Hrvatska i MKSJ

Veliku je pozornost izazvalo objavljivanje fragmenata najnovije knjige francuske novinarke Florence Hartmann, koja je hrvatskoj javnosti nesumnjivo poznatija kao dugogodišnja glasnogovornica glavne haaške tužiteljice, Carle del Ponte. U knjizi pod naslovom «Mir i kazna», Florence Hartmann optužuje svjetske (ponajprije zapadne!) sile, da su trajno sabotirale rad Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, da su se njime htjele služiti kao sredstvom političkog pritiska, da su se Britanci i Francuzi – nasuprot Amerikanaca - pod svaku cijenu htjeli dokopati generala Gotovine, dok su uporno, ustrajno i udruženo opstruirali sve pokušaje da se uhite Karadžić i Mladić, da su naročito snažan otpor pokazivale prema uhićenju, a potom i efikasnom optuženju Slobodana Miloševića čiji je tužitelj, Geoffrey Nice, u mladim danima bio pripadnik britanske obavještajne službe MI6 itd.

Knjiga je odmah izazvala niz reakcija. Bivši američki diplomat Robert Gelbard ustvrdio je da nije htio iščupati generala Gotovinu iz haaških pandži, nego da je kanio dogovoriti njegovu predaju. Geoffrey Nice, u karakterističnoj pozi i s karakterističnim, više nego rječitim ružičastim ili ljubičastim dokoljenicama, oštro je opovrgnuo tvrdnje bivše glasnogovornice, koja se poziva na izjave Azema Vllasija, a osobito ga je zaboljelo to što se otvoreno sugerira da je – postupajući u interesu Londona – sabotirao postupak protiv Miloševića.

Karakteristične su reakcije i hrvatskoga obavještajnog podzemlja (koje – nažalost – u prvom redu treba tražiti u krugovima službenih obavještajnih službi, među takozvanim. političarima i još takozvanijim novinarima). Florence Hartmann je odjednom postala miljenicom mnogih hrvatskih medija na čelu s Hrvatskom televizijom, dok je predsjednik Mesić, ocjenjujući da Carla del Ponte prolazi i odlazi, a anglofrancuski interesi u ovom dijelu svijeta ostaju, procijenio kako se radi o dojmovima tužiteljičine glasnogovornice, koje tek treba dokazati, a taj postupak – kad dokaza nema ili su mršavi – nije osobito lagan.

Nema nikakve dvojbe da je objavljivanje knjige bivše glasnogovornice Carle del Ponte korisno, i da bi bez nje naša slika MKSJ-a ostala krnja i nepotpuna. No, iz nekih karakterističnih pojedinosti koje se uporno prešućuju, jasno proizlazi da knjiga «Mir i kazna» nije prikaz nezainteresirane i nepristrane osobe, nego snažan adut u rukama jedne od međusobno suprotstavljenih strana, koje se bore za bolju prošlost. Jer da je komu u čitavoj ovoj kampanji do istine, ne bi se prešućivalo to da je MKSJ od samoga početka, svojim ustanovljenjem, svojim životom, a i svojim skorim utrnućem, ne samo pravna, nego i politička institucija par excellence. Očekivati da će velesile, koje su taj sud i stvorile, propustiti prigodu da ga pokušaju instrumentalizirati za svoje političke ciljeve, bilo bi beskrajno naivno. No, onaj komu je do istine, ne bi zaboravljao ni na naizgled periferne detalje, da Nice nije bio samo tužitelj u predmetu Milošević, nego i u predmetu Kordić (pa se ipak hrvatski mediji ne pitaju, je li tamo bio instrument britanske politike!), a kamoli one puno poznatije, poput snažnog nastojanja Carle del Ponte tijekom čitava njezina mandata, da postupanje tužiteljstva maksimalno politizira. Treba se prisjetiti Račanova priznanja da je s njome postigao tajni sporazum o neoptuženju generala Norca, zbog straha od reakcije javnosti nakon splitskih demonstracija u veljači 2001.,  a ne valja s uma smetati ni skandalozni film «Carlina lista», iz kojega kipi tužiteljičina taština i do neukusa bahat nastup u razgovorima s političkim vrhovima Hrvatske, Srbije, BiH itd.

Carla del Ponte, prema tome, nema nikakva moralnog prava dijeliti moralne lekcije zapadnim velesilama, koje svoje utilitarno, dakle beskrupulozno i nemoralno držanje prema Hrvatima (i ne samo Hrvatima) ponavljaju desetljećima. A trik s otpuštanjem svoje bivše glasnogovornice kako bi ova mogla – dok Carla pakira kovčege – napisati apologiju dojučerašnjoj šefici, previše je jeftin, pa ga ozbiljan promatrač ne će previdjeti. Za ovdašnje medije vrijede druga pravila. Oprostite, «direktive»...

Tomislav JONJIĆ