Hrvatska i MKSJ

HAAG ZA UNUTARNJU UPORABU

"Velik je broj ljudi koji uživaju u verbalnom radikalizmu. Da nije tako, ni veliki demagozi ne bi bili mogući. Iako smo na akademskoj razini svi toga itekako svjesni, u svakodnevnom životu uvijek iznova činimo iste propuste. To se ogleda i na temi Međunarodnoga suda za kazneni progon osoba odgovornih za teška kršenja međunarodnoga humanitarnog prava počinjena na području bivše Jugoslavije od 1991., kako se službeno naziva jedno od haaških sudišta, i to upravo ono koje nas Hrvate najviše zanima.
Bez ikakvih empirijskih podataka, znam da bi većina čitatelja ovog lista najradije gledala na tekst koji se oštro i nemilosrdno obara na taj sud, te zagovara bezuvjetni prekid suradnje s njim. To bi jamčilo “popularnost”. Oni kojima je do jeftinih aplauza, i mogli bi prihvatiti taj obrazac. Mogli bi to učiniti, a da one koji plješću i ne podsjete na neke bitne moralne, kaznenopravne, povijesne i političke činjenice, bez kojih taj pljesak postaje bezvrijedan.
Prva od tih činjenica je svakako moralna nuždnost, da se zločini osude i zločinci proglase krivima. Radi toga je, uostalom, i Republika Hrvatska bila među prvim i najglasnijim zagovornicima stvaranja sličnog suda. Druga bitna činjenica, koju ne valja ispustiti iz vida, jest ta da je Hrvatski državni sabor bez ikakva ustezanja i bez ozbiljnije rasprave donio ustavni zakon o suradnji s tim sudom. Bilo je to u doba dr. Franje Tuđmana, tj. u doba kad je Saborom dominirala Hrvatska demokratska zajednica, a u to se vrijeme, dakako, znalo i moralo znati za sve nedorečenosti i zamke Statuta i Pravila suda. Tako se znalo i moralo znati za postojanje široko postavljenih normi, koje su otvarale mogućnost da se sudi i žrtvi, a ne samo agresoru. Znalo se i moralo znati, da se kontinentalnim Europljanima ima suditi po anglosaksonskim postupovnim pravilima. Znalo se i moralo znati, da je tužitelju, koji bi trebao biti samo jednom stranom u postupku, dodijeljen malo (pa i puno) “jednakiji” položaj, koji mu je omogućio da mirne duše optuži i mrtve ljude. Znalo se i moralo znati, da nisu postavljeni nikakvi rokovi za podizanje optužnice, čime su bez ikakva razloga, čak i za osobe koje su se dragovoljno predale, omogućeni višegodišnji pritvori. Znalo se i moralo znati, da oslobođenim pritvorenicima nije zajamčeno pravo na naknadu za pretrpljenu štetu, pa im ostaje tek teoretska mogućnost tužiti OUN. I tako dalje.
A unatoč tomu, hadezeovska je većina glatko donijela ustavni zakon o suradnji s tim žrvnjem. Oni koji su glasovali protiv, mogu se nabrojati prstima jedne ruke. Ta šačica zastupnika – koja bi danas imala moralno pravo na svaki oblik prosvjeda - proglašena je “smušenim politikantima”, iako su naivčinama ispali upravo tadašnji “mudraci”. A danas su, dakako, najgrlatiji protivnici suda, pače zagovornici njegova ukidanja, oni koji su nekad – partijski poslušni - digli ruku upravo za ovakav sud. Isti oni su predstavljali dio stroja koji je, želeći naivno povjerovati tobožnjim američkim obećanjima o “kratkom postupku”, bez ikakva prethodnog postupka pred nacionalnim sudom izručilo skupinu ljudi koju će jedan anarhistički tjednik godinama podrugljivo nazivati Haaškim dragovoljcem.
Nu, dakako, ovaj tekst ne kani biti apologijom haaškom sudištu, budući da je potpisani više nego dobro svjestan da taj sud ima primarno političku dimenziju i političko poslanje. Stoga su i njegovi motivi, a onda i njegove presude, primarno političke, tek podredno kaznenopravne naravi. Međutim, o tome se ozbiljno može razgovarati samo s onima koji nisu (po običaju!) naslijepo pljeskali upravo tom i takvom sudu i koji su pokazali bar trunak intelektualnog dostojanstva time što su pročitali temeljne pravne dokumente kojima je sud ustrojen. Ponižavajuće je, primjerice, raspravljati o presudi generalu Blaškiću s onima koji tu presudu, unatoč njezinoj dostupnosti svakomu, nisu u cijelosti pročitali. Tek s onima drugima bismo se u koječemu mogli složiti. Između ostaloga i u tome, da aktualna hrvatska vlast u servilnosti nadmašuje prethodnu...

Tomislav JONJIĆ