Hrvatska i MKSJ

ZLOČIN I KAZNA

Ma koliko se govorilo o pojedinačnoj, individualnoj odgovornosti za ratna i poratna zbivanja, ili uopće za političke i društvene procese, činjenica je da odgovornost i nehotice uvijek doživljavamo kao kolektivnu. Tako se, primjerice, nikad ne kaže, da su možebitne zločine na rubu ili nakon Oluje počinili točno određeni pojedinci, nego se uvijek misli na – Hrvate: Hrvati su protjerali Srbe, Hrvati su izvršili etničko čišćenje, Hrvati su ubili tamo nekog starca. 

I ako su to počinili “Hrvati”, onda Hrvati trebaju odgovarati. Kao kolektiv, kao cjelina. Iz drugoga svjetskog rata dobro znamo, kako je jedna pravedna, osloboditeljska i obrambena borba hrvatskog naroda proglašena kvislinškom i izdajničkom (a izdati se može samo vlastitu, ne i tuđu domovinu!), i kako su zločini pojedinaca i skupina protegnuti na čitav narod. Kolektivno krivima su nas držali i takvima tretirali i najzagriženiji verbalni zaljubljenici u ljudska i narodna prava i slobode pojedinca. Nikad im nije palo na pamet razlučiti zločine pojedinaca od prava jednog naroda!

Slična se situacija ponavlja i danas: Hrvati su opet kolektivno krivi, kako u Zapadnoj Slavoniji, tako i u Lici, kako u Dalmaciji, tako i u Hercegovini ili Srednjoj Bosni. Na optuženičkoj klupi opet nisu pojedinci, nego kolektiviteti; žig srama udara se na čelo hrvatskoj državi i hrvatskoj misli kao takvoj.  Biti Hrvat kao da postaje negativna činjenica u osobnim životopisima. A sve to treba imati na umu, kad tražimo praštanje zbog vlastitih propusta, jer smo toliko puta doživjeli, da se naše kajanje ne traži radi pročišćenja ili oprosta, nego radi novog ponižavanja i novih ucjena.

Istini za volju, ima na našoj strani krivice. Suvremena hrvatska država nije smogla dovoljno snage da egzemplarno kazni pojedinačne zločine. Usporedbe radi, tisak je u doba Nezavisne Države Hrvatske prepun proglasa o osudama i justifikacijama pojedinaca koji bi, “izdavajući se za ustaške dužnosnike”, uzimali “pravdu” u svoje ruke i vršili nasilja nad pučanstvom, pogotovo srpskim, “kaljajući tako svijetli okvir ustaštva” (kako se kaže u obrazloženju jedne osude na smrt). 

Sličnih je primjera u novo vrijeme malo ili nimalo. Postupno smo se naviknuli na to stanje, nalazeći ispriku i zakrilje u strahovitome moralnom relativizmu takozvanoga uljuđenog Zapada, i u njegovoj neodlučnosti da osudi i kazni krivce, agresore, napadače i koljače. Naviknuli smo se na shvaćanje, da bi u takvoj situaciji kažnjavanje vlastitih krivaca bilo preuranjeno i da bi u ranjenome i frustriranom hrvatskom pučanstvu izazvalo nove rane i nove podjele. Možda je tako. A možda je ipak trebalo postupiti drugačije: i kad nemamo iluzija, da bi dosljedno poštivanje zakonitosti i bezobzirno kažnjavanje svih krivaca doista bitno pridonijelo prihvaćanju Hrvatske kao pravne i demokratske države, temeljne se postulate pravičnosti i zakonitosti nije smjelo, niti se sada smije zaobilaziti: važna je vlastita savjest i svijest o plemenitosti i čistoći žrtve. 

Bez toga nema moralne superiornosti, a bez moralne superiornosti nema pobjede. Hrvatska je javnost toga svjesna, a to znači da možebitno posrtanje ne znači pad: kao što je preživjela brojne žrtve, Hrvatska će nadživjeti i ovaj novi, današnji Križni put.

Tomislav JONJIĆ