju elaboraciju. Sjetite se da je bilo slučajeva da se, kad se određeni optuženici i njihove obrane nadu u kakvu "škripcu", u ulozi svojevrsnih branitelja nadu predsjednik države ili predsjednik Vlade. No, i predsjednik države i predsjednik Vlade ignoriraju neke druge slučajeve. Razdjelnica između ove dvije kategorije nije kaznenopravne, nego ideološke, političke naravi. One koji su ideološki i politički bliže aktualnim upravljačima Hrvatske, oni će uzeti u zaštitu. One, pak, koje se može identificirati ili tješnje povezati s Tuđmanovim razdobljem, jednostavno se ignorira. To dolazi do izražaja i u simboličkim gestama, što se u Haagu (i ne samo u Haagu), razumljivo, registrira.

•           Gosp. Ljubičić je, kao i general Blaškić, optužen zbog slučaja Ahmići? Možete li nas još jednom podsjetiti koju je funkciju obnašao gosp. Ljubičić u tom razdoblju, u kakvom su službenom odnosu njih dvojica tada bili, te koliko drakonska presuda izrečena gosp. Blaškić u utječe na položaj Vašeg branjenika?

Zločin u Ahmićima je doista sadržan i u jednoj i u drugoj optužnici. Paško Ljubičić je u prvoj polovici 1993. bio zapovjednik 4. bojne Vojne policije HVO-a, koja je pokrivala područje Operativne zone Srednja Bosna, kojoj je na čelu bio tadašnji pukovnik Blaškić. Ljubičić je bio operativno podređen pukovniku Blaškiću. Nema sumnje, da vrlo stroga kazna izrečena generala Blaškiću bitno utječe na politiku kažnjavanja i u drugim predmetima pred Tribunalom, a ne samo u Ljubičićevu slučaju.

Javnost nema jasnu predodžbu o haaškim postupcima

•           Iako i dokumenti i svjedoci pokazuju kako su Ahmići, protivno onome na čemu se zasnivala optužba, bili vojnički branjeno mjesto, ta činjenica nije nimalo utjecala na to da se presuda izrečena generalu Blaškiću naknadno ublaži. Smatrate li da Ahmići imaju svoj prvenstveni politički cilj?

U hrvatskoj je javnosti, također ne slučajno, stvorena predodžba da je general Blaškić osuđen samo zbog Ahmića. To nije točno, no u nas se najčešće raspreda o onome što se malo zna, pa tako ljudi raspredaju i o presudi koju nisu pročitali, iako je svakomu dostupna na Internetu. Radi nepoznavanja elementarnih činjenica i haaškim se postupcima i tamošnjim optuženicima pristupa isključivo emocionalno.

Uobičajilo se Ahmiće smatrati događajem u kojem su snage HVO-a napale nebranjeno selo i u vrlo kratkom roku pobile bar stotinjak civila. Mog branjenika se tereti da je zapovijedao dijelom te operacije. Nije popularno kazati ono što će prije ili kasnije postati općepoznato: za stvaranje takve predodžbe nemala je "zasluga" generala Blaškića. Istina je bitno drugačija, kako u pogledu samog događaja, tako i u pogledu Ljubičićeva udjela. Postoje dokazi da su Ahmići bili itekako branjeno naselje i da su se u njemu dan i pol vodile krvave borbe. U tim su borbama, nažalost, stradali i civili. Nakon što se bezuspješnom pokazala teza da su pokolj civila za svega par sati izvršile snage HVO-a koje, tobože, nisu bile pod nadzorom zapovjednika operativne zone, u žalbenoj se fazi Blaškićeva obrana pokušava vratiti na tvrdnju da je selo bilo branjeno. No, i u žalbenoj fazi se odgovornost za stradanja civila prebacuje na "radikalne hrvatske nacionaliste" koji su navodno bili izvršitelji politike službenog Zagreba. Medu takve se svrstava i mog branjenika.

Neumjesno bi bilo ovdje dalje komentirati tu strategiju, a ni prognozirati odluku Žalbenog vijeća u Blaškićevu predmetu. Međutim, nema sumnje da su Ahmići kao dio hrvatsko-muslimanskog sukoba koji je izbio u Srednjoj Bosni 16. travnja 1993., po mnogočemu prijelomni događaj. Nakon sukoba koji su se tog dana rasplamsali na dvadesetak mjesta, Hrvati su u političko-propagandnom ratu prestali biti žrtvama i svrstani su u agresore. Ujedno su međunarodne snage u produbljivanju hrvatsko-muslimanskog sukoba dobile sjajnu ispriku za pasivnost i toleriranje srpskih zločina. Jer, ako se tuku svi protiv svih, što učiniti nego pustiti te divljake da se međusobno istrijebe. Doći će vrijeme kad će se moći i dokumentima potkrijepiti, tko je stvorio potrebni kontekst, a tko je kakvim obavještajnim i drugim vezama dolijevao ulje na vatru. Komu se, pak, takav razvoj događaja isplatio, bilo je očito već 1993., a u kasnijim godinama je postajalo sve očitije. Jedno je sigurno, sukob u Srednjoj Bosni se najmanje isplatio baš Hrvatima.

• Možete li nam reći kako ste, od dana kada ste preuzeli obranu gosp. Ljubičića, zadovoljni suradnjom s hrvatskom Vladom?

Pašku Ljubičića branim od rujna 2000., a on je od studenoga 2001. u Haagu. Odnos hrvatske Vlade prema njemu i njegovoj obrani od dana predaje Haaškom tribunalu apsolutno je nezadovoljavajući. Zanimljivo je, da hrvatska vlada, ni ona u doba HDZ-a, nije stvorila tijelo koje će servisirati obrane hrvatskih optuženika, ali je stvorila Ured za suradnju s Tribunalom. Nomen est omen. No, ono što se Ljubičićevoj obrani događa od studenoga 2001., prelazi sve granice i jasno pokazuje da ova vlada ne postupa jednako prema svim optuženicima. Osim već spomenutih okapa-nja oko jamstava za privremeno puštanje, dopustite mi ovu tvrdnju potkrijepiti s još nekoliko ilustracija.

Prvo, prije više od pola godine zatražio sam od Vlade da Ljubičićevoj obrani na raspolaganje stavi dokumentaciju koja je stavljena na raspolaganje Blaškićevoj obrani. Obojica su hrvatski državljani, optužnice im se prostorno i vremenski uglavom podudaraju, pa zaslužuju i jednak tretman. Unatoč većem broju požurnica, pa i prosvjeda, do današnjeg dana od Ljubičićeve se obrane neki dokumenti predani Blaškićevoj obrani očito - kriju. Medu takvima je i znamenito izvješće MUP-a Republike Hrvatske, nastalo u proljeće 2000., dakle, nakon 3. siječnja. Ako MUP RH to izvješće ne može pronaći, bilo bi pristojno da ministar, koji je odgovoran za kaos u svojoj kući, podnese ostavku. Ako, pak, MUP RH to izvješće ne želi dati Ljubičićevoj obrani, onda se radi o nečemu još pogubnijem. Ja, inače, nemam nikakvih dvojbi o tome koji je od ova dva razloga pravi.

Drugo, nakon (nakon!) 3. siječnja 2000. dio arhivskoga gradiva HVO-a i HR Herceg-Bosne izdvojen je iz zbirke koja je predana Hrvatskomu državnom arhivu. To je urađeno pod nadzorom nekih službi Ministarstva obrane. Za to imam pismene dokaze. Također imam okvirni popis toga gradiva. Moje višekratne zahtjeve da se ta dokumentacija stavi na raspolaganje Ljubičićevoj obrani, Vlada jednostavno ignorira. Ignoriraju to i tzv. neovisni mediji koji se ozbiljno bave stvarnim ili navodnim manipulacijama arhivskim gradivom prije 3. siječnja 2000. Potrebno je naglasiti i to da se radi o zaštiti partikularnih interesa, a ne - recimo - o zaštiti nacionalne sigurnosti! Obrani generala Gotovine Vlada je uskratila dokumentaciju s vrlo prozirnim i zapravo neozbiljnim izgovorom da je general u bijegu. No, Paško Ljubičić nije u bijegu. Ili se možda misli da će njegova obrana pomrsiti određene račune?

Treće, vladini predstavnici, od premijera naniže, jednostavno ignoriraju sve one zahtjeve "nepoćudnih" optuženika koje mogu ignorirati ili njihovo rješavanje razvlače do iznemoglosti. Radi toga pri spominjanju Vlade osobno preferiram "hrvatski genitiv" .

I Sarajevo diskriminira Hrvate u Haagu

• Je li ova Vlada svjesna težine optužbe kako je Hrvatska u BiH bila agresor i političkih posljedica koje ona nosi sa sobom i može li se tu, kad se uzme u obzir njezino dosadašnje držanje, govoriti ne samo o neozbiljnosti i površnosti, već i o svjesnoj namjeri i politikantstvu?

To je pitanje primarno za političare, no i kao odvjetnik se ne bih ustručavao kazati da se Vlada ponaša kao da nije svjesna ozbiljnosti problema. Ni interesi Republike Hrvatske, niti interesi Hrvata u BiH ne mogu se braniti ako se šutke prelazi preko tvrdnje da se Hrvatska protupravno oružano umiješala u rat u BiH i da su se Hrvati u BiH po zločinima izjednačili sa Srbima. Svaki pravedan dogovor pretpostavlja ravnopravnost sugovornika, a agresor i žrtva ne mogu politički i moralno biti ravnopravni.

• Kako se prema hrvatskim optuženicima iz BiH odnose vlasti Federacije?

Šutnja hrvatskih medija i hrvatskih vlasti o toj temi također je ilustrativna. Kakva je stvarna situacija u Sarajevu, pokazuje sljedeći primjer. U prosincu 2001. od ministra pravosuđa i ministra obrane Federacije (obojica su Hrvati) dobio sam suglasnost za pregled arhiva Armije BiH. Tom se zahtjevu suprotstavio zamjenik ministra obrane, Ferid Buljubašić. Rezultat? Do današnjeg su dana odobrenja dvojice ministara ostala mrtvim slovom na papiru. Istodobno, bošnjačkim je kolegama, braniteljima časnika Armije BiH, pristup u tamošnje arhive širom otvoren. A Vi sami prosudite, o kakvoj se onda ravnopravnosti radi i je li moguće pripremiti kvalitetnu obranu hrvatskih optuženika, ako su Vam nedostupni dokumenti strane protiv koje su oni ratovali, dok su ti dokumenti dostupni Tužiteljstvu.

Bjelodana je i politička dimenzija tog problema, jer će dokumenti Armije BiH na niz događaja, medu njima i na onaj u Ahmićima, baciti bitno drugačije svjetlo. No, treba li kazati da se hrvatska diplomacija nije nikad potrudila u bilateralnim razgovorima sa službenim Sarajevom osigurati ravnopravan tretman hrvatskih optuženika. Ni predsjednik Republike se ne bavi takvim sitnicama, dok u Sarajevu pijucka kavu s Vojkom Koštunicom i Berizom Belkićem. Važno je da je Hrvatska svoje pismohrane otvorila svakomu, a hoće li njezinim državljanima biti osigurano isto pravo u pogledu sarajevskih ili beogradskih arhiva, koga briga!?! A ne radi se samo o interesima nekolicine optuženika, nego o nacionalnim interesima, jer valjda je nacionalni interes da se s Hrvatske skine pečat odgovornosti za agresiju i ratne zločine!

Aktivniji pristup umjesto demagoških zahtjeva

• Slučaj koji već neko vrijeme potresa međunarodnu zajednicu jest pitanje nadležnosti stalnoga Međunarodnoga kaznenog suda. Ponašanje jedine svjetske velesile, SAD-a, pokazuje da pravda nije pojam koji vrijedi jednako za sve. Kako Vi komentirate stav SAD-a, koji pritišće Hrvatsku na suradnju s Tribunalom u Haagu, dok istodobno svoje državljane nastoji osloboditi nadležnosti Međunarodnoga kaznenog suda?

Jedini pravi odgovor koji se na to pitanje može dati, posve je otrcan: pravda i zakon moraju biti za sve isti, jer u protivnome postaju negacijom i pravde i zakona. No, zar bar mi Hrvati ne znamo da su uvijek postojale razlike između Jupitra i vola?

•Ne otvara li taj presedan potrebu za preispitivanjem suradnje Republike Hrvatske s Tribunalom u Haagu? Ima li Hrvatska, s jedne strane, pravo uskratiti daljnju suradnju s Haagom, a s druge strane, može li to i smije napraviti?

Teoretski i načelno govoreći, Hrvatska kao suverena država to pravo ima. No, druga je stvar što je politički realno. Političarima se, naravno, i takav zahtjev može tolerirati, jer je on velikom dijelu birača simpatičan. No, mi počesto zaboravljamo da je Hrvatska bila među prvim državama koje su tražile utemeljenje nadnacionalnoga kaznenog sudišta za povrede međunarodnoga humanitarnog prava. Hrvatski je državni sabor u doba HDZ-a donio Ustavni zakon o suradnji, koji je hrvatske vlasti i hrvatsko pravosuđe sveo na običnog poštara i policajca. Jedan od tvoraca tog zakona javno je potvrdio kako se od njega tražilo da zakon osigura bezuvjetnu suradnju Hrvatske s MKSJ. Takav zahtjev ilustrira pravednost hrvatske pozicije, ali i naivnost koja je stvorila mogućnosti da se jedna plemenita zamisao pretvori u Damoklov mač.

Time se Hrvatska, dakako, odrekla dijela svog suvereniteta. Međutim, stvar se može i drugačije postaviti. Tim odricanjem, baš kao i ulaskom u UN ili sklapanjem bilo kojega međudržavnog ugovora koji nužno omeđuje njezine ovlasti i određuje ponašanje, država zapravo supstan-cijalno potvrđuje svoj suverenitet, jer ona sama, a ne netko drugi u njezino ime, raspolaže njezinim vrhovničkim pravima.

U konkretnom slučaju, iako će to očito biti jedna od važnih tema skorašnje predizborne kampanje, mislim da nijedna vlada ne će niti može ozbiljno dovesti u pitanje suradnju s Haaškim tribunalom. Ali, to ne znači da se svaka vlada mora ponašati servilno kao sadašnja. Još uvijek ima vremena popraviti nezahvalnu situaciju u kojoj se nalazimo. No, to se ne može postići pasivnim i kapitulantskim odnosom, nego aktivnom zaštitom interesa kako države, tako i njezinih građana. Aktivnim nastupom daju se ispraviti mnogi nedostatci ne samo na političkoj razini. U taj aktivan nastup svakako bi spadao prestanak diskriminiranja nekih optuženika, jer svaki hrvatski državljanin ima jednako pravo na zaštitu i pravnu pomoć.