Hrvatska i MKSJ

HRVATSKA U HAAGU: SLUČAJ DR. GORANA GRANIĆA

Piše: Tomislav JONJIĆ

Svakomu tko išta znade o Međunarodnome kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju u Haagu (MKSJ) i hrvatskome odnosu prema njemu, skoro zapanjujuća je morala biti vijest, da je kao jedan od glavnih govornika na tzv. stručnom skupu, kojega je u prosincu 2006. u zagrebačkom hotelu Westin priredilo Hrvatsko kulturno vijeće (HKV) nastupio dr. Goran Granić, nekadašnji vrlo utjecajni član Račanove («koalicijske») vlade.

Između njega i HKV-a tako je malo dodirnih točaka, da je već sama ta vijest zasluživala pozornost općinstva.

Dr. Goran Granić

 HKV je udruga nastala prije nekoliko godina kao pokušaj organiziranog otpora anacionalnim i antinacionalnim strujanjima u hrvatskome javnom i društvenom životu, pa je - čak i neovisno o tome što kao svoje glavno glasilo koristi zagrebački tjednik Hrvatsko slovo - u pretežnom dijelu hrvatske javnosti percipirana kao «desničarska». Mnogi se njezini članovi (a u te spada i pisac ovih marginalija) ne bi složili s tom (dis)kvalifikacijom, ali ona kao takva ipak funkcionira u duboko polariziranome hrvatskom društvu.

Granić, pak, ni po čemu ne spada u taj krug. U hrvatsku je politiku ušao kao jedan od prvaka nekadašnjega HSLS-a, a političku je karijeru - bar zasad - završio kao podpredsjednik Račanove vlade i predsjednik trećejanuarskoga Savjeta za suradnju s MKSJ-om. Zbog prevelike lojalnosti Račanu i Haagu, s njim je politički, stranački (pa i osobno!) definitivno raskrstio njegov dugogodišnji prijatelj i sumišljenik Dražen Budiša. Kad je shvatio da mu Goran Granić, Jozo Radoš i njihovi pobočnici u obavještajnoj zajednici, osobito u onome dijelu kojemu je na čelu bio Mladen Ružman, kriju bitne činjenice o «suradnji s Haagom» (pa tako i optužnicu protiv generala Gotovine), Budiša je demonstrativno napustio (iznuđenu, uostalom izvanustavnu) poziciju zamjenika premijera, te se povukao u duboku političku izolaciju. Iz nje je nos pomolio tek u dva-tri navrata, isključivo sa svrhom da javnosti kaže kako u životu nije napravio veću pogrješku od slizavanja s Račanom. Njegovi otpadnici (Granić, Radoš, Ivo Škrabalo i još par takvih, beznačajnih pojedinaca) osnovali su novu stranačku formaciju pod nazivom Libra. Njezina je svrha bila ojačati Račanovu poziciju, te istodobno tim sinekurcima osigurati ministarske fotelje, a onda se - ugasiti. To se i dogodilo, pa se Libra šaptom (kako i pristoji njezinim utemeljiteljima!) utopila u Hrvatskoj narodnoj stranci.

Referat skromnog opsega i još skromnijeg dosega

Ništa, dakle, ne povezuje dr. Gorana Granića s HKV-om, osim njegova ogorčenog nastojanja da spere ljagu s vlastitog imena (ta, valjda se ne kani vratiti u političku arenu!?), i naivnosti kojom je HKV odlučio poslužiti kao instrument za postignuće tog nauma. Razumljivo, nije HKV ni mogao ni trebao spriječiti Granića da svoj referat uobliči upravo na način na koji je on uobličen, ali je zanimljivo da iz te udruge nije dospio nikakav glas, koji bi zaboravljivu javnost podsjetio, da stvari ipak stoje malo drugačije.

Veliki dio zasluga za Blaškića, njegov je branitelj A. Nobilo pripisao Josipu Perkoviću

 Hrvatska je povijest prepuna «korisnih budala», pa nema razloga posebno se skandalizirati nad novim proplamsajem toga fenomena. Uostalom, koliko god je čitav taj «stručni skup» obilovao rodoljubnim deklamatorstvom, toliko mu je nedostajao doista racionalan, znanstveno i stručno kvalitetan pristup, da će se na njegove «rezultate» u budućnosti rukom odmahivati još i lakše nego što se to čini sada. A sada je potpuno jasno, da je rasprava promašila ciljeve, da ni u laičkoj ni u stručnoj javnosti nije naišla ni na kakav odjek, pa je - nažalost - neupotrebljiva u svakome drugom smislu, osim što će budućim povjesničarima služiti kao ilustracija nemoćnog batrganja čitave jedne nacije pred suvremenim Molohom.

Jedino što će s tog skupa ostati upamćeno, jest Granićev referat pod naslovom «Međunarodni sud u Haagu - pravo, pravda ili politika». Čitav taj referat, skromnog opsega i još skromnijeg dosega, zagrebački tjednik «Nacional», poznatiji po višegodišnjoj nepomućenoj simbiozi s predsjednikom Mesićem nego po novinarskoj kvaliteti, objavio je u br. 584 od 23. siječnja 2007., nazivajući ga «znanstvenim radom lišenim dnevno-političke retorike». U uvodu svog teksta i sâm Granić samodopadno napominje kako se koristio «svojim iskustvom u izradi znanstvenih analiza», naglašavajući kako mu je «odmak od tri godine od aktivnog odnosa sa Sudom pomogao učvrstiti svoj stav o jednom važnom pitanju međunarodnog prava i jednako tako važnom pitanju hrvatske budućnosti i prošlosti».

Granićev referat u "Nacionalu"

 Šteta je što Granić to svoje «iskustvo u izradi znanstvenih analiza» nije koristio u vrijeme kad je od 2000. do 2003. bio «prvi čovjek u Vladi Republike Hrvatske, zadužen za suradnju sa Sudom», nego se njime - kako sâm tvrdi - služi tek danas, dakle, kao general poslije bitke, puno mjeseci nakon što je Tužiteljstvu MKSJ-a istekao rok za podizanje novih optužnica, a baš svi hrvatski optuženici nalaze se ili pod zemljom ili na njoj, ali s lisičinama na rukama.

Već taj fenomen naknadne pameti mora biti putokaz u moralnom vrjednovanju nekadašnjega «prvog čovjeka» u tzv. suradnji s MKSJ-om i njegove kvaziznanstvene analize.

Na prvi pogled, površnom će čitatelju Granićevi zaključci biti prihvatljivi. On načelno brani pravo Hrvatske na obranu od agresije, ali dopušta da je bilo zločina počinjenih i s hrvatske strane. Također, makar smatra kako je ustrojavanje ad hoc sudišta moralo dovesti, pa je i dovelo do niza nedostataka u njegovu radu, Granić snažno pozdravlja ulogu međunarodnog pravosuđa koje bi «trebalo polako nestajati s jačanjem sposobnosti nacionalnih tijela», te se zalaže (2006.!) za depolitizaciju rada Tribunala. Predbacuje Vijeću sigurnosti UN što je «agresija izostavljena s popisa ratnih zločina», prigovara Tužiteljstvu što nije optužilo vrh JNA i što je izborom optuženika uznastojalo, a uvelike i uspjelo, stvoriti predodžbu o podijeljenoj odnosno podjednakoj odgovornosti, koristeći se pritom obilno tezom o zločinačkome udruženom pothvatu koji pridonosi osjećaju kolektivne odgovornosti. U vrlo blagom tonu Granić primjećuje kako se u sudskim postupcima minimalizira uloga i odgovornost međunarodne zajednice, te domeće kako dio problema u radu Tribunala izvire i iz toga što su Tužiteljstvo i Sud smješteni u istoj zgradi. Također naglašava kako mu nije promaknulo da su, osobito preko istražitelja, u djelovanje Tužiteljstva umiješane brojne obavještajne službe, koje i na taj način, a ne samo otvorenim političkim pritiscima, pridonose politizaciji rada Suda. Zaključujući svoj referat, dr. Granić kaže kako je MKSJ i pravo i pravda i politika, te predlaže osnivanje «neovisne međunarodne pravne ekspertne skupine koja bi istražila ulogu i odgovornost Vijeća sigurnosti UN-a u ograničavanju i usmjeravanju rada Tužilaštva».

Većinu važnih pitanja Granić u svome «znanstvenom» pristupu nije uopće identificirao, a kamoli analizirao.

Politizirane optužbe nisu samo teška hipoteka nad Republikom Hrvatskom, nego otežavaju položaj Hrvata u BiH

Zato postaje jasnijom ona stara uzrečica, da za svaki posao treba nekakva znanja i umijeća, osim za - ministarski. Referat dr. Gorana Granića, naime, sjajna je potvrda teze, da je sudbina Hrvatske često puta povjerena ljudima koji su nekompetentni do tragičnosti.

Posve je krivo kao nekakav «revolucionaran» stav nuditi ocjenu da je MKSJ i politički sud, budući da je njegovo političko poslanje izrijekom ugrađeno u temeljne akte njegova osnivanja, od rezolucije Vijeća sigurnosti UN br. 808, preko izvješća glavnog tajnika od 3. svibnja 1993. i rezolucije VS br. 827 do Statuta MKSJ-a. Ako se, naime, kao jedna od ključnih zadaća navede «uspostava i održavanje mira na području bivše Jugoslavije», onda se bez ikakve dvojbe definira političko poslanje Tribunala.

Posebnu političku ulogu dobilo je Tužiteljstvo. Ono je, kao što ćemo vidjeti, stalno postupalo (i) s političkom motivacijom, pa se činilo posve normalnim, da glavna tužiteljica ima «političkog savjetnika» (godinama je to bio švicarski diplomat Jean Jacques Joris). A notorno je, da je svaka odluka Tužiteljstva (čak i onda kad se to možda nije htjelo) imala političke posljedice u Hrvatskoj, BiH, Srbiji i dr. Ona je utjecala ne samo na personalnu politiku, nego i na strateško prestrukturiranje na političkoj pozornici u tim državama, pa i u Hrvatskoj. Sve je u Haagu duboko politizirano, baš kao što je duboko politizirano bilo i suđenje u Nürnbergu i u Tokiju. No, takvom ocjenom mogu se steći simpatije dijela općinstva, ali se ni izbliza ne izriče čitava istina. Nisu li kazneni progon i osuda generala Norca u Rijeci, ili sadašnji postupci protiv Branimira Glavaša, također duboko politizirani?

Vitez - poprište krvavoga hrvatsko-muslimanskog sukoba

 Naravno da jesu. Jer, jednostavno, ne može se suditi pripadnicima vojno-političkog vrha jedne države, a da se ne zađe u političko područje. Ključno je pitanje, postiže li se ta eminentno politička svrha primarno pravnim sredstvima, na pravno i etički prihvatljiv način, ili se pak radi o golom nasilju. Što se sudišta u Haagu tiče, najodređenije, apodiktičke sudove o tome uvijek će imati oni, koji nikad nisu pročitali nijednu presudu MKSJ-a: takvima je - po običaju - sve unaprijed jasno.

Neoprostiva pasivnost Hrvatske

U jednoj zatrovanoj atmosferi, kakva već godinama vlada u Hrvatskoj, kvalificirana, stručna rasprava o MKSJ-u skoro je nemoguća, a sudište se brani ili napada primarno političkim argumentima. Slijedom toga je hrvatskoj javnosti ostalo posve nepoznato, da su o legalnosti utemeljenja i legitimitetu MKSJ-a napisane brojne stručne rasprave. Već sama činjenica, da se ozbiljno i sa suprotstavljenih pozicija raspravlja(lo) o tome, daje li Povelja UN ovlaštenje Vijeću sigurnosti da posegne i za ovakvim oblikom intervencije u međunarodne odnose, upućuje na to, da nije baš sve posve jasno ni bjelodano. No, iako tvrdi da je «obradio uspostavu i misiju Tribunala», dr. Granić taj problem - a od njega se u svakoj suvisloj raspravi mora krenuti - uopće ne spominje.

Za površnost njegova pristupa ilustrativna je i činjenica da se on ne upušta u preispitivanje motivacije (ratio legis) i stilizacije Ustavnog zakona o suradnji s MKSJ-om. U vrijeme njegova donošenja, pred saborskim je zastupnicima bilo i drugih, razumnih, ustavnopravno utemeljenih i politički prihvatljivih prijedloga, ali su oni otklonjeni bez ikakve ozbiljne rasprave, jer: u Hrvatskoj politička diskvalifikacija trajno ima prevagu nad kvalificiranom raspravom. Kad govorimo o političkom značaju MKSJ-a, ne smijemo smetnuti s uma, da je i Ustavni zakon o suradnji donesen iz naglašeno političkih motiva i s naglašenom dozom političke naivnosti.

To je, vjerojatno, jedan od razloga zbog kojih je i zanatski, pravnički neizbrušen. No, i za nj vrijedi načelo dura lex, sed lex: kad je već donesen, Ustavni zakon mora biti provođen. Ali, jedno je zakon, a drugo njegova primjena. Način na koji se Ustavni zakon primjenjuje, svakako zaslužuje potanju raspravu. On obvezuje na suradnju, ali ne i na servilnost. Jer, ni taj Ustavni zakon nije ni mišljen ni sročen na način da tijela hrvatske izvršne i pravosudne vlasti pretvori u sluge i listonoše, a ona se ipak tako ponašaju. Još manje je on sročen da bi, kao što to iz dana u dan tvrdi Stipe Mesić, obvezivao hrvatske državljane da nastupe kao svjedoci Tužiteljstva. Jedno je biti svjedok po nalogu suda («court witness»), a drugo je biti svjedok optužbe! (Kako je moguće u praksi napraviti tu distinkciju, pokazao je Mesićev prijatelj i žrtva njegove «čistke» u Širokome Brigu, Stjepan Kljuić: on je odbio protiv «hercegovačke šestorice» svjedočiti kao svjedok Tužiteljstva, pa je morao svjedočiti po sudskom nalogu.)

Iako tvrdi, da je «obradio pitanje uspostave, misije, organizacije Tribunala, metode rada Tužilaštva i političkog utjecaja na rad Tužilaštva», ništa od toga nema u Granićevu referatu. On se mahom bavi perifernim stvarima, a ne onim što je srž problema. Kao šef Savjeta za suradnju s MKSJ-om, dr. Goran Granić je djelovao u okolnostima koje su, nema sumnje, određenim dijelom definirane u vrijeme dok je on bio oporbeni saborski zastupnik. U svome referatu on se na te okolnosti ne osvrće ni jednom jedinom riječju, pa ostaje otvoreno pitanje, je li značenje tih okolnosti previdio, ili se vodio činjenicom, da ni on, a ni njegova tadašnja stranka nisu uočavali nedostatke temeljnih pravnih dokumenata MKSJ-a.

Dok su oni uobličavani, Hrvatska je pokazivala nevjerojatnu pasivnost. Na nacrt Statuta te Pravilnika o postupku i dokazima mogle su se očitovati države, ali i stručne odnosno nevladine udruge. Ukupno 29 država članica UN izrazilo je svoje primjedbe (među njima su bile i Slovenija i SR Jugoslavija, ali i Švicarska, koja inače nije bila članicom UN). Oglasile su se brojne strukovne udruge, a među onima koji nisu osjećali potrebu bilo što kazati, nalazila se i - Hrvatska.

Kao da se nju čitava stvar uopće ne tiče!

Jednako pasivno ponašale su se različite nevladine i strukovne udruge: od pravničkih organizacija i organizacija za zaštitu ljudskih prava do udruga ratnih veterana i žrtava rata.

Suvišno je sada raspravljati o tome, bi li poneka i koja bi od možebitnih primjedbi bila prihvaćena. Bitno je to, da nijedna primjedba nije uobličena, da nijedan nedostatak nije bio uočen. Nitko se iz Hrvatske nije oglasio!

To znači, da smo se svi mi mirili s onim što danas kritiziramo. To znači, da se mi nismo protivili logičkim, etičkim i pravnim nedostatcima međunarodnoga kaznenog pravosuđa, očekujući da će ono suditi samo nekomu drugom. Samim time smo narušili vlastitu moralnu poziciju, pa nemamo previše prava ovlaš raspravljati o sudskim odlukama koje ponekad u teorijskom smislu sadrže iznimno vrijedne doprinose znanosti kaznenog prava, a ni na razini činjeničnih utvrđenja nije ih moguće tek tako odbaciti. To, doduše, ne mora biti popularno kazati, ali činjenice postoje same po sebi, a ne po političkome ili nacionalnom oportunitetu.

Svi mi smo, dakle, svojom inertnošću suodgovorni za to, što je pred MKSJ-om - ad hoc tribunalom osnovanim radi suđenja osobama odgojenima u ozračju europskoga kontinentalnog prava - usvojen bastardni sustav s prevagom anglosaksonskih pravnih elemenata. Samim je sudcima Tribunala omogućeno da i tijekom samog suđenja mijenjaju procesna pravila, što stranke (osobito obranu) počesto dovodi u nemoguć položaj. Nije nevažno ni to, da sudci redovito nisu praktičari, nego pravni teoretičari, koji nerijetko imaju malo iskustva i još manje sluha za stvarne životne situacije.

Posve protivno europskoj pravnoj tradiciji, Tužiteljstvu je dano ovlaštenje za alternativno i kumulativno optuživanje, čime se optuženika stavlja u nepovoljan položaj, budući da se tijekom čitava postupka mora braniti od različitih oblika odgovornosti, pa svoju obranu ne može posve usredotočiti na precizan činjenični opis i jasnu pravnu kvalifikaciju djela. Inaugurirano je načelo zapovjedne odgovornosti na način koji je u kontinentalnom zakonodavstvu bio posve nepoznat, a koji izaziva negodovanje u stručnim krugovima uopće, jer narušava tradicionalno pravno načelo nullum crimen sine culpa. U klimi koja potiče svojevrsnu pravnu nesigurnost, u posljednjoj fazi rada MKSJ-a Tužiteljstvo je posegnulo za koncepcijom udruženoga zločinačkog pothvata («joint criminal enterprise»), koja nije problematična samo po tome što pridonosi politizaciji optužnice. Ona je i na elementarnoj etičko-pravnoj razini neprihvatljiva, jer time što optužbi olakšava dokazivanje, svakim od svoja tri oblika koja su dosad izgrađena u jurisprudenciji Tribunala, bitno ugrožava načelo zakonitosti i time ograničava prava i mogućnosti obrane.

Nadalje, dijametralno suprotno od postulata kaznenog zakonodavstva čak i u totalitarnim državama (a dakako, protivno i međunarodnim konvencijama o ljudskim pravima), pred MKSJ-om je moguće ponavljanje pravomoćno okončanog postupka i na štetu optuženika (a ne samo u njegovu korist!). Također, određen je obvezatan pritvor tijekom glavne rasprave (»suđenja»), ali nema nikakve odredbe o odgovornosti za naknadu štete, u slučaju da optuženik bude pravomoćno oslobođen.

Ukazivati - poput dr. Granića - na pogubnost činjenice da su sudska vijeća i Tužiteljstvo smješteni u istoj zgradi (što je skoro pravilo bez izuzetka i u Hrvatskoj!), smiješno je i neozbiljno kad se istodobno previđa da je, na osnovi temeljnih pravnih dokumenata, Tužiteljstvo sastavni dio Tribunala, pa nije - kao što se to u nas često puta pogrješno tvrdi - samo jedna stranka u postupku, nego i na institucionalnoj razini ima i neka prava koju druga, suprotstavljena stranka (obrana) nema. Povrh toga su glavnom tužitelju dodijeljena prava koja mu omogućuju da postane i samostalnim političkim čimbenikom (što je Carla Del Ponte obilno koristila), a da nema obveza koje bi predstavljale naličje takvih ovlaštenja. Drugim riječima, biti smješten u istoj zgradi u kojoj rade sudska vijeća i Tajništvo, bitna je olakšica, ali je njezina važnost zanemariva u usporedbi s originarnim ovlaštenjima Tužiteljstva, kao i u usporedbi s činjenicom da su financijski i personalni kapaciteti obrane strogo ograničeni, dok u odnosu na Tužiteljstvo ta ograničenja ne vrijede. Također, u nastojanju da dopre do dokumentacije, Tužiteljstvo na raspolaganju ima sredstva kojima obrane ne mogu raspolagati (u prvom redu mogućnost političkog pritiska!). Obrane ne mogu - poput Tužiteljstva - ni faktično prisiljavati svjedoke na razgovor i suradnju time što bi ih pozivale kao osumnjičenike i na taj način objektivno ucjenjivale.

Dakle, u sâm sustav je ugrađena nejednakost koja dovodi u pitanje pravičnost osuda čak i onda, kad su one izrečene protiv ljudi koje po općenitom moralnom poimanju, u većini smatramo zločincima. To i savjesne odnosno poštene, nepristrane sudionike postupka dovodi u nelagodan položaj. Ali nije najmanje tragična činjenica da smo mi - i kao država, i kao pojedinci - na tu nejednakost šutke pristali.

Svim tim nedostatcima (a ima ih još, poput skoro neograničene tužiteljeve mogućnosti manipulacije dokumentima i strategijom njihova otkrivanja obrani (disclosure) na način koji iscrpljuje fizičke mogućnosti branitelja, itd.), MKSJ svojim djelovanjem izaziva negodovanje ozbiljnih pravnika. On također laičkoj javnosti šalje nedovoljno jasnu poruku: kaznena osuda nužno uključuje moralni prijekor, a da bi on odgojno djelovao na počinitelja i na društvo uopće, taj prijekor mora biti izrečen na moralno besprijekoran način.

To ovdje vrlo često nije slučaj, pa je zbog toga percepcija Tribunala najčešće negativna. Zbog toga ne će biti ispunjena ni ona politička svrha, koju su mu namijenili njegovi tvorci: samo oni koji nisu kadri vidjeti i analizirati elementarne činjenice, propuštaju uočiti, da suđenja osobama osumnjičenima za teške povrede međunarodnoga humanitarnog prava ne doprinose nikakvu «pomirenju», nego dodatno traumatiziraju pojedince, skupine, pa i narode.

Iz toga se ne može izvući zaključak o suvišnosti međunarodnoga kaznenog pravosuđa, nego, baš naprotiv, zaključak da je na neuspjeh osuđen svaki, svjesni i nesvjesni, pokušaj instrumentalizacije tog pravosuđa u političke svrhe. On će uvijek polučiti protivan učinak od onoga što su mu (bar na deklarativnoj razini) namijenili njegovi kreatori. Tomu bitno doprinose i suvišni postupci protiv novinara. Iako se slučajevi optuženih i osuđenih hrvatskih novinara međusobno bitno razlikuju i na činjeničnoj i na pravnoj razini, oni će neminovno ostati zabilježeni kao izraz nemoći međunarodnoga kaznenog pravosuđa odnosno kao pokušaj da se retorzijom odgovori na kritiku rada nekih dijelova MKSJ-a, u prvom redu Tužiteljstva.

Politička trgovina

Ništa od svega toga dr. Granić ne uočava. Umjesto toga, on posve neumjesno predbacuje tvorcima da su najkrupniju pogrješku počinili izostavljajući «zločin agresije s popisa ratnih zločina». To je politički pragmatična i primamljiva ocjena, ali ona odaje duboku neupućenost bivšega šefa Savjeta za suradnju s MKSJ.

«Agresija» (napad) definirana je Londonskim konvencijama iz 1933., kojima se napadačem smatra onaj koji je prvi, alternativno: (a) objavio rat, (b) upao oružanim snagama na područje druge države, pa makar to učinio bez objave rata, (c) bez objave rata navalio na kopnene, morske ili zračne snage druge države, (d) izvršio pomorsku blokadu obala ili luka druge države, ili (e) dao potporu oružanim skupinama («bandama») koje su ustrojene na vlastitome području i upadaju na područje druge države opdnosno odbijanje da se na vlastitome području poduzmu sve raspoložive mjere, da se te skupine («bande») liše svake potpore ili zaštite.

«Agresija» je, dakle, kategorija međunarodnoga javnog prava i nju poduzima subjekt međunarodnoga javnog prava, a ne fizička osoba. Dr. Granić tu distinkciju ne uočava. On previđa da je MKSJ namijenjen kaznenom progonu pojedinaca (a ne kolektiviteta s međunarodnopravnim subjektivitetom ili država), a previđa i to da bi kaznenopravno vrjednovanje «agresije» upravo otvorilo vrata dodatnoj politizaciji rada Tribunala. Već na prvom pragu pojavilo bi se pitanje, je li ono što jedni nazivaju «agresijom» u stvarnosti bio pravno dopušteni «preventivni napadaj», motiviran, recimo, potrebom zaštite legitimnih nacionalnih interesa ili zaštitom nacionalnih manjina (bez obzira na ograde iz Londonske konvencije iz 1933.).

Slučaj Republike Hrvatske potpuno je jasan: Hrvatska je bila žrtva agresije. S BiH stvari stoje malo drugačije: iz hrvatske je perspektive jasno, da je i tamo izvorno došlo do srpsko-crnogorske agresije. No, bošnjačko-muslimansko političko vodstvo, predvođeno Alijom Izetbegovićem, nije htjelo dekompoziciju Jugoslavije, nego njezino reformiranje i restrukturiranje, pa je (paralelno s ustrojavanjem Patriotske lige «za odbranu muslimanskog naroda») svojom legalnom armijom i u proljeće 1992. nazivalo i smatralo JNA. To je jedan od ključnih uzroka razlaza Hrvata i Muslimana, koji onda različito gledaju i na ulogu Hrvatske. Strani politički čimbenici (a njima se, s političkim motivima) pridružuju i neki pravnici, optužuju Hrvatsku za agresiju na BiH.

Doista, je li ona svojom vojskom izvršila «agresiju» ulaskom u rubna područja BiH, ili je iz Hercegovine zakonito branila kako krajnji jug svog teritorija, tako i štitila hrvatsko-muslimansku većinu od okupacije? Iz Sarajeva se tvrdi da je i to bila «agresija» (dok, nasuprot tome, povlačenje HV-a iz Bosanske Posavine ne bi bilo povlačenje «agresorske vojske», nego - «hrvatska izdaja»!). Hrvatska pozicija tu mora biti jasna i neodstupna, jer o njoj ne ovisi samo reputacija Republike Hrvatske, nego i stvarni položaj naših sunarodnjaka u BiH: ako su bili kolaborateri ili čak agenti agresora, onda oni nemaju jednaka moralna prava sudjelovati u uređenju svoje države (BiH), kao što ih imaju žrtve. Radi toga je Hrvatska morala i mora inzistirati na depolitizaciji optužnica. Zazivanje «agresije» korak je u suprotnom smjeru!

Taj pojam nužno ima političku dimenziju. Ima, naime, mnoštvo primjera, koji pokazuju kako se oko značenja pojma «agresija» nije lako složiti. Primjerice, SAD su u jesen 1942. održavale normalne diplomatske odnose s Pétainovom Francuskom, pod čijim je vrhovništvom bilo veliko područje sjeverne i sjeverozapadne Afrike. Francuska je formalno bila neutralna, iako se njezina pozicija nesumnjivo može označiti «naklonom neutralnošću» u odnosu na Osovinu. Unatoč diplomatskim odnosima, u studenome 1942. savezničke snage pod američkim vodstvom izvršile su invaziju na taj dio francuske države. Operativni zapovjednik operacije «Baklja» (Torch), kasniji američki predsjednik Dwight Eisenhower, u svojim uspomenama nimalo ne dvoji o tome, da je taj pothvat ne samo u pravnom smislu bio agresija, nego je i stvarno imao takve značajke, budući da su mjesne francuske građanske i vojne vlasti savezničku invaziju dočekale - oružanim otporom. Tko bi se - osim tadašnje osovinske propagande - usudio Amerikance optužiti za agresiju na neutralnu Francusku?

Ili, još rječitiji primjer: novija historiografska istraživanja pokazuju kako ima ozbiljnih razloga za zaključak da je Treći Reich napadajem na SSSR 22. lipnja 1941. prevenirao takav sovjetski udar. Ako bi se te ocjene dodatno potvrdile i dokazale, pa bi njemački napadaj na SSSR izgubio pravnu kvalifikaciju «agresivnog rata», bi li to išta izmijenilo nad zločinima koje su njemačke snage na Istoku počinile? Ili, spomenimo bliži slučaj: intervencija NATO-a protiv Srbije zbog shvatljivih je razloga uživala, vjerojatno, simpatije velike većine Hrvata. Čitav svijet je osuđivao Miloševićev režim, pa je napadaj na nj lako mogao i u Hrvatskoj naći moralnu potporu. No, je li akcija NATO-a bila «agresija» ili ju se može okvalificirati kao dopušteni čin u ime obrane ljudskih i manjinskih prava kosovskih Albanaca? Je li savezničko bombardiranje mostova i željezničkih kompozicija u Srbiji, s ogromnim brojem civilnih žrtava, zločin zato što je to doista zločin (makar Tužiteljstvo ekspresno odlučilo da podloge za progon savezničkih zapovjednika nema!), ili nije zločin, zato što to nije «agresija»? Ili, još noviji primjer: je li američka intervencija u Afganistanu i Iraku «agresija» ili «preventivna intervencija» motivirana tobožnjom zaštitom ljudskih prava?

Već na ovoj, dakle, sasvim prizemnoj razini postaje bjelodano, da je pojam «agresije» puno nejasniji nego što se to čini, a njegove kaznenopravne implikacije neusporedivo složenije nego što bi se to s političkih govornica htjelo kazati.

Očito je, da dr. Granić u svome površnom pristupu miješa «agresiju» i «vođenje agresivnog rata» (tj. zasnivanje, pripravljanje, planiranje i poticanje navalnoga, agresivnog rata). Potonje je, u sklopu priprema za suđenje nacionalsocijalističkim vođama, sankcionirano Londonskim sporazumom četiriju velesila od 8. kolovoza 1945., i nije svrstano u ratne zločine, nego u zločine protiv mira. Za to djelo se sudilo u Nürnbergu, pa nije bilo zapreke da se uvrsti i u Statut MKSJ-a. No, time bi se opet otvorila vrata politizaciji, jer je za utvrđenje kaznene odgovornosti pojedinca za to djelo nužno odlučiti o prejudicijelnom pitanju: je li rat imao značaj agresivnoga ili obrambenoga. Opet se, dakle, vraćamo na «agresiju» kao kategoriju međunarodnoga javnog prava. I opet zaboravljamo da se ta kategorija u obliku hrvatske «agresije na BiH» provlači u nizu teza tužiteljstva, predstavnika tzv. međunarodne zajednice, pa i hrvatskih svjedoka («pokajnika»).

MKSJ i politička manipulacija

Nije nikakvo čudo, da Granić svojim referatom aspirira na simpatije publike. Čudo je, da je ta ista publika zaboravila, što se zapravo dogodilo u vrijeme kad je upravo on određivao strategiju hrvatskog odnosa prema Tribunalu.

Nijednu od problematičnih epizoda iz toga razdoblja Granić nije spomenuo, pa je korisno i njega i sve nas podsjetiti na ono što se događalo od siječnja 2000.

Prvo, političkim i medijskim pritiskom stvorena je atmosfera u kojoj je bilo nemoguće ozbiljno preispitivati ulogu i djelovanje MKSJ-a. Svaka kritika, osim one umjerene i kozmetičke koja je dolazila iz imperatorskih redova, proglašavana je ultranacionalističkim osporavanjem same mogućnosti da su i Hrvati mogli počiniti zločin. Oni koji su se pokušavali suprotstaviti medijskoj hajci, na stranicama tzv. neovisnog tiska u boljem su slučaju strpani u prvu polovicu XIX. stoljeća, a u lošijem - po receptu dostojanstvenog nam i kompetentnog predsjednika - u jednu žutu kuću u zapadnom dijelu Zagreba. Na ruku takvoj kampanji išla su kvazirodoljubna naklapanja samozvanih stručnjaka, da nema zločina pri obrani države, kao i činjenica, da je doista propušteno puno prigoda, da se kazne izravni počinitelji, koji su svoje patološke i kriminalne nagone znali zaodijevati u nacionalne barjake i rodoljubne povike.

Međutim, od siječnja 2000. na te stvarne boljke hrvatskog društva nije se ukazivalo kao na anomalije i ekscese, nego ih se pretvaralo u tobože smišljeni sustav. Uporno se stvarala predodžba, da je zločince i kriminalce nadahnuo, potaknuo i štitio hrvatski državni vrh. Upravo u takvoj strategiji stigmatizacije čitavoga hrvatskoga vojno-političkog vrha bilo je moguće zahtijevati stavljanje izvan zakona čitavih političkih stranaka i političkih skupina, te stvarati klimu koja se obično naziva «kriminalizacijom Domovinskog rata».

Drugo, odmah nakon preuzimanja vlasti, koalicijska je vlada donijela odluku, da se Tužiteljstvu omogući neograničen i neselektivan pristup dokumentaciji koja je većinom nosila oznaku državne i vojne tajne. To je slučaj bez presedana u svjetskoj povijesti. Takva je odluka apsolutno političke naravi i nije ju moguće braniti pravnim argumentima. Naime, povodom naloga Hrvatskoj (subpoena) u predmetu Blaškić Žalbeno vijeće MKSJ-a u listopadu 1997. postavilo je do danas neokrznute standarde o obvezi države da omogući pristup svojim arhivima. Prema toj odluci, država je u smislu Pravila 54 Pravilnika o postupku i dokazima, obvezna dati strankama na uvid dokumente, ako su oni specificirano navedeni, ako se učini uvjerljivim da su relevantni i ako nisu prekobrojni («ne može se tražiti predaja stotina dokumenata...»).

Nije, dakle, postojala pravna obveza da Hrvatska postupi onako kako je postupila, dajući na raspolaganje Tužiteljstvu tone dokumenata, prepuštajući mu time da ih koristi po vlastitoj volji i u svrhe koje s izvornim zahtjevom nemaju nikakve veze (fishing expedition). Štoviše, takvim su postupkom Vlada i Granićev savjet za suradnju izravno prekršili niz međunarodnih i domaćih pravnih propisa, jer su javnima faktično učinjeni dokumenti koji su irelevantni za vođenje kaznenih postupaka pred MKSJ, i koji su po svim kriterijima morali ostati nedostupni javnosti. S jedne strane, to su dokumenti koji otkrivaju sastav, strukturu i modus operandi hrvatskih državnih vlasti i pogotovo obavještajnih službi, što se u svakoj normalnoj državi smatra nedodirljivim područjem. S druge strane, to su dokumenti čijim se otkrivanjem bitno vrijeđaju prava pojedinca na privatnost i zaštitu ugleda i dostojanstva, poput, recimo, sirovih obavještajnih izvješća o stvarnim ili navodnim svojstvima pojedinaca, njihovim spolnim preferencijama ili uopće o pojedinostima koje mogu povrijediti njihovo dostojanstvo i čast, a s povredama međunarodnoga humanitarnog prava nemaju apsolutno nikakve veze.

Otkud pravo haškim istražiteljima i obranama optuženika, da dođu u posjed, recimo, sirovoga i neprovjerenog obavještajnog izvješća, prema kojemu je kakav lokalni dužnosnik homoseksualac, ili ima ljubavnicu, ili jednostavno voli izbliza pogledati boju državnog novca? Kakve to veze ima sa suđenjima u Haagu? Nikakve. Ali nema sumnje da ima veze sa zakonitošću rada državnih tijela, kao i s ranjivošću tako diskreditiranog pojedinca, koga je onda moguće na razne načine ucjenjivati. Hrvatska je tako pretvorena u razbojište po kojem harače stotine stranih obavještajaca.

O činjenici, da je stranim obavještajnim službama - od kojih neke nisu na posljednjem mjestu odgovorne osobito za sukob Hrvata i Muslimana - dopušteno legalno djelovati na području Republike Hrvatske, suvišno je raspravljati. Mala je Kraljevina Srbija 1914. radije prihvatila rat s Austro-Ugarskom, nego dopustila poniženje kakvo sebi iz dana u dan dopušta Hrvatska.

Povrh toga, uz izravno kršenje međunarodnih i nacionalnih normi, stranim je televizijskim postajama i obavještajnim službama omogućen pristup najprije tzv. Šuškovu arhivu (tj. pismohrani pomoćnika ministra obrane za sigurnosne poslove), a onda i tzv. Tuđmanovu arhivu (dokumentaciji iz Ureda Predsjednika i tzv. predsjedničkim transkriptima). Predsjednik Republike je i izravno, bez obvezatnog posredovanja Vladina Ureda za suradnju, stavio Tužiteljstvu na raspolaganje veliki broj dokumenata. Slaba je pritom utjeha, da je Ured za suradnju, kojemu je Granić bio izravno nadređen, u nizu slučajeva dostavio Tužiteljstvu veće količine dokumenata, a da ti dokumenti pritom nisu precizno (p)opisani. Drugim riječima, i Ured Predsjednika i Savjet za suradnju podjednako su se neodgovorno ponašali kako glede zaštite nacionalnih interesa, tako i glede zaštite prava pojedinca.

Treće, i Granićev Savjet za suradnju (dakle, Vlada) i Tužiteljstvo nedvoumno su potvrdili političku motivaciju svog postupanja, kad je razmjenom pisanih isprava između Carle Del Ponte i dr. Gorana Granića uglavljeno, da se generalu Norcu ne će suditi u Haagu. Može biti otvoreno pitanje, je li Tužiteljstvo ikad doista kanilo Norca izvesti pred haško sudište, ili je time samo testiralo spremnost Vlade na servilno ponašanje, ali je neprijeporna činjenica, da je takav sporazum - o kojemu je Račan otvoreno govorio u razgovoru za jedan zagrebački dnevnik - postignut u svjetlu splitskih demonstracija iz veljače 2001. Račanova se Vlada pobojala nereda u zemlji i nesagledivih posljedica političke homogenizacije oporbe, pa su poduzeti koraci kako se tako slabu Vladu ne bi doista destabiliziralo. Profitirao je, bar prividno, general Norac.

No, ako imamo na umu da je takav, političkim razlozima motiviran aranžman, postignut kod generala Norca, onda je suvišno raspravljati o razlozima zbog čega pred MKSJ nije optužen Veljko Kadijević, Blagoje Adžić i sl., a zašto je vrlo blago kažnjena Biljana Plavšić. A ako je o tome, zbog previše očitih razloga, suvišno raspravljati, suvišno je i dalje gubiti vrijeme na dokazivanje političke motivacije optužnica.

«Operacija Blaškić»

Haag je neprekidno bio sredstvo unutarnjopolitičkog obračuna. Tim se oružjem Račanova vlada, posredovanjem Granićeva Savjeta za suradnju, trajno i obilno koristila. Odmah nakon dolaska na vlast prionulo se operacionalizaciji plana da se suđenje i osuda generalu Blaškiću upotrijebi za demontažu Tuđmana.

Prvi korak je bilo naglašeno povlaštenje Blaškića i njegove obrane: od svih optuženih Hrvata iz BiH, za hrvatsku vlast i za hrvatsku javnost postojao je samo general Blaškić, koji je proces osamostaljenja Hrvatske pratio kao «komandant gotovih snaga» JNA u Postojni, a razaranje Vukovara i Dubrovnika iz sigurnosti austrijskih pivnica. Ostalima je namijenjena uloga žrtava za odstrjel, jer se nisu uklapali (odnosno: nisu se htjeli uklopiti) u političke igre novog režima.

Zauzvrat, Blaškićeva se obrana skoncentrirala na dokazivanje ne Blaškićeve nevinosti, nego - Tuđmanove odgovornosti. Leitmotiv te obrane sadržan je u izričitoj tvrdnji iz javne verzije Blaškićeve žalbe, da su za zločine koji se stavljaju na teret Hrvatima iz Srednje Bosne, odgovorni radikalni hrvatski nacionalisti inspirirani iz Zagreba. Za potkrjepu te insinuacije, Blaškićev je branitelj A. Nobilo, javno izrazio zahvalnost svom prijatelju i suradniku - Josipu Perkoviću. Ne treba čuditi, da je Tužiteljstvo objeručke prigrlilo tu tezu, iako je vrlo dobro znalo, da u Srednjoj Bosni nikad nije bilo snaga Hrvatske vojske, i da su se tamošnji tragični događaji zbili bez ikakva dosluha sa Zagrebom. Tužiteljstvo tradicionalno i ne uvijek lojalno koristi sve ono što mu se ponudi.

Ono što bi zasluživalo čuđenje, nešto je drugo: kad je Blaškić sa svojim srebrnjacima u ljeto 2004. sletio na zagrebačko uzletište, dočekala ga je euforična masa tzv. hrvatskih nacionalista zaogrnutih barjacima. Uslijed intelektualne tromosti i političke kratkovidnosti, oni su kao krupnu pobjedu proslavljali drugostupanjsku odluku u predmetu Blaškić, iako je ona po svemu bila optužnica protiv svega onoga što su oni htjeli braniti. I zato nije lako ocijeniti, tko zaslužuje više sažaljenja: osuđeni general Blaškić ili oni koji su ga nosili na ramenima...

Dr. Granića, njegova šefa Račana i predsjednika Mesića takav rasplet nije začudio. Ta, oni su već 2001./02. otvoreno najavljivali kako će «spasiti» odnosno «osloboditi» Blaškića. To nisu bila neozbiljna obećanja neodgovornih političara, nego početak kapitaliziranja jednoga političkog aranžmana, radi čije je provedbe počinjen veliki broj nezakonitih radnji. O njima dr. Goran Granić u svom referatu ne iznosi ni slova, iako se čini, da se i njegov glas morao čuti u sklopu optužbi da je drugostupanjska (formalno osuđujuća, ali stvarno oslobađajuća) presuda protiv Blaškića utemeljena na seriji manipulacija i krivotvorina. Iako su jedan krak te operacije provodili u prvom redu tadašnji suradnici predsjednika Mesića, ona dr. Graniću nije ostala nepoznata, niti mu je mogla ostati nepoznata. Drugi krak je, naime, bio pod njegovim izravnim nadzorom, a izveli su ga njegovi stranački kolege uhljebljeni u Ministarstvu obrane.

Mnoge od manipulacija razotkrit će se u postupku protiv Paške Ljubičića, koji predstavlja svojevrsnu kolateralnu žrtvu operacije Blaškić. Ljubičić je u rujnu 2006. iz Haaga prebačen u Sarajevo, gdje će mu se suditi. Nikad nitko u Hrvatskoj nije prstom maknuo zbog toga, što je punih pet godina proveo u pritvoru, čekajući na suđenje, niti će se tko upitati, zašto nije suđen u Haagu, gdje je od 1996. do 2002. već održana serija postupaka protiv Hrvata iz Srednje Bosne, pa nije bilo nikakva vidljiva razloga, da se sa suđenjem oteže. A sve je imalo dublju, naizgled nedokučivu svrhu. Razumije se da tzv. neovisno novinstvo nikad nije pokazivalo interesa da se - ukazivanjem na niz problema i odluka u Ljubičićevu postupku - naruši brižno građena slika o Blaškićevoj obrani (ne radi samog Blaškića, nego radi cilja kojemu je on imao poslužiti). O vlastitom ponašanju u svezi s tim predmetom dr. Granić, dakako, ne govori ni slova.

No, to ne znači da će ono zauvijek ostati tajna. Naprotiv!

Ne će se, dakle, moći vječno skrivati, da je upravo s njegovim potpisom Vlada bila izvorno Ljubičiću dala jamstva za privremeno puštanje. No, nekoliko dana nakon izdavanja tih jamstava, u Zagreb je doputovala glavna haška tužiteljica. Dan nakon njezina odlaska iz Zagreba, Vlada Republike Hrvatske (s potpisom dr. Gorana Granića!) povukla je svoja jamstva. A u međuvremenu se nije dogodilo baš ništa, osim Del Pontina dolaska u Zagreb! Sve su činjenice i svi pravni odnosi ostali nepromijenjeni, ali je Vlada preko noći promijenila svoje mišljenje, praveći se da ne shvaća kako se tu ne radi samo o Paški Ljubičiću, nego o ozbiljnosti i dostojanstvu vlade jedne države koja bi htjela biti suverena!

Kamo sreće, da je sve ostalo samo na tome, ilustrativnom, ali objektivno ne previše važnom pitanju.

Kao što je spomenuto, odmah nakon preuzimanja vlasti, Račanova je vlada preuzela dokumentaciju Hrvatskog vijeća obrane, koja je u najvećoj mjeri bila smještena u ratnoj luci Lora, kako bi Tužiteljstvu omogućila neselektivan pristup. No, prije predaje Hrvatskome državnom arhivu, po nalogu Joze Radoša i Mladena Ružmana, izdvojen je i sklonjen dio gradiva. To izuzimanje obavljeno je bez ikakve specifikacije i ne možda po (legitimnom!) kriteriju zaštite nacionalnih interesa, nego radi zaštite vrlo partikularnih interesa odnosno izvedbe operacije Blaškić. Nakon što je Ljubičićeva obrana došla u posjed dokaza o toj manipulaciji, više od godinu dana pokušavala je diskretno doći do toga gradiva. Budući da je Savjet za suradnju tvrdio da ono ne postoji, a suđenje Ljubičiću se primicalo, od Raspravnog je vijeća zatraženo izdavanje obvezujućeg naloga Republici Hrvatskoj.

Prema odluci Granićeva Savjeta za suradnju, Vlada nije ni pokušala izjaviti žalbu protiv odluke kojom je obvezana Ljubičićevoj obrani predati zatraženu i specificiranu dokumentaciju. U nekoliko je navrata i dostavila jedan njezin dio (iako je prije tvrdila da ona ne postoji!), ali se oglušivala o zahtjeve obrane, da joj se na raspolaganje stavi cjelokupno gradivo, i da se sankcioniraju osobe odgovorne za radnje koje i po hrvatskim propisima predstavljaju kazneno djelo. U jednom je trenutku Ministarstvo obrane pokrenulo stegovni postupak protiv jednog od nisko rangiranih operativaca, koji su sudjelovali u izuzimanju dokumentacije, ali je taj postupak obustavljen nakon svega nekoliko mjeseci.

Epizoda ima i svoje naličje: iako je raspolagalo nepobitnim dokazima, da se manipulacije arhivskim gradivom događaju i u mesićevsko-račanovskoj eri, zanimljivo je, da ni Raspravno vijeće nije pokazivalo interesa za odgovorne osobe...

Sredinom prosinca 2003. bilo je zakazano usmeno ročište u žalbenom postupku protiv generala Blaškića. Par tjedana ranije održani su izbori u Hrvatskoj, ali do primopredaje vlasti još nije došlo. Dva dana prije početka te sjednice, ministrica obrane odlazeće vlade, Željka Antunović, predala je Hrvatskomu državnom arhivu više od 350 registratora arhivske dokumentacije iz arhivskih fondova «Tihomir Blaškić», «Dario Kordić» i dr. Riječ je upravo o dijelu arhivske dokumentacije, za koju je Granićev Savjet za suradnju s MKSJ godinama tvrdio da - ne postoji, a Jozo Radoš i družina su piscu ovog teksta, kao Ljubičićevu branitelju, prijetili kaznenim progonom zbog tobožnje klevete!

Pripovijest nije završila primopredajom te dokumentacije. Bilo je, naime, razumno očekivati da će Tužiteljstvo brže-bolje prionuti pregledu te dokumentacije, ne bi li je možda iskoristilo u žalbenom postupku protiv Blaškića, budući da Pravilnik o postupku i dokazima u određenim slučajevima dopušta i uvođenje novih dokaza. No, Tužiteljstvo za tu dokumentaciju nije pokazivalo nikakva interesa, iako je Blaškićeva obrana mahala tobožnjim novim «svjedocima» i navodnim novim ispravama, među njima i tzv. izvješćem MUP-a o zločinu u Ahmćima, koje se pokazalo najobičnijom manipulacijom izvedenom u sprezi Blaškićeve obrane i dijelova obavještajnih struktura. Već sama činjenica da je Račanova vlada tih 350 registratora brižno skrivala, kao i tehnički naziv arhivskih fondova, morali su sugerirati da je riječ o dokumentima koji mogu biti važni. Ipak, Tužiteljstvo je njihovu pretragu počelo svega nekoliko dana prije donošenja drugostupanjske odluke, tj. u vrijeme kad je ona već donesena i bar u pretežnoj mjeri - napisana.

Zašto je Tužiteljstvo čekalo šest mjeseci i na taj način favoriziralo, zapravo zaštitilo Blaškića?

Odgovor na to pitanje jednak je odgovoru na pitanje, zašto je zahtjev za revizijom Blaškićeve drugostupanjske osude sastavljen na brzu ruku i predan neposredno pred istek jednogodišnjega roka, i to u vrijeme kad je krajnji rok za zatvaranje Tribunala već definiran. Tvrdnje u tom zahtjevu, da je Blaškićeva žalba potkrijepljena krivotvorinama, u hrvatskim je medijima izazvala vrlo ograničenu pozornost, pa se medijska prašina slegla za svega nekoliko dana. Ne računajući zadarski Hrvatski list, nikomu nije palo na pamet, da su ključni prizori te sage već odigrani u predmetu Ljubičić: svi su se potrudili previdjeti i zaboraviti, da netko mora platiti račun za ostvarenje zajedničkog cilja račanovsko-mesićevske klike i Tužiteljstva MKSJ-a. Malo tko i danas vidi, da nam od te simbioze i danas trnu zubi. I još će...

Zaključak

MKSJ u Haagu godinama polarizira hrvatsku javnost. Odnos prema tom sudu u pravilu se poistovjećuje s odnosom prema uljuđenome pravnom poredku, pa je i argumentacija suprotstavljenih strana primarno političke naravi. To nije nikakvo čudo: sve oko Tribunala duboko je politizirano: on je osnovan iz političkih motiva, političkom odlukom Vijeća sigurnosti UN, i s političkim poslanjem. Mnogi potezi Tužiteljstva duboko su impregnirani političkim motivima, razlozima i predrasudama, a svi su imali političke posljedice u državama nastalima na području bivše SFRJ.

I postupci hrvatske vlade naglašeno su politički: političkim je razlozima motiviran Ustavni zakon o suradnji, političkim razlozima motivira se servilno postupanje državnih vlasti.

Napokon, i odluka o zatvaranju Tribunala političke je naravi: prema toj odluci VS UN (a ne samo prema pravnim standardima, Statutu i Pravilniku o postupku i dokazima), moraju se ravnati sudska vijeća, koja to mogu postići samo kresanjem prava optuženika.

Već mjesecima smo svjedoci kako je u suđenju hercegovačkoj šestorci otežan položaj obrana, time što je bitno ograničeno pravo na ispitivanje svjedoka: s jedne strane sva šestorica imaju jednako vremena za unakrsno ispitivanje koliko ga ima Tužiteljstvo, a s druge strane bit će ograničen broj svjedoka koje mogu pozvati. Uz još neke problematične procesne odluke Raspravnog vijeća, takvi su kriteriji postavljeni ne s kaznenopravnom argumentacijom, nego s obzirom na - politički stav VS UN. Jednaka ograničenja imaju obrane srpskih optuženika, a mora se očekivati da će se slične stvari događati u procesu Gotovini, Markaču i Čermaku. To će trajno ostaviti mrlju na svim presudama, ma kakve one bile.

No, mnoge su poruke i mnoga utvrđenja tog Tribunala višestruko korisni. Uza sve nedostatke, on će unaprijediti međunarodno kazneno pravo, a dokumentacija koja je prikupljena omogućit će i olakšati buduća historiografska, politološka i pravna istraživanja.