 |
 |
 |
 |
 |
||
 |
|
|||||
|
EUROPSKA UNIJA I HRVATSKA VLADA Optužnice koje je haško tužiteljstvo podiglo protiv četvorice hrvatskih novinara, zorno pokazuju ne samo političku dimenziju Tribunala za bivšu Jugoslaviju (koja je, uostalom, zapisana u njegovim temeljnim dokumentima), nego i različita mjerila gospođe Carle Del Ponte. Ako kršenjem Pravila o postupku i dokazima odnosno objavljivanjem materijala koji nisu namijenjeni objavljivanju, javnosti daju na uvid poćudni politički, parapolitički i novinarski krugovi, tužiteljstvo će stvar ignorirati. Ako se na to odvaže oni koji nisu po ćudi, onda će se podići optužnice. Čak i onda kad nepoćudni objave stvari koje su već objavljene, pa su time po logici stvari prestale biti tajne. A sve upućuje na to, da se takva žurba i površnost tužiteljstvu događaju samo onda kad određene račune u tome ima i aktualna vlast u Hrvatskoj. Nema sumnje da će stvari tek isplivati na vidjelo. Zasad je već na vidjelo isplivalo sramotno dodvorništvo tzv. novinara u tzv. Hrvatskome novinarskom društvu, kojemu više pristaje naziv udruge za uzajamnu pomoć dojučerašnjih udbaških tekliča, besposličara, pijanica i nesvršenih studenata. Do tada, vlastodršci imaju prečih briga. Podređujući nacionalne interese pristupanju Hrvatske Europskoj uniji, aktualna vlada ni sebi nije ostavila prostora za uzmak. Poslužimo li se Kissingerovim poučkom, da se državnike ne prosuđuje toliko po njihovim koracima, koliko po njihovim predodžbama o alternativi, sadašnje naše ministre čeka otužno mjesto u kakvom zapećku nacionalne povijesti: ne bude li početka pregovora, posljednji ostatci morala trebali bi navesti vladu na ostavku. A kako je kratkovidna ta politika bila, pokazuju rezultati francuskog referenduma o Europskom ustavu. Nacija koja je začetnik Europske unije i koja je time, između ostaloga, htjela prestati biti ulogom o britanskoj odnosno, kasnije, angloameričkoj kontinentalnoj igri ravnovjesja sila, pokazala je da nacionalne interese stvalja ispred nadnacionalnih. Pad francuske vlade odnosno ostavka premijera samo je beznačajna posljedica referendumskog rezultata. Neusporedivo je važnije da ovaj događaj bjelodano pokazuje trošnost europske zgrade. Nema analitičara koji se nije poslužio frazom da Unija proživljava vjerojatno najtežu krizu i da su posljedice te krize nesagledive. Sasvim je moguće da se te rane kratkoročno zaliječe, ali svatko tko želi razmišljati i razgovarati o činjenicama, a ne o pobožnim željama i ljupkim riječima, mora biti svjestan da francuski referendum (a slijedit će ga, očito, slični događaji u još nekim državama, poput Nizozemske i Velike Britanije) pokazuje još jednom, da su pokušaji zatiranja nacionalnog osjećaja i nasilje nad narodom osuđeni na propast. Kao što nije slučajno da su propali svi pokušaji stvaranja ujedinjene i «ujedinjene» Europe, s novim i «novim» poredkom, od Karla Velikoga preko Napoleona do Hitlera. Protivno marksističko-lenjinističkom nauku, nacije i nacionalne države pokazuju se žilavijima nego što misle drugovi i braća. Da aktualna hrvatska vlada iz toga ne će naučiti ništa, suvišno je raspravljati. Je li vrijeme da iz toga nešto nauči i narod? Ili će opet – po onoj da nijedna laž nije tako fantastična da narod u nju ne bi mogao povjerovati - birati one koji su mu kadri ponuditi najslatkorječivija obećanja? Kao da mazohistički uživa u tome da se osjeća izdanim i prevarenim... Tomislav JONJIĆ |
||||||
 |
 |
|
||||
|
|
|
|
|
|
|
|