Hrvatska i MKSJ

LICE I NALIČJE SUPROTSTAVLJENIH STRANA U SLUČAJU JOSIPA JOVIĆA

Josip Jović na izlasku iz splitskog zatvora

             Dugogodišnji novinar i urednik splitske Slobodne Dalmacije, Josip Jović, izišao je iz pritvora. Tim se povodom u javnosti o njemu moglo puno toga čuti: od toga da je karijeru započeo kao partijski dužnosnik u Imotskome, jedno vrijeme bio urednikom lokalne Imotske krajine koja je pjevala panegirike Josipu Brozu i tzv. bratstvu i jedinstvu, a onda je, dospjevši na čelo lokalne partijske nomenklature, preselio u Split i u novinskome divu Slobodna Dalmacija dobio odgovorne dužnosti (kao novinar i urednik istoimenog dnevnika, a onda i tjednika Nedjeljna Dalmacija), do toga da je početkom devedesetih iz karijerističkih pobuda presedlao među hrvatske nacionaliste, gdje je kadio Tuđmanu i pomogao stvarati kult oko osuđivanoga kriminalca i navodnoga pouzdanika jugoslavenskih obavještajnih službi, Mate Bobana, pa je sadašnji njegov otpor Međunarodnome kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju u Haagu (MKSJ) tek poza jednoga pragmatičnog novinara, koji oduvijek zna da u Hrvatskoj novinar nije tek novinar, nego istodobno i društveno-politički radnik. Oni koji mu to predbacuju, sugeriraju da Jovićev bunt nije žrtva, nego tek ulog, investicija u političku budućnost.

Yutelov politkomesar

            Bilo kako bilo, ti podatci iz Jovićeve biografije ipak ni izbliza ne opisuju Jovića kao osobu. Oni koji ga bolje poznaju, znat će da je riječ o pismenu i inteligentnom novinaru, koji je u drugoj polovici osamdesetih bez dvojbe spadao u (naj)liberalnije novinare u Hrvatskoj. Njegovi su članci nesumnjivo remetili ustajalost tadašnje hrvatske šutnje, a on sam najbolje zna, je li ih pisao u želji da čitatelje uvjeri u potrebu opstanka restaurirane Jugoslavije s razvodnjenim komunističkim režimom, ili ih je pripremao za nestanak te nakaze od države. Oni koji mu predbacuju ulagivanje Tuđmanu i ustrajno podsjećaju da je upravo Jović kao partijski sekretar u Imotskome najbolje znao da Mate Boban nije nikakav politički osuđenik, nego tek lukavi provincijalac koji je izbliza i nekažnjeno htio razgledati boju tuđih talira, zaboravljaju da je Jović sredinom devedesetih došao u nemilost državnog poglavara u prvom redu zbog šibanja po očitim deformacijama sustava, koji je pogodovao pohlepnim udvoricama.

Ako je, dakle, i podilazio Tuđmanu, Jović to očito nije činio radi osobne koristi. Jer, ni kratku epizodu u tjedniku Panorama on nije mogao mirno dovršiti: tamo mu je kao politkomesar doveden još jedan od neobičnih likova mlade hrvatske demokracije – Goran Milić. Podrijetlom Hrvat, sin jugoslavenskog diplomata, Milić je – sa Silvijom Luks, Tuđmanovom letećom (a zlobnici kažu: i ležećom veleposlanicom) – bio zvijezda Yutela, kuće koja je, kako je kasnije javno priznao jedan od vodećih kosovaca, Mustafa Čanadić, osnovana i održavana novcem KOS-a, zasigurno ne radi izvještavanja o peronospori vinove loze i krumpirovoj zlatici, nego radi vođenja medijskog rata i uljepšavanja slike o JNA, koja je svojim tenkovima upravo htjela pregaziti svaki pokušaj hrvatskoga osamostaljenja. Goran Milić i Silvija Luks govorili su strane jezike, vidjeli su svijeta i stekli bogato iskustvo. Svemu su bili dorasli, a jedino – kažu – nisu shvaćali da služe smrtnom neprijatelju Hrvatske. I za tu naivnost bogato ih je nagrađivala i Tuđmanova i trećesiječanjska Hrvatska.

A gdje je Sanader?

            Da ne pripada trbuhozborcima tog tipa, Jović je pokazao i u suton Tuđmanova života, a osobito nakon Račanove pobjede. Njegova Slobodna Dalmacija, koju se danas s toliko mržnje i podcjenjivanja iz orjunaško-jugoslavenskih krugova naziva Revolverblattom, nije značila samo porast naklade splitskog dnevnika, nego je jedno vrijeme bila jedna od malobrojnih tribina u kojoj se mogao čuti i glas autentične Hrvatske. Dok su se zagrebački listovi natjecali u govoru mržnje, proglašavajući vodeće hrvatske stranke zločinačkim organizacijama i kriminalizirajući Domovinski rat, Slobodna Dalmacija pod Jovićem je uredništvom stajala na braniku tradicionalnih vrijednosti hrvatskog društva. To je njezina urednika u konačnici stajalo – zatvora.

            To je drugi razlog zbog čega treba izraziti potporu Josipu Joviću. Prvi počiva u činjenici da je ustati u obranu slobode riječi oduvijek bilo pitanje časti. Bez slobode riječi nema slobode ni pojedinca ni slobode naroda.

            To bi trebali imati na umu i oni koji su uglavnom šutke prešli preko optuženja nekih drugih hrvatskih novinara: Ivice Marijačića i Markice Rebića, te Stjepana Šešelja i Domagoja Margetića. U njihovu slučaju potpora javnosti nije bila tako glasna, a skoro nezapaženo je prošla optužnica protiv Marijana Križića. Za razliku od njih, Joviću u obranu ustala je čak i opskurna udruga zvana Hrvatsko novinarsko društvo, čije se vodstvo samo par mjeseci ranije opeklo, kad se - ne mogavši svladati svoje prizemne nagone – naslađivalo nad progonom tzv. desno orijentiranih novinara. Po čemu je Jovićev slučaj drugačiji? Po tome, što je nekoliko dana proveo u pritvoru splitskoga Županijskog suda, ne htijući se odazvati pozivu MKSJ-a prije nego što odluku o njegovoj predaji donese mjerodavni hrvatski sud.

            Jovićev je pritvor izazvao buru protiv Haaga, kojoj je nesumnjivo pridonijelo i to što se podudario s taktiziranjem Carle Del Ponte oko “davanja ocjene” Hrvatskoj u sklopu pokušaja Zagreba da započne pregovore s Europskom unijom. No, zanimljivo je da su u toj buri protiv Haaga bili najglasniji oni koji servilno tapšu Sanadera!

            Da ne bude nikakve zabune, posve je bjelodano da se tužiteljstvo Haškoga tribunala odlučilo na nepopularan korak podizanja optužnica protiv novinara pristupom koji je selektivan na vrlo prepoznatljiv način. Progonu su izvrgnuti samo oni koji su više nego kritični prema radu Tribunala (osobito Tužiteljstva) i koje se ovlaš i neprecizno proglašava desničarima, dok su u cijelosti pošteđeni oni koji toj haškoj instituciji kade, pa makar su i sami – i još ranije – otkrili identitet tzv. tajnih svjedoka.

            Ali: qui bene distinguit, bene docet. Kao što ne valja brkati otkrivanje identiteta tajnog svjedoka s otkrivanjem njegova iskaza, tako nikad ne valja smetnuti s uma, da nije Carla Del Ponte uhitila i pritvorila splitskog novinara i da nije iz Haaga dolazio ključni pritisak na hrvatsko pravosuđe! Druga je stvar, što apologeti servilnosti (koju se u novohrvatskome metajeziku eufemistički naziva kooperativnošću) u ovome i sličnim slučajevima tako bjelodan pritisak izvršne vlasti na pravosuđe ne prokazuju kao kršenje načela trodiobe vlasti, nego na sav glas kliču u slavu janjičara u vladinim foteljama. Prljavi posao treba obaviti i najbolje je da ga obave oni s Markova trga; zauzvrat će dobiti sve tri mrvice koje padnu s gospodareva stola. Ako su gospodaru tako svidi…

Umjesto frazama, treba raspravljati činjenicama

            Prave razloge ovoga logičkoga i pravnog nasilja valja, dakle, tražiti u Hrvatskoj. Hrvatske su vlasti najodgovornije što je optuživanje novinara i njihovo uhićenje na ovakav način uopće postalo moguće. Naime, o legalnosti i legitimnosti osnivanja MKSJ-a, tj. o tome dopuštaju li ovlaštenja iz glave VII. Povelje UN Vijeću sigurnosti da posegne za stvaranjem ovakvoga ad hoc sudišta, napisane su brojne rasprave. Ta činjenica, sama po sebi, upućuje na to nije baš sve jasno i neprijeporno: o neprijepornome se ne raspravlja. No, i u doktrini je prevladavajuće stajalište da je MKSJ ipak osnovan u skladu s Poveljom UN. Da ga praksa takvim tretira, suvišno je napominjati.

            Osnivanje MKSJ-a najavljeno je rezolucijom 808 VS UN od 19. veljače 1992. Tom je rezolucijom Vijeće sigurnosti zatražilo da Glavni tajnik UN podnese izvješće o tom problemu u roku ne duljem od 60 dana. Izvješće Glavnog tajnika UN jednoglasno je prihvaćeno rezolucijom 827 Vijeća sigurnosti UN od 25. svibnja 1993. U toj rezoluciji VS UN kaže da "(1) odobrava izvješće Glavnog tajnika, (2) odlučuje ovime ustanoviti Međunarodni sud (...) i prihvatiti Statut Međunarodnoga suda, koji je pripojen spomenutom izvješću, (3) moli Glavnog tajnika da sudcima Međunarodnog suda, nakon njihova izbora, dostavi svaki prijedlog što ga primi od strane država, a koji se tiče pravila o postupku i dokazima, što zahtijeva članak 15. Statuta Međunarodnog suda...»

S obzirom na poziv iz rezolucije 808, primjedbe i prijedloge u svezi s osnivanjem MKSJ-a i stilizacijom njegova statuta, uputilo je 29 država članica UN, neke koje nisu članice OUN, i različite nacionalne i međunarodne stručne udruge. Svoje su primjedbe uputile i "SR Jugoslavija" i Slovenija, ali ne i Hrvatska! Službeni Zagreb sa svom svitom učenjaka i stručnjaka u nacrtu Statuta nije našao ništa problematična, a jednako je postupila Hrvatska odvjetnička komora i druge strukovne udruge pravnika poput Udruženja za kazneno pravo.

Statut MKSJ, koji predstavlja prilog izvješću Glavnog tajnika u skladu s paragrafom 2 rezolucije 808, u člancima 11.-17. definira ustrojstvo MKSJ-a. U čl. 15. izrijekom predviđa da će "sudci (...) donijeti pravila o postupku i dokazima", koja će uključivati ne samo postupanje prije početka suđenja (u kontinentalnoj terminologiji: glavne rasprave), tijekom suđenja i tijekom žalbenog postupka, nego i o "zaštiti žrtava i svjedoka i ostaloj odgovarajućoj materiji".

S obzirom na ovlaštenje iz čl. 15. Statuta, pravilo 6. Pravilnika o postupku i dokazima regulira način na koji plenarna sjednica sudaca može donijeti izmjene Pravilnika. Tim su se ovlaštenjem sudci poslužili tridesetak puta. Nema nikakve dvojbe da je takvo legislativno ovlaštenje sudaca koji faktično sude i dok sude u konkretnoj stvari, više nego problematično i s pravnoga i s moralnog aspekta. No, to ovlaštenje sudci nisu protupravno prisvojili, nego im je ono dodijeljeno odlukom istoga onog tijela koje je MKSJ utemeljilo - Vijeća sigurnosti.

Odgovornost je na Hrvatskoj

U svakoj, dakle, analizi valja poći od jasne činjenice da je VS UN prihvatilo Statut kojim se sudcima (a ne nekomu drugom!) daje ovlaštenje da donose pravila koja se tiču ne samo postupanja u stvari koja predstavlja ratio osnivanja MKSJ-a u užem smislu, nego i ona pravila koja su pomoćne, akcesorne naravi. Pritom je također potrebno imati na umu da u čl. 22. Statut izrijekom nalaže, da MKSJ "osigura zaštitu žrtava i svjedoka". Način osiguravanja i zaštitne mjere nisu navedene kao numerus clausus, nego egzemplifikativno, pri čemu formulacija glasi: "...Zaštitne mjere uključivat će, ali ne će biti na to ograničene, vođenje postupka in camera i zaštitu identiteta žrtve."

Skrb o žrtvama i svjedocima izražena je pravilom 34. Pravilnika o postupku i dokazima, prema kojemu će posebni odjel, između ostaloga, preporučivati zaštitne mjere u skladu s čl. 22. Statuta. Pravilo 75. regulira postupak kojim se nameću mjere zaštite. Dakle, najprije VS UN pri donošenju Statuta, a onda sudci MKSJ pri donošenju Pravilnika, predvidjeli su okvirne mjere zaštite svjedoka, ne isključujući mogućnost primjene i nekih drugih mjera. Onaj tko bi branio tezu da MKSJ nije ovlašten suditi osobama koje su povrijedile mjere zaštite nametnute odlukama mjerodavnoga vijeća ili sudca pojedinca, mora nužno odgovoriti na sljedeća pitanja: (a) može li se bez načelne mogućnosti zaštite svjedoka zamisliti pravično suđenje; (b) ne znači li nametanje mjera zaštite ujedno i predviđanje sankcije za kršenje tih mjera; (c) tko bi, dakle, bio mjerodavan za utvrđivanje povrede propisane mjere i izricanje sankcije, ako to nije MKSJ?

Drugim riječima, tvrdnja da MKSJ "nije ovlašten suditi novinarima" može biti politički intrigantna i novinarski efektna, ali s pravom nema baš nikakve veze.

Pravi je problem u tome što je Hrvatska u vrijeme nastanka MKSJ-a imala mogućnost suprotstaviti se takvomu Statutu, ali je to viteški – propustila učiniti. Hrvatska je i kasnije, prigodom donošenja Ustavnog zakona o suradnji imala prigodu u taj zakon ugraditi mehanizme, koji bi jamčili hrvatskomu pravosuđu mogućnost neovisnoga preliminarnog preispitivanja optužnice, ali je i to viteški otklonila, a oni koji su to predlagali (poput Ivana Gabelice), proglašeni su političkim analfabetima koji tobože riskiraju hrvatsku budućnost. Pritom je previđano da Gabeličin i slični pokušaji nisu bili upravljeni na prekid suradnje s međunarodnom zajednicom, nego pokušaj da se sačuva suverenitet hrvatske države. Ustavni je sud također imao kasnije prigodu pokrenuti postupak ocjene ustavnosti propisa koji je hrvatsko pravosuđe pretvorio u listonošu, ali takvi prijedlozi (opet Gabelica!) do danas kupe prašinu, za razliku od inicijativa kojekakvih trgovačkih lanaca. I napokon, hrvatsko je pravosuđe i sada, u Jovićevu slučaju, imalo ustavno uporište da se odhrve skandaloznom pritisku s Markova trga, ali to – nije učinilo.

Najlakše k cilju podvijena repa!

A koji je cilj vrjedniji od zaštite nacionalnih interesa u demokratskoj i suverenoj hrvatskoj državi, državi u kojoj je trodioba vlasti i vladavina prava najviše mjerilo? Zna Ivo Sanader.

(T. J.)